Autor: Andrea B.
Bliži se Nova godina 2013., negdje bismo putovali, a nismo baš prepunih novčanika. Odluka je pala na Skopje – srce makedonskog kiča. S obzirom da smo troje novinara i student kroatistike, logično da smo tražili što povoljniji provod, a opet zanimljivu lokaciju. Sjeli smo na vlak iz Zagreba za Skopje i sljedećih 20-ak sati proveli u putu. Vlakovi po Balkanu, ne trebam ništa više reći.
Stajanje u vlaku
Put iz Zagreba do Beograda prošao je relativno bezbolno, no nakon presjedanja krenula je prava balkanska atmosfera. Na beogradskom željezničkom kolodvoru shvatili smo da nitko ne zna za pojam ‘rezervacije’, iako smo potonje uredno napravili prilikom kupovine karata. Gomila ljudi čeka da se baci u kupe i zauzme što više sjedala, jer svima nam je bilo jasno da nas je previše za tako malo vagona.
Nismo bili te sreće da uhvatimo četiri mjesta, stoga je dogovor bio da prvih dvoje sjedi ili spava, dok će drugih dvoje stajati u vagonu, a zatim kreće smjena. Dobrovoljno se javimo prijatelj i ja za prvu stražu u prolazu, ne znajući što nas čeka. Čim je vlak krenuo, vagoni su odzvanjali narodnom muzikom, makedonskim popevkama, pile su se i prolijevale pive, a dim od cigareta je bio gušći nego što ga možete osjetiti u noćnom klubu.
U početku smo umirali od smijeha, no već nakon skoro tri sata nismo osjećali noge, počela nas je boljeti glava od vike, a okupila se tu i sumnjiva ekipa oko nas pa smo zamijenili uloge s drugim parom koji se dovoljno odmorio.
Hostel u centru, a centra ni na vidiku
Nakon burne noći, onako iscrpljeni, samo smo zamišljali topli krevet i tuš. Kolegica je preuzela na sebe odgovornost rezerviranja soba, tako da se mi ostali nismo brinuli. Ušli smo u taksi, rekli adresu hostela i već tad skužili da smo u problemu. Taksist nikad čuo za naš smještaj, a bio je zbunjen i zbog toga što se ulica u kojoj se trebao nalaziti taj hostel više ne zove isto. Ništa čudno, pomislili smo, no onda nam je vozač objasnio kako je jako teško biti taksist u makedonskoj metropoli, jer se nazivi ulica mijenjaju učestalo kao i godišnja doba.
Zahvaljujući iznimno ljubaznom taksistu, nakon nekoliko krugova i telefonskih poziva, stigli smo do rezerviranog smještaja. Kad smo izašli iz automobila bili smo uvjereni da smo na krivoj adresi. Oko nas jedino odlagalište željeznog otpada i proizvođač guma. Hostela ni na mapi. No onda smo ugledali sijedog, brkatog starca u kućnim papučama kako nas s balkona doziva. Ma tko kaže da oglas mora biti točan, hostel u centru, a centra ni na vidiku.
Međutim, šok je bio još i veći, kad nam je vlasnik pokazao sobe. Temperatura unutra kao i vani, a sjetite se u pitanju je kraj prosinca. Slušalica od tuša stoji u WC školjki da se ne smrzne, a pogled s balkona neopisiv – stari automobili, prikolice, željezne ograde i ostali otpad.
Stisnuli smo zube, pitali vlasnika da nam donese grijalice i odlučili ne kukati. Potom smo se opalili smijati kad smo skužili da sijedom brkonji nije jasno zašto nam trebaju grijalice.
Srušili bi most da sagrade još stariji
S obzirom da nas je stari prevario oko lokacije hostela, sklopili smo dogovor s njim da će nas odbaciti autom do centra kad god bude potrebno i da će nam za put tamo i nazad uzeti 5 eura. Nismo mogli bolje proći.
Čim smo kročili na glavni skopski trg, prasnuli smo u smijeh. Toliko glomaznih kipova na jednom mjestu u životu nisam vidjela. Zagrebački ban Jelačić izgleda kao mala igračka u usporedbi s kipom Aleksandra Velikog koji sa svojim Bukefalom krasi sredinu centra. S jedne strane trgovački centar, s druge strane most na Vardaru prepun kipova, potom Arheološki muzej ukrašen višebojnim svjetlimam pa kip do kipa. Pomislili smo da se tu više nema što nadodati, no već su bila označena nova postolja na kojima bi uskoro trebali niknuti novi kipovi. Još kad smo doznali da žele na trg ubaciti i crkvu, čuđenju nije bilo kraja.
