AMSTERDAM – najliberalniji europski grad
Autor: Micho M.
Radio sam tek kratko u putničkoj agenciji i sindikalna ekskurzija mi je bila strana, ali sami pomen Amsterdama je bio izazov. Putovanje je trajalo deset dana, a na “džepu” ga nisam ni osjetio! Sve se događalo u studenom 1990.
Cijeli put smo se vozili autobusom i to moje firme. Imali smo povlastica na svakom koraku, a vozači su bili verzirani za puteve i po Austriji, Njemačkoj, a ni Nizozemska nije bila iznimka.
Dočekalo nas je lijepo vrijeme i takvo bilo 3 dana, pa su i snimljene slike prilično uspjele. Hotel Nes, 3 zvjezdice, iz XIX stoljeća, je bio neuobičajen: sav uzak, skučen – takva kupatila, hodnici i sobe. Poslije sam se uvjerio da je većina zgrada nekako spljoštena: uske i visoke, građene od cigle i drveta, kao da im nedostaje treća dimenzija.; podsjećalo me na kulise za snimanje filma.
Vodič je pričao kako se kvadratura računa samo u prizemlju zgrada. Ljudi dolje imaju sobu i sad sve ostalo grade uvis. Fasade su neobične, ali već drugog dana postanu monotone. Na vrh svake zgrade su izbočine sa koloturom. Pitali smo se čemu to služi. Objasniše nam: tako se u kuće unosi namještaj, jer su svi ulazi i hodnici preuski. Čak smo jednom prilikom i vidjeli kako se unosi pianino u zgradu na taj način.
Agencija je organizirala razgled grada brodom, a sve ostalo smo išli sami. Njihovi brodovi su dosta niski, kao naši hidrogliseri. Kapetan je bio u uniformi, a na razglasu je vodič s kazete, uz dosta šumova, objašnjavao gdje se što nalazi. Toliko kanala i mostova, a nema oznaka za razliku od Venecije. Pitali smo se kako se ne izgube u svim tim uskim prolazima .
Brodić za kanale 
Prolaz ispod mostova 
Ima i ovakvih mostova 
Kanalima 2 
Kanalima 3 
Kanalima 5
Lijevo i desno su bile zgrade, opisivali su nam razlike: kad je koja građena i po čemu se razlikuju; mi to baš nismo upratili – sve su nam bile skoro iste.
Kanalima 1 
Kanalima 4 
Kanalima 6
Na kraju jednosatne vožnje uvidjesmo kako se kanali šire i približavali smo se luci, tj. izlazu na Sjeverno more. Ugledasmo velike brodove. Mene je zadivio prekrasan jedrenjak Amsterdam.
Bio je usidren i objasnili su nam kako ne vozi, samo se koristio za snimanje filma. Jako je sličan dubrovačkoj Karaci. Jedrenjak je replika starog broda iz 18. stoljeća, koji je pripadao jakoj nizozemskoj trgovačkoj floti i na svojoj prvoj vožnji, putovanju prema Istočnoj Indiji, potonuo negdje u Sjevernom moru usljed jake oluje. Vozio je samo 18 dana. Pronašli su ga pored obala Velike Britanije tek 1969. godine.
Jedrenjak Amsterdam 
Željeznička stanica
Sad je u blizini broda Nautički muzej grada, a jedrenjak je u njegovom sastavu.
S vožnje smo se vratili drugim kanalima, na kraju se iskrcavši ispred željezničke postaje. Tu smo imali novi biser Amsterdama: stari veliki vergl. Pogon je jedino bio promijenjen s ručnog na motorni. Kako je neobičan zvuk ispunjavao kolodvor. Podsjećao me na početak zvučnog filma i Stanleya i Olia. Nisam snimio, na žalost. Valjda me zvuk privukao, pa zaboravih na sliku! Ako pođete u Amsterdam, možete ga naći na Centralnom željezničkom kolodvoru.
Što sam još uočio obilazeći Amsterdam – nisu koristili zavjese. Vodič je pričao da oni smatraju kako nemaju što skrivati. U kućama sam vidio dosta knjiga, Amsterdamci dosta čitaju.
Što sam još uočio obilazeći Amsterdam – nisu koristili zavjese. Vodič je pričao da oni smatraju kako nemaju što skrivati. U kućama sam vidio dosta knjiga, Amsterdamci dosta čitaju.
I još nešto: jako mnogo bicikala. Vezani su lokotima, debelim lancima, svaki točak za sebe, a u zadnje vrijeme i kostur se zaključava jer ima sve više krađe. Auta su uglavnom srednje klase, ali ne stariji od 3-4 godine, izuzev oldtimer-a, naravno.
