Augsburg – Heidelberg – Mannheim – kraj serijala

4. dan – Heidelberg i Mannheim

Autor: Ivan Arapović

Pišući svaki novi putopis, počinjem razmišljati o novim stvarima. Primjerice, najprije bih preporučio svima onima koji su „friškiji“, odnosno neiskusniji u pisanju putopisa da si uzmu dovoljno vremena da ga napišu. U zadnje vrijeme mi se čini da svaki puta kada pročitam ponovno neki svoj putopis kao da mi padnu na pamet neke nove stvari kojih se prije nisam mogao sjetiti, ili se bolje prisjetim nekih dojmova, te baš onih jedinstvenih trenutaka kada sam prolazio tim lokacijama dok sam stvarao svoje prve dojmove. Upravo iz tog razloga mislim da nije pametno odmah objaviti putopis čim ga napišete u prvom pokušaju, već je potrebno uvijek uzeti dodatnog vremena, ne samo kako bi se provjerilo da li ste pobrojali sve znamenitosti i lokacije koje ste posjetili, već i kako biste pokušali napregnuti moždane vijuge i nekim čudom uspjeli doći do prisjećanja na još neke zanimljivosti ili posebne dojmove koje ste stekli, odnosno doživjeli na putu. Na taj način postat ćete svjesniji tog posebnog jedinstvenog iskustva koje ste doživjeli na tom putovanju. Možda će biti i loših dojmova, možda i dobrih, ali imat ćete u svakom slučaju još jedno dragocjeno iskustvo putovanja više.

Kada malo bolje razmislim, na putovanjima možete na kraju krajeva nešto naučiti i o samome sebi. Primjerice, možete spoznati što vas uopće najviše privlači i zanima kada idete posjetiti neku zemlju. Da li je to povijest, kultura, zemljopis, arhitektura, vjerske građevine, muzeji, parkovi, priroda, gastronomija, upoznavanje s lokalnim žiteljem, noćni život, ili nešto sasvim drugo? To najbolje možete saznati – ako isprobate i upoznate što više od navedenoga. Također, možete vidjeti i što je to što razlikuje vašu državu ili naselje u kojem živite od mjesta koje ste posjetili, odnosno zbog čega možete biti zavidni, ali i zbog čega možete biti zahvalni kada je u pitanju lokacija u kojoj živite. A sad, da se vratimo na Baden Wurttemberg.

Prvotni plan za ovaj dan bio je uspeti se na Konigstuhl, koji predstavlja znamenitost Heidelberga na najvećoj nadmorskoj visini. Međutim, zbog relativno lošeg vremena, te zbog činjenice da nismo stigli uloviti autobus koji vozi prema gore (naime, taj dan vozili su relativno rijetko), mijenjamo plan. Nakon što smo još jednom prošli jednim dijelom centra Heidelberga (Kornmarkt i Marktplatz), sjeli smo na vlak za Mannheim, u kojem smo bili za oko pola sata vožnje. Za Mannheim valja napomenuti da je tijekom Drugog svjetskog rata bio, u usporedbi s Heidelbergom, znatno više oštećen. Najčešća su mišljenja da je to bilo zbog toga što Heidelberg nije bio niti prometno niti industrijsko središte, barem u usporedbi s jednim većim Mannheimom, koji je pretrpio kudikamo više štete od savezničkih bombardiranja. Važna informacija za ljubitelje limenih ljubimaca: Karl Benz je 1886. vozio prvi automobil upravo po ulicama Mannheima! Što se tiče stanovništva, Mannheim je otprilike dvostruko veći od Heidelberga (oko 305.000 stanovnika).

Jedna od prvih znamenitosti koje smo obišli u Mannheimu bila je crkva Svetog Duha, velika neogotička crkva građena na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Činjenica koja je zanimljiva ovdje za istaknuti jest da tu crkvu koriste i Hrvati katolici u Mannheimu i okolici.

Slijedi obilazak jednog od značajnijih trgova u Mannheimu, a to je Friedrichsplatz. Trg je izgrađen u drugoj polovici 19. stoljeća, a na njemu je jedna od dominantnijih građevina Wasserturm – vodeni toranj, visok 60 metara. Trg je ime dobio po Fridriku I., velikom vojvodi od Badena. Lokacija se čini impresivnom, te svakako mogu reći da je lijepo uređeno. Jedino mi je bilo žao što fontane tada još nisu radile, jer mi se čini da bi ipak dodatno poboljšale dojam s dozom živosti i atrakcije. U svakom slučaju, svidjela mi se dobra kombinacija lijepe arhitekture i zelenih površina.

