Augsburg, Heidelberg i Mannheim – treći dan

3. dan (16. ožujka 2017.) Heidelberg

Autor: Ivan Arapović

Kao što sam to napravio i za Augsburg, naknadno sam istraživao demografske statistike i za Heidelberg. Uspoređujući podatke, stvarno se vidi da je stanovništvo Heidelberga kudikamo mlađe, što nimalo ne čudi, ponajprije zahvaljujući masi studenata koji ondje dolaze ne samo iz drugih dijelova Njemačke već i na razmjenu iz mnogih dijelova svijeta. Tako, primjerice, Augsburg ima 20.5 % stanovništva starosti 65 godina ili više (u usporedbi s Heidelbergovih 16%), a samo 15 % stanovništva do 18 godina (u usporedbi s Heidelbergovih 24 %). U oči upada i podatak da je 38 % stanovništva u Heidelbergu mlađe od 30 godina (pri čemu najveći postotak u populaciji čine stanovnici između 20 i 29 godina), dok u Augsburgu taj postotak iznosi 32 %. Statistike su iz 2011. godine, a sve se to ubrzo veoma dobro vidjelo na ulicama Heidelberga, gdje dominiraju studenti i općenito mladež. U Augsburgu pak živi oko 4 tisuće Hrvata, slično kao i u Mannheimu, dok Hrvata u Heidelbergu ima oko 350. Što se tiče samog grada, proljeće kao da je došlo malo ranije u Heidelberg negoli u Augsburg, što se moglo vidjeti po življoj i zelenijoj prirodi. Prvo prolazimo pored simpatičnog jezerca okruženim zelenilom i parkom, koji se pružaju uz Kurfursten-Anlage, u blizini gradske knjižnice.

Zanimljivo, Marin mi je odmah prvi dan dok smo šetali gradom rekao da je većinu vremena njegovog šestomjesečnog boravka u Heidelbergu bilo kišno i oblačno, a baš taj dan kad sam došao bilo je takvo sunce da na nekim lokacijama nisam mogao ni gledati koliko je blještalo. Nakon što smo prošli pored spomenutog parka slijedi uspon Philosophenwegom (Put filozofa, nazvan tako jer su izvorno profesori i studenti u Heidelbergu tim putem hodali, vodili razne rasprave, istovremeno imavši lijep pogled na rijeku Neckar i njezine mostove). S te šetnice puca uistinu divna panorama, a putem možete naći i razne spomenike i kipove, te u kasnije proljeće i procvali vrt. Kao što i sam naziv kaže, idilična ruta za šetnje i razgovore.

S Philosophenwega spustili smo se na Stari most u Heidelbergu (poznat još i kao most Karla Teodora), koji je jedna od glavnih znamenitosti u gradu. Ne samo da i tamo postoje razni kipovi, već most na neki način završava (odnosno počinje, zavisno s koje strane ulazite na most) s vratima po imenu Bruckentor, koja je atraktivna lokacija za naslikavanje. Prošavši Bruckentor, dolazimo kasnije na Marktplatz, jedan od najstarijih gradskih trgova, te jedno od središta grada. Naravno, trg nije značajan samo zbog svoje starosti, već i zbog znamenitosti na njemu: s jedne strane se nalazi protestantska crkva Svetog Duha, a s druge strane gradska vijećnica, ispred koje se pak nalazi fontana s likom Herkulesa. Zanimljivo, na trgu je neko vrijeme postojalo parkiralište, međutim od 1970-ih pristup je dozvoljen ponajprije pješacima (iako sam baš tom prilikom ulovio nekoga na fotografiji kako je parkirao automobil upravo ondje; ne sjećam se da li se samo kratko zadržao, tko zna, možda je počinio neki ozbiljniji prekršaj time, u tom slučaju registarske tablice su na fotografiji 🙂 ).

Sljedeća stanica bila je Hotel zum Ritter (Haus zum Ritter – Kuća vitezova, Kuća kneževa), najstarija sačuvana zgrada u Heidelbergu, koja datira iz 1592. Po nekim izvorima jedina je zgrada koja je opstala nakon velikog požara tijekom Rata za palatinatsko naslijeđe (grubi prijevod, „War of the Palatinate succession, trajao 1688.-1697., Rajnski palatinat bila je jedna od vazalskih grofovija Svetog Rimskog Carstva). Trenutno ondje djeluje hotel, i zbog toga su prisutni različiti nazivi. Znatiželja mi nije dala mira, stoga sam se morao dodatno informirati o spomenutom hotelu, pa sam tako došao do podataka da ima ocjenu 8.4 na booking.com, te da ćete za jednu noć u „economy jednokrevetnoj sobi“ izdvojiti oko 900 kuna, a za standardnu jednokrevetnu sobu nešto više od 1.000 kuna. Inače, zgrada je ostavila pozitivne dojmove i na slavnog pisca Victora Hugoa, koji je boravio u Heidelbergu 1838.