Bicikli 
Rijks muzej
Kako smo imali dosta slobodnog vremena, išli smo u obilaske. Htjeli smo obići Van Goghov muzej, ali je bio zatvoren, pa smo završili u Državnom (Rijksmuseum). Takođe mi se svidio detalj jedne robne kuće: unutra su, u holu, bile obješene velike lutke na koncima (konopima), koje su se dizale gore – dolje. Iz daljine su mi izgledale obučene kao gusari, ali ipak, bili su pajaci. Moram priznati, takvo nešto slično nisam vidio prije. Roba nije bila izložena u izlozima, sve je bilo po kutijama. Kupih neke suvenire s oznakom grada. Nosio sam poslije dugo jednu bijelu pamučnu majicu sve do raspadanja – toliko mi je bila draga.
Sebi sam napravio razglednicu s Amsterdamom. Ovaj video clip mi se jako svidio, lijepo prezentira važne lokacije u gradu:
Čuo sam od prijatelja pomoraca kako je Amsterdam liberalan grad, ali da baš na svakom koraku ima droge, nisam mogao vjerovati. Prostitucija tu naprosto cvjeta. Čak su nam u hotelu odmah dali katalog za odabir djevojke. A hotel je daleko od kvarta Crvenih svjetiljki. Očekivao sam hipike, a naletio na sumnjive i opasne tipove u kožnim jaknama s lancima, koji su nam prilazili i nudili kokain. Iznenadio me Muzej seksa. Sam nisam išao, ali su mi kolege pričale šta su unutra vidjeli: početak stvaranja porno filma. Sjećam se na ulazu kip od 5m, s “batinom” od 1m. Kako sam uglavnom bio u ženskom društvu, vidio sam koliko im je neugodno gledati sve tako otvoreno prikazano. Nisam konzervativan, ali ovo je za moj ukus bilo previše. Svuda su se mogla kupiti seksualna pomagala, čak u trafikama.
Prema preporuci, kako smo bili žensko – muško društvo, obišli smo ulicu Crvenih svjetiljki prije ponoći, zato nismo mogli vidjeti glavne zvijezde, ali smo bili sigurni da nas neće napasti. Vidjeli smo djevojke svih boja kože kako sjede u izlogu odjevene samo u donje rublje, neke su čitale knjige, neke kukičale i sl., bacale su pogled prema nama i kako nisu u nama vidjele mušterije, nastavile raditi svoj posao. Ispred svakog ulaza stajao je izbacivač, doslovno trokrilni ormar sa svojih 200 kg, uglavnom mišića, koji uz to što paze na izloge, pokušavaju nagovoriti prolaznike da uđu baš u njihov klub nudeći sve i svašta. Ulica se nalazi sa obje strane kanala i osvijetljena je crvenim svjetiljkama, po tome je i dobila ime, ali ima ponude i u sporednim ulicama, samo “djevojke” koje sjede u tim izlozima su vremešnije i nema izbacivača, ali ima čudnih pojava u kožnim jaknama sa lancima tako da smo žurnim korakom odjurili prema trgu Dam.
Dam je centralni trg i na njemu se sa južne strane nalazi obelisk – spomenik Nizozemskom pokretu otpora u 2. svjetskom ratu, a na sjevernoj strani je Kraljevska palača – Koninklijk Palace, koja se, na žalost, renovirala baš u to vrijeme. Nasuprot nje se nalazi hotel sa 5 zvjezdica, malo čudnog imena za Nizozemsku, Krasnapolsky.
Trg Dam 
Pošta
Najužasniji prizor u ovom gradu mi je bio jedna lijepa mlada djevojka, odjevena u bijelo, koja se tresla, grčila, zbog nedostatka droge, na mostu koji dijeli ulicu Crvenih svjetiljki. Kao iz knjige Djeca s kolodvora Zoo. Slika mi je još jako živa i ružna, a kad je naletjela policijska patrola, “prijatelji” su je maknuli zavidnom brzinom, tako da policija nije ništa primijetila.
Sad kad bih ponovo išao u Amsterdam, odmah bi pomislio: smijem li ovdje povesti djecu? Možda su se stvari danas izmijenile, moja očekivanja bila prevelika, ali Amsterdam mi je bio razočarenje. Drukčije sam ga zamišljao, iako ima jednu od najzanimljivijih glavnih pošta – Old Head Post Office.
Na ovom putovanju su neki drugi gradovi i njihovi stanovnici, od kojih baš ništa nisam očekivao, porasli u mojim očima. Bio sam oduševljen njima. Ali o tome u nekoj drugoj reportaži.
Baš kad pomislim da nas je Micho zaboravio, on nas obraduje novim, još zanimljivijim putopisom. Iako impresije nisu najbolje, ipak ti hvala na dragocjenim informacijama o Amsterdamu. Neću se žuriti sa putovanjem tamo, nisam toliko liberalna. Slike su odlične, mada nisu digitalne.