U svakoj ulici pronaći ćete nebrojeno brončanih statua, bilo da su to neka životinja (koja povijesno nema veze s Makedonijom), prostitutka, dječak, prosjak, žena s mobitelom, majka Terezija, Ćiril i Metod – nebitno, jer Makedoncima ne treba pretjerano dobar razlog da naprave kip i smjeste ga u najprometniju ulicu u glavnom gradu.
Bili smo jako znatiželjni, i ujedno šokirani, pa smo pitali lokalne stanovnike što oni misle o ovom kiču koji je nas ostavio bez riječi. Tu smo naišli na razilaženje u mišljenju. Građanima Skopja je drago što imaju ovako zanimljiv i osebujan grad. Kako kažu – bar znaju gdje im završi novac koji daju gradskim i državnim vlastima. No nisu zadovoljni jer im Vlada nije dala izgraditi najstariju crkvu na tvrđavi Kale, kao ni srušiti kameni most na Vardaru kako bi ga modernizirali. Veliki upitnici pojavili su nam se iznad glave. Kako sagraditi najstariju crkvu u 2013. godini? No objašnjenje koje smo dobili bilo je urnebesno – na Kaleu je postojala stara crkva koja je srušena za vrijeme potresa 1963. i sad bi oni izgradili ‘novu najstariju crkvu’.
Kompleks manje vrijednosti
Grci im osporavaju ime države, a Bugari ih kulturološki smatraju svojima, to jest osporavaju im pravo da postoje kao narod. Upravo u tom grmu leži zec, odnosno kip. Makedonci imaju kompleks manje vrijednosti i žele dokazati da su samostalan narod s bogatom poviješću. A kako to napraviti – pretrpati ulice i trgove masivnim statuama i uložiti milijune eura u moderniziranje Skopja.
Najljubazniji narod, bar što smo mi vidjeli
Kad bi netko spomenuo Makedonce, bilo u Hrvatskoj ili u BiH, često sam znala čuti stereotipiziranje poput ‘pokvareni, bezobrazni, ružni ljudi…’. Moram priznati da sam ih doživjela potpuno suprotno. U svakom kafiću, restoranu ili trgovini naišli smo na najljubaznije osoblje s kojim sam ikad u životu došla u kontakt. Izlaze iz dućana, vode te za ruku da ti pokažu što tražiš, s vlastitih mobitela zivkaju ljude ne bi li ti pomogli, traže ti prijevoz i slično. Zapravo doživjela sam sve ono za što bih u Zagrebu dobila samo hladan pogled u prazno.
Zanimljivo je i to da skoro svi razumiju hrvatski jezik, a nerijetko ćete u supermarketu čuti pjesmu Josipe Lisac, Nine Badrić ili nekog drugog hrvatskog izvođača.
Nargila bar i ‘kafa za crno devojčeto’
U pet dana koliko smo boravili u srcu Makedonije, nakon razgledavanja grada, najviše vremena smo provodili u Nargila baru s druge strane Vardara, odnosno na albanskom dijelu. S obzirom da su cijene u Skopju prava sitnica u usporedbi s Hrvatskom, uživali smo i luksuzirali do mile volje (hranili se po restoranima, jeli razne deserte, lumpovali po klubovima). Ljubitelj sam crne turske kave pa sam uz nargilu znala popiti i nekoliko šalica dnevno.
Zadnji dan konobar je sam od sebe odlučio nas počastiti i donio mi ‘kafu za crno devojčeto’ s rahat lokumom. Nisam se mogla prestati smješkati tome ‘crno devojčeto’, a i bila sam ugodno iznenađenja gestom. Ne mogu reći da sam mu se svidjela, jer više mislim da je bacio oko na muški dio družine, ali je bio jako ljubazan. Opet mi je prošlo kroz glavu – ovo u Zagrebu nećeš doživjeti.
No slično kao i u Hrvatskoj, pušenje u kafićima i restoranima u užem dijelu Skopja nije dozvoljeno. Naša suputnica bila je jako razočarana, jer je očekivala da se u ovoj balkanskoj državi može slobodno trovati gdje god poželi, no nekog reda i discipline ipak ima. Ako ne u gradskom uređenju, onda bar misle na naše zdravlje.
Iako se čini da u Skopju nemate što vidjeti osim ‘umjetnosti’, ovaj grad ostao mi je u lijepom sjećanju i vjerujem da ću ga uskoro ponovno posjetiti. Ako ništa, bar da vidim koliko je novih kipova i crkvi nastalo od mog posljednjeg obilaska.