Ulazimo zatim u crkvu Svetog Duha, koja, tipično za protestantske crkve, ima jednostavnije i skromnije ukrašen interijer u usporedbi s tipičnom katoličkom crkvom. Međutim, zahvaljujući velikim prozorima, crkva ima i veliku količinu svjetla, stoga ipak stvara osjećaj ugode u posjetitelju. Prvi puta se spominje u jednom rukopisu iz 1239., te je jedna od glavnih crkvi u gradu. Crkvu su kroz povijest koristili i protestanti i katolici, a neko vrijeme (do 1706.), zanimljivo, čak i istovremeno.

Nakon toga, kao pravi studenti, radimo pauzu za ručak u menzi (trudio sam se da mi tanjur bude što je moguće šareniji, što se vidi iz priložene fotografije 🙂 ). Iako mogu reći da menza ima šarolik asortiman prehrambenih proizvoda, ne znam da li je do ljubaznosti osoblja ili jednostavno kvalitetnije hrane – nema meni do moje menze na Borongaju 🙂 . Ponekad morate otići daleko da biste shvatili koliko trebate cijeniti neke svakodnevne doživljaje.

Nastavljamo put i tako dolazimo do Starog sveučilišta u Heidelbergu. Iskreno, prostor kampusa i sveučilišnih zgrada čini se poprilično velik, a nisam uspio poloviti što se točno nalazi u kojoj zgradi. No ono što jesam naučio jest to da je Heidelbergovo sveučilište najstarije u Njemačkoj i jedno od najstarijih u svijetu. Datira iz 1386., kada je osnovano na poticaj pape Urbana VI. a pohađa ga oko 30.000 studenata. Na engleskom jeziku predaje se dobar dio studija, i to zbog podatka koji upada u oči – čak oko 20 % studenata čine stranci iz oko 130 država svijeta! Još jedan dojmljiv podatak jest taj da je na tom sveučilištu predavalo ili studiralo čak 56 dobitnika Nobelove nagrade! Nakon toga stižemo do Sveučilišne knjižnice (osnovana 1388., a ima oko 3 200 000 knjiga), a još jedna od poznatijih lokacija u blizini je i Kornmarkt, jedan od glavnih trgova u starom dijelom grada. Na njemu je od 13. stoljeća postojala bolnica Svetog Duha (eto, nema samo Zagreb bolnicu Sveti Duh 🙂 ). U 16. stoljeću bolnica je srušena (napravljena je nova na drugoj lokaciji), a umjesto nje je tamo postavljena tržnica bilja.

Dolazimo tako i do Hexenturma (grubi prijevod: vještičji toranj, nazvan po suđenjima vješticama – taj toranj u Heidelbergu samo je jedan od mnogih takvih primjera u Njemačkoj, takvi tornjevi su služili za zatvaranje onih koji su bili optuženi ili osuđeni da su se bavili vještičarenjem). Nakon što smo prošli i pored Carolinum kolegija te katoličke jezuitske crkve, dolazimo do Karlsplatza. Trg je to koji je nazvan po velikom vojvodi Karlu Friedrichu od Badena, a trg predstavlja svojevrsni ulaz na dvorac, odnosno početak uspona do dvorca. Trgom dominira zgrada Heidelbergove akademije znanosti, a dvorac se s te točke čini toliko blizu da biste pomislili kao da ste već tamo.

Mogu reći da sam bio poprilično impresioniran kad smo došli do dvorca, jer sama njegova razrušenost kao da ukazuje na to što je sve ta građevina doživjela kroz prošlost. Najranija struktura dvorca potječe iz 1214. godine, da bi 1294. došlo do proširivanja na čak dva dvorca; međutim, 1537. udar munje uništio je gornji dvorac. Dvorac je pretrpio oštećenja i u spomenutom ratu 1688.-1697., kao i u 18. stoljeću. Ruševine tog dvorca među najvažnijim su renesansnim građevinama sjeverno od Alpa, a na njemu možete vidjeti kako se vijori zastava pokrajine Baden Wurttemberg. Koliki je njegov značaj i atrakcija očito je po podatku da ga godišnje posjeti čak oko 3 milijuna ljudi (dakle prosječno 8.200 ljudi svaki dan). Nakon detaljnog obilaska dvorca (primjetljivo po brojnim fotografijama), koji je trajao oko sat-sat i pol, prolazimo kroz Elizabetina vrata. Pošto smo završili obilazak dvorca, krenuli smo se spuštati natrag do centra grada.