Sve mi je ovo poznato. I ja sam Amsterdam doživio na sličan način. Otišao sam odande pomalo “jadan”, odnosno ojađen. Sudeći po odjeći bili ste tamo u hladnije doba godine. Ja sam tamo bio u lipnju tako da nismo vidjeli samo “jednu ovisnicu”. Vidjeli smo ih na stotine, ako ne i tisuće kako leže na Damu. To je ogroman trg, a smješteni smo bili baš u Krasnapolskom kojeg spominješ. Nasuprot hotelu je Palača, a iza njega Red Light District.
Ne smatram se konzervativnim čovjekom, ali one hrpe poluživih tjelesa čitavu noć na pločniku glavnog trga usred grada i Kraljici pod nosom zaista su svima nametala pitanje: “Zamisli ovdje imati djecu”. Naša je sredina puno zatvorenija pa droga vreba i nudi se na svakom uglu. Što tek s klincima u sredini gdje nema zabrana i gdje je skoro sve legalno. Na žalost, taj prizor je ostavio jači dojam od bajkovitih kanalića, kuća na kojima dominiraju profinjene minijature svih vrsta, bogatstva muzeja i stupnja opće civiliziranosti. S jedne te strane oduševe ulice u kojima nitko nikome ne oduzima prednost, ali brzo te i vrate u stvarnost. Ulice su pokrivene kaldrmom: siva za vozila, žuta za bicikle i crvena za pješake. Sve to na istoj razini, bez fizičkih prepreka i ograda. Nitko nikome ne “gazi stazu”. Ali ona upropaštena mladost, kao da se “ološ” Europe tamo sjatio, kazuje pravu istinu. Nisu oni obazrivi nego su disciplinirani i ukroćeni. Nisu oni niti tolerantni onoliko koliko su hladni i nezainteresirani. Njihova empatija je isto što i sve ono što ih okružuje. Autor je lijepo i točno rekao: kulisa.
Zahvaljujem na komentarima, mislim da nam je glavni problem bio u tom što smo puno, možda i previše, očekivali od tog grada. Moramo biti svjesni da je Amsterdam jedna od najvećih svjetskih luka i da je sve namijenjeno zabavi mornara, koji su veliki izvor prihoda.
amsterdam sam sa suprugom posjetio 2008 godine kao motociklist.Sve sto mogu reci o ovoj predivnoj zemlji i čarobnom Amsterdamu sažeo sam u putopisu koji je 2009 godine objavljen u revijiMoto Puls.Nasa iskustva su susta suprotnost ovoj reportaži jer smo u ovaj grad došli u potrazi za povijesnim činjenicama i umjetničkim imenima kojim ovaj grad obiluje kao malo koji europski grad.Na tim osnovama sigurno ćemo se jos mnogo puta vratiti ovamo jer skromnih pet dana nije nam bilo dovoljno da obuhvatimo svo bogatstvo koje nudi ovaj po meni izuzetan grad.Na kraju gospodo droge i prostitucije je i kod nas na pretek pa tko voli nek izvoli.Veliki pozdrav iz Osijeka.
Prije svega, hvala na komentaru, @prile.
Nama na Putopisima je cilj prikazati pojedini grad ili zemlju različitim očima. Sasvim je razumljivo da neki ljudi očekuju jedno, a dožive drugo; koliko ljudi, toliko različitih dojmova. Ako želite, pridružite nam se i slobodno pošaljite vaše viđenje Amsterdama, bilo bi nam zadovoljstvo ugostiti motociklista.
Pozdrav Osijeku i Osječanima 😛
Urednica
Prvo put da čitam, čujem da Amsterdam nekoga nije oduševio…
Možda bi ponovo trebao tamo otići…:)
@istrazivac, radije bih ponovo u London 😉
Koliko ljudi toliko mišljenja. Nekako su se poklopili Micho i Davor, dok su drugi stali na suprotnu stranu. Bilo bi zanimljivo da dobijemo drugačiji putopis iz Amsterdama. Pozivamo stranu “kontra ” da nas iznenadi svojim putopisom.
Pozdrav
Urednica
I ja bih u London…ma ja bi bilo gdje…
Valjda sam ja jedina osoba koja ne može reći ono “svugdje je lijepo, ali doma je najljepše”…hehe
Nisi, @istrazivac. Naša cijela ekipa je takva. Samo da nam je putovati, bilo gdje. Čak i najmlađi pitaju: gdje ćemo sljedeće putovati? Rim?