Nastavljamo dalje, pa smo krenuli prema evangeličkoj crkvi Christuskirche, a na putu do nje sam uočio jednu zgradu koja mi se činila stvarno lijepom, da bih na kraju, kad sam malo bolje pogledao, ostao razočaran, shvativši da se u toj zgradi nalazi – banka (BW bank). Možda pretjerujem s dojmom – ali šteta da se u tako dobro izrađenoj, staromodnijoj zgradi nalazi nešto tako „bezveze“. Što se tiče spomenute Christuskirche, crkva je napravljena 1907.-1911. (dakle poprilično nova), a očuvana je skoro u potpunosti u svom izvornom stanju, jer je u toj relativno kratkoj povijesti uspjela izbjeći veća oštećenja. Izvorno je postojao plan da crkva bude izgrađena kod Friedrichsplatza. Međutim, budući da su protestante „preduhitrili“ katolici s izgradnjom crkve Svetog Duha, planovi se mijenjaju pa je crkva izgrađena na današnjem Werderplatzu. Putem uočavam i plan centra grada, pa tako shvaćam da je ogromna većina centra grada Mannheima ništa drugo negoli hrpa „kvadrata“, gdje se gotovo sve ulice pravilno presijecaju pod pravim kutem (kao što i sama fotografija kaže – „Leben im quadrat“).

Nastavljamo put: dolazimo do jednog od središnjih trgova u Mannheimu, Paradeplatza (iskreno, djelovao mi je mnogo bezdušnije i bezličnije u usporedbi s Friedrichplatzom, na trgu dominiraju modernije građevine, manje je zelenila, a više gužve, imao sam osjećaj kao da jedva čekam da prođem taj trg), Marktplatz (jedan od najstarijih trgova u centru grada, na trgu se nalazi i katoličkva crkva svetog Sebastijana, najstarija katolička župna crkva u Mannheimu), te Rathaus (stara gradska vijećnica na Marktplatzu, koja se u stvari nalazi na istom mjestu kao i spomenuta crkva, jer su u prošlosti crkva i grad/država neko vrijeme dijelili isti krov).

Moj dojam o gradu je zasigurno najviše poboljšala isusovačka crkva (Jesuitenkirche). Unutrašnjost spomenute jezuitske ckrve jedna je od najljepših kojima sam mogao svjedočiti. Iako mogu djelomično shvatiti protestantske navike kada je u pitanju ukrašavanje unutrašnjosti ckrve (gdje se ističe jednostavnost i skromnost), moram istaknuti sljedeće: ne samo da sam se osjećao dobro raspoloženo zbog znatne količine svjetlosti koja prodire u crkvu kroz velike prozore, nego sam istovremeno osjećao i neku neobjašnjivu vedrinu, ali i mir, kada sam vidio kako se šarolike boje, ukrasi i kipovi nadopunjuju s velikom količinom svjetlosti. Pogodili smo i pravo vrijeme za posjetu, jer upravo kada smo mi bili tamo, na gornjem katu trajalo je probno sviranje na masivnim orguljama. Crkva je građena 1738.-1760., a svakako vrijedi istaknuti da je za nju povjesničar umjetnosti Georg Dehio rekao da je najvažnija barokna crkva na području jugozapadne Njemačke. Unatoč oštećenjima u Drugom svjetskom ratu, crkva je i dalje bogata u baroknoj umjetnosti.

Za kraj, posjećujemo i dvorac u Mannheimu, građen 1720.-1760. Značajan je, među ostalim, jer je neko vrijeme bio sjedište izbornog kneza spomenutog Rajnskog palatinata. Zanimljivo je da dio palače koristi Sveučilište u Mannheimu (još jedna stvar koja upada u oči – u Heidelbergu koji ima skoro dvostruko manje stanovnika od Mannheima studira oko 30.000 studenata, dok spomenuto sveučilište ima jedva 12.000 studenata). Dojmljiv je podatak da je dvorac u Mannheimu drugi najveći barokni dvorac u Europi, odmah iza prvoplasiranog dvorca Versaillesa u Francuskoj. Nakon obilaska Mannheima, slijedi povratak u Heidelberg, malo odmora te još jedan izlazak, nakon čega se vraćamo u studentski dom, kako bih se na brzinu spakirao i krenuo ujutro za Zagreb, s presjedanjem u Munchenu.