Putem natrag prema gradu zamjetio sam jedno policijsko vozilo koje mi je, najiskrenije govoreći, vjerojatno najsmješnije policijsko vozilo koje sam ikada vidio. Kada ga se sjetim onakvog šarolikog, plavo-žuto-bijelog, uopće ne mogu ozbiljno shvatiti ni taj automobil ni policajce ili policajke koji bi iz njega izašli. Vozilo mi se činilo više kao službeni auto neke firme koja se bavi prodajom slatkiša negoli kao policijsko vozilo .

S obzirom da je Marin morao ići u Bruchsal provesti neke ankete vezane uz svoj diplomski rad, a nismo na vrijeme stigli kupiti kartu za vlak i za mene (radije se nisam htio švercati, jer sam pretpostavio da su Nijemci rigorozniji ukoliko uhvate nekoga bez karte), odlučio sam ostati u Heidelbergu, te pokušati dalje sam obići još neke dijelove grada. Odlučujem se otići do crkve svetog Petra, najstarije crkve u starom dijelu Heidelberga. Crkva je izgrađena u 12. stoljeću, a dobar dio svoje povijesti je u stvari bila sveučilišna crkva. Nastavljam put, pa sam tako prošao pored S-Printing konja (S-printing horse), 13 metara visoke i 90 tona teške skulpture, koja tamo stoji od 2000. godine. Nakon toga prolazim ponovno pored parka kojeg smo obišli na samom početku ture, da bih se zatim uputio do lijepe Marienhaus, koja se nalazi na Bismarckplatzu, gdje se, naravno, pojavljuje i poprsje „željeznog kancelara“ Otta von Bismarcka, koji je imao glavnu ulogu u ujedinjenju Njemačke 1871. te je bio prvi kancelar ujedinjene Njemačke.

Zatim sam hodao uz rijeku Neckar, te sam se onda vjerojatno najbolje mogao uvjeriti koliko ljudi uživaju u tom gradu, posebice kada imate priliku vidjeti koliko se ljudi leglo na travu uz rijeku, sunčalo i jednostavno guštalo. Pomislio sam, iako u Zagrebu ima pregršt lijepih lokacija za predahnut i opustit dušu, bilo bi lijepo da ljudi isto tako mogu guštati i odmarati uz rijeku Savu. Prolazim tako dalje nasumično ulicama Heidelberga, od kojih me jedna šarolika pomalo podsjetila na Bergmanstrasse u Kreuzbergu na jugu Berlina, s time da se ova ulica u Heidelbergu ipak doimala malo otmjenija. Mostovi na rijeci Neckar bili su puni pješaka i biciklista, a ni sama rijeka nije ostala dužna, jer su na njoj bili aktivni i veslači.

Put nastavljam do Kongresshausa, koji predstavlja kongres i kulturni centar u starom Heidelbergu, a građen je 1901.-1903. Sljedeća znamenitost koju sam vidio jest Providenzkirche, protestantska crkva koja se nalazi u Hauptstrasse, glavnoj ulici u gradu, dugačkoj 1.8 kilometara. Crkva je izgrađena sredinom 17. stoljeća, da bi nakon požara u spomenutom ratu 1688.-1697. bila obnovljena 1715.-1721., a unutrašnjost je u potpunosti obnovljena 1878.-1885.

Dolazim zatim i do kazališta u Heidelbergu, koje je otvoreno 1853., a veoma svježe, prije par godina (2006.-2009.) obnovljeno u današnjem izdanju. Putem nailazim na još jedan impresivan obiteljski hotel, hotel Anlage, koji je izgrađen 1892., a vodi ga obitelj Schultes. U usporedbi s cijenama u Hotel zum Ritter, i ne doima se preskupo: jednokrevetnu sobu s kupaonicom možete rezervirati po cijenama od 80 do 90 eura. Za kraj dana prolazim pored gradske knjižnice u Heidelbergu, nakon čega se sastajem s Marinom.

Pošto smo se malo odmorili od cijeloga dana, odlazimo navečer van s Andrijanom (još jedna kolegica na razmjeni studenata) i njezinom ekipom. Zanimljivo, u jednom kafiću, po imenu Mohr, četvrtkom imaju „Ladies night“, pa, ukoliko ste pripadnica ljepšeg spola (i ukoliko naravno još uvijek taj kafić ima tu ponudu 🙂 ) četvrtkom imate priliku besplatno piti šampanjac cijelu noć.

Početak serijala: Augsburg, Heidelberg i Mannheim – novi serijal

Prethodni nastavak: Augsburg, Heidelberg i Mannheim – 2. dan

Sljedeći nastavak: Augsburg, Heidelberg i Mannheim – kraj serijala