Nisi jedini koji tako misli, @istrazivac. Toliko je zanimljivosti oko nas, cini mi se da bih ostatak zivota samo selila s jednog mjesta na drugo, ne bih se nikako vraćala nazad. Jednom sam rekla kako se nigdje ne osjećam ono ‘doma’, ali su mi odgovorili da je ‘doma’ svako mjesto gdje nam je lijepo. Najvažniji je naš osjećaj zadovoljstva, a ne pripadnost i divljenje jednom mjestu.
Nekima je u krvi biti lutalica i istraživač 😉
Ja osobno nikada nisam bila u Amsterdamu (aerodrom ne racunam). Moj kolega je ovog proljeca ostao slucajno u Amsterdamu cijeli tjedan, zbog vulkanskog oblaka nije mogao poletjeti za USA, na povratku iz Svicarske. Kada smo u kompaniji culi gdje je zaglavio, sve o trosku kompanije, svi smo se zezali kako mu je “upala kasika u med”. Dok sam citala ovaj putopis, imala sam utisak da slusam njega, kada je po povratku sa mnom podijelio svoje utiske. Nisam zato mogla a da ne komentiram – dvije razlicite osobe, isti grad, vremenska razlika od 10 godina.
Bio sam 1990. g. u Amsterdamu. Razlika je ipak 20 godina. Grad kao grad je lijep, ovisi što čovjek od njega očekuje. Ipak je druga luka svijeta!
Vrijeme je za posjetu ocnom, sinoc dok sam citala ja sam onu nulu u godini vidjela kao jos jednu devetku 🙂
Prvi put sam na ovom sajtu, pregledavajući tekstove o gradovima koje sam obišao naletio sam na Amsterdam.
Moje iskustvo vezano je za stručni seminar u blizini Amsterdama koje je obuhvaćalo posjet znamenitostima, muzejima i svemu što se može obići u 4 dana s isključivo muškim društvom pretežno srednje dobi. Kako nisam preveliki ljubitelj pubova i piva (osim u jazz varijanti) imao sam priliku prošetati nekim dijelovima koji nisu bili u planu obilaska i dobiti dojam gradskog života iz perspektive “open mind” pješaka s planom grada u ruci. Budući da je engleski jezik sveprisutan nije bilo teško doći do informacija iz prve ruke, popričati s galerijom zanimljivih likova i testirati baratanje jezikom na “terenu”.
U Amsterdam sam došao dovoljno informiran o svemu što me zanima (uvijek se pripremim za susret s novim gradom) u što je uključen neki nepisani stereotip o sumnjivom liberalnom životu koji se, eto, samo što nije istrgnuo s lanca (zvanog moral, pristojnost, sigurnost ili već nekako). Prevario sam se!
Imali smo sreću da upoznamo gradskog vodiča (naše gore list) koji preko 30-tak godina živi i radi kao profesor ruskog jezika i koji je bio dio “paketa” u ta 4 dana. Nakon jednodnevnog odrađivanja “gradiva” malo se opustio i ispričao neke zanimljive detalje kojih nema u priručnicima i koje vodiči u pravilu ne govore. Zahvaljujući njegovoj dobroj volji i poznanstvima (i nešto malo novca kojeg smo mu gotovo na silu dali) organizirao nam je nezaboravan susret s direktorom jedne velike tvrtke koji živi (više nego skromno) u 20-tak kvadrata preuređenog šlepera u jednom od kanala i s kojim smo popili večernje piće uz koje nam je objasnio filozofiju vlastitog života. Nadalje, iz prve ruke dobili smo informaciju o životu protestantskih svećenika u četvrti crvenih svjetiljki koji uz to što se brinu za svoje “ovčice” brinu i za njihovu djecu dok su “na poslu” i koji ne dvoje o moralu svoje pastve. U blizini muzeja Madam Tussauds ručali smo u restoranu u kojem je šef kuhinje Hrvat iz Makarske, inače dobar prijatelj našeg vodiča, koji u slobodno vrijeme svira jazz u Caffeu Casablanca, također smo dobili informacije o dnevnom i noćnom životu grada. Njegov brat bavi se uređivanjem interijera, na vrlo zanimljiv način opisao je lokalnu arhitekturu, način stanovanja i dogodovštine s kojima se susreće u svom poslu.
Nakon svega što sam vidio i čuo stekao sam dojam da se radi o doista liberalnom gradu operiranom od lažnog morala, gdje se ciljano tolerira svaki oblik gradskog prihodovanja i od toga radi reklama. Nisam se ni trenutka osjetio ugroženim među “sumnjivim” tipovima jer ih nisam izazivao a turistička znatiželja nije kategorija s kojom su na ratnoj nozi. Dapače, to im donosi nove goste i potencijalne klijente. Pa, tko voli nek` izvoli.