Pojedinačno gledajući, na cijeloj turi najviše me se dojmio Heidelberg, zbog bogate povijesti, lijepe prirode, te posebnog osjećaja životne energije i mladosti na njegovim ulicama. Iako je i Mannheim imao lijepih lokacija i znamenitosti (ponajprije isusovačku ckrvu – Jesuitenkirche, dvorac te Friedricshplatz), kao i Augsburg (primjerice, gradska šuma i Rathausplatz), Heidelberg bi od tri navedena grada bio prvi koji bih sa sigurnošću volio ponovno posjetiti. Pišući ovaj putopis sam također vidio koliko toga „naj“ ima u Bavarskoj i Baden-Wurttembergu: primjerice najstarijeg (Augsburg – jedna od najstarijih dvorana željezničkih kolodvora, najstarije postojeće socijalno naselje u svijetu, gradska vijećnica – jedna od prvih zgrada u svijetu s više od šest katova, Ulrich – jedna od prvih osoba koju je kanonizirao papa, a ne lokalni autoriteti; Heidelberg – najstarije sveučilište u Njemačkoj), ili pak najznačajnijeg (Mannheim – najvažnija barokna crkva u jugozapadnoj Njemačkoj).

Naposljetku valja istaknuti kako sam ovdje možda uspio stvoriti drugačije dojmove negoli onda kada sam išao na solo putovanje u Berlin. U Berlinu sam nekako više razmišljao o tome gdje sve moram ići, što moram iduće na redu posjetiti i koliko vremena imam za to. Ovdje su na drugačije dojmove utjecala tri važna čimbenika. Prvi je taj što se radilo o površinom manjim gradovima (Augsburg – oko 150 km², Heidelberg – oko 105 km², Mannheim – oko 145 km², oko 5-6 puta manji gradovi od Berlina). Dakle, manje je vremena bilo potrebno da se obiđu znamenitosti. Druga važna stvar je ta što sam Augsburg, Heidelberg i Mannheim obišao velikom većinom pješice, dok sam u Berlinu, zbog veličine grada, morao kombinirati javni prijevoz i hodanje. U tom vremenu potrošenom na javni prijevoz mogu eventualno naći razloge zašto nisam naišao na još neke zanimljive ili lijepe detalje na koje sam mogao naići da sam obilazio cijeli grad hodajući, kao što je bio slučaj sa smiješnim policijskim vozilom i obalom rijeke Neckar u Heidelbergu, ili pak željezničkom prugom, simpatičnim potokom i kućom s kućnim brojem 7 ½ u Augsburgu. Treća važna stvar je da za Heidelberg i Mannheim praktički uopće nisam morao razmišljati što ću posjetiti, s obzirom na to da je Marin igrao ulogu vodiča. Na taj način kao da se „oslobodilo“ nešto više prostora i vremena za mene da stvorim konkretnije dojmove o svemu onome što sam vidio. Tako sam uvidio i prednosti i mane s jedne strane solo-putovanja, a s druge strane putovanja u društvu ili s agencijom. Primjerice, kod solo-putovanja, tijekom dana vam može biti super jer sami stvarate svoj raspored, uzimate predah onda kada vi želite, a ako želite što više toga obići i posjetiti, nitko vas ne „koči“. Međutim, kod putovanja u društvu ili s nekom agencijom rasterećeni ste razmišljanja što sve treba posjetiti i možete slobodnije stvarati dojmove o svemu onome što ste vidjeli, te s užitkom slušati dok vaš vodič pripovijeda o znamenitostima. Na kraju se sve svodi na to u kakvoj ste pješačkoj formi, te koliko toga želite obići i naučiti.

Svakome tko može preporučio bih da posjeti ove gradove, s najvećim naglaskom na Heidelberg. Posebice zato što površinom spomenuti gradovi nisu veliki a ima mnogo lijepih znamenitosti za posjetiti.

Početak serijala: Augsburg, Heidelberg i Mannheim – novi serijal

Drugi nastavak: Augsburg, Heidelberg i Mannheim – 2. dan

Treći nastavak: Augsburg, Heidelberg i Mannheim – 3. dan