Makedonija – Tri noći, četiri dana

TRI NOĆI, ČETIRI DANA MAKEDONIJE

Autor: Klaudija J.

Nakon višegodišnjeg dogovaranja, pregovaranja, usklađivanja termina s mojom dragom prijateljicom iz djetinjstva, Mirjanom B., i akcijske ponude avio kompanije od 99 eura za povratnu kartu Zagreb – Skoplje, napokon smo poletjeli sa Plesa i sletjeli na aerodrom Aleksandar u Skoplju.

Istražujući po internetu saznala sam da prijevoz autobusom od zračne luke nije kao u drugim gradovima; naime, oni imaju autobus nazvan Vardar Express bus koji vozi do centra (cca 23 km) prema samo njima znanom rasporedu i staje samo ispred velikih hotela. Cijena je tek 150 MKD (10 makedonski denara = 1,2 kn); 1 euro = 61 MKD.

I tako smo stigli do zadnjeg hotela u nizu – Aleksandar palace, 5 zvjezdica. Kako je Mirjana cijelim putem “zvocala” da mora pod hitno u wc, izletjele smo iz busa i pravac hotel. Nabacujem najsmajl koji koristim u kriznim situacijama i krenem unutra. Recepcionar nas dočeka s osmijehom od uha do uha. Vučem kofer i umjesto pozdrava pitam: – Wc, trebam wc?
Pokaže u smjeru prostorije koja u tom trenutku život znači. Nedugo potom i mi izlazimo s osmijehom od uha do uha i idemo do pulta za prijavu. U dahu mu velim da nam zove taksi i to Nase taksi (kod njih možete dobiti popust). Zbunjen, zove taksi i pokušava nas prijaviti u hotel. Ja ne reagiram i u par sekundi napuštamo hotel. Pogled recepcionara je što u čudu, što u nevjerici… ipak na kraju nabaci onaj široki osmijeh umjesto uskličnika!

Smještaj u prvoj zoni Skoplja i neočekivano društvo

Ljubazni taksist doveze nas do tražene destinacije, naplati 117 MKD, razmijenimo par riječi i pozdravimo se. Ulazimo u stan, naš trodnevni smještaj (50 eura za ukupno tri noći i četiri dana). Stiže gazdarica Žana, ravnateljica jedne gimnazije, ovo joj je ekstra prihod. Naime, preko moje prijateljice Makedonke iz studentskih dana, Violete, a ona preko svojih veza, uspjelo nam je dobiti ovako pristupačan, tj. jeftin smještaj. Inače se ispod 100 eura ne može naći smještaj s doručkom za dvije osobe u prvoj zoni Skoplja.
Ostavljamo stvari i hitamo nešto pojesti kad zazvoni telefon.
– Jeste vi K.? – Da. – odgovorim. – Ostanite u stanu, stižemo i vodimo vas na večeru.
Šta je sad ovo? pitam Mirjanu. No, u roku od 10 minuta stiže auto i dva momka izlaze iz njega. Visoki (što je neobično za Makedonce), zgodni, a kasnije se pokazalo i srdačni, pristojni, ljubazni, susretljivo su nas uputili u čari Makedonije.

Odveli su nas u restoran Staro bure, kvart Lepokarje (ime je dobio po starom grčkom gradu, a prepun je dućana, kafića i restorana), tipičan makedonski restoran, mene je podsjetio na naše konobe u Dalmaciji. Naši domaćini su bivši rukometaši kluba Metalurg, Simon i Bobo, blizanci.

Moja bivša docimerica Mirjana V., koju nisam vidjela ni kontaktirala barem 23 godine, novinarka je za vanjsku politiku na makedonskoj TV. Čim sam s njom stupila u kontakt (ah, taj internet) ugodno se iznenadila i ponudila svoje gostoprimstvo.
M.B i ja nismo ni slutile kakva nas lijepa i bajkovita zbivanja očekuju!

Skoplje, glavni grad Republike Makedonije, važno je strateško središte na Balkanu jer povezuje istok i zapad, sjever i jug. Nalazi se u skopskoj dolini duž rijeke Vardar, najveće rijeke u Makedoniji, na 240 m nadmorske visine.Grad okružuje nekoliko planinskih lanaca: Skopska Crna Gora na sjeveru, Vodno i Jakupica na jugu. Rijeka dijeli grad na južnu i sjevernu stranu. U Skoplju i okolici živi oko jedna trećina ukupnog stanovništva Makedonije.
Inače, u Makedoniji 67% stanovništva čine Makedonci, 23% Albanci (koji žive uglavnom u zapadnom dijelu Makedonije) i ostali. Vjera i religija su važni za makedonski narod bez obzira kojoj vjeri pripadaju.

Relativno topla klima (kontinentalna s mediteranskim utjecajima) pruža odlične uvjete za uzgajanje različitih vrsta biljaka, povrća i voća. Na taj način makedonsku kuhinju obilježava raznolikost. Specijaliteti su: tavče na gravče, burek (pita punjena sa šunkom, sirom, špinatom ili mesom) i ukusna pastrva iz Ohridskog jezera. Gdje god smo jele (a stalno su nas častili, unatoč nižem standardu od našeg) hrana je bila ukusna. Gurmani dođu na svoje kad se svim osjetilima okusi njihovu rajčicu, patlidžan (nisam ni znala da postoji više vrsta), papriku, spremljene na razne načine i s raznim začinima i umacima, o sirevima i vinima da i ne govorim. Za moje nepce raj. Otprilike kao u Proustovu romanu, ti okusi vratili su me u djetinstvo kad bi na našu pijacu na Brdima u Splitu stizali kamioni voća i povrća iz Makedonije. Mislim da bi zadovoljili sve kriterije eko-proizvoda.
Najbolji način kako doći do željene destinacije u Skoplju je koristiti usluge taksi prijevoza. Start košta 50 MKD, dok se po kilometru naplaćuje 20 MKD. Ukratko, idete li s jednog dijela grada u drugi, maksimalno vas može doći oko 2 eura. Kako biste izbjegli neugodnosti, preporučujem da prije polaska pitate vozača koliko će vas vožnja koštati i po mogućnosti se uvjerite u to da je taksimetar uključen. Ima oko 20 taksi kompanija. Na preporuku M.V. koristili smo Nase Taxi (+389 2 15152) i Yellow (+389 2 15185). Ukoliko želite koristiti taksi usluge od zračne luke do centra grada morate izdvojiti najmanje 20 eura; ako ste spretni u pregovaranju, onda nešto manje.

Izlet u Ohrid

Iako je poznato da se teško odvajam od kreveta, nismo imale izbora; prvi autobus za Ohrid kreće u 8:00, što znači da smo ustale u 6:00. Bobo nas je uputio gdje da uhvatimo lokalni bus (blizu smještaja, par minuta hoda) do autobusnog kolodvora. Skoplje ima dvije autobusne mreže. Crveni autobusi su u državnom vlasništvu JSP-a (isti busevi kao i u Londonu), a ostali autobusi su u privatnom vlasništvu. Na primjer, zona 1, cijena karte kupljene u autobusu je 35 MKD, a 30 MKD van autobusa kod JSP-a i 25 MKD u privatnim autobusima. Imaju više autoprijevoznika do Ohrida. Između ta dva grada postoji desetak dnevnih linija, a vožnja traje oko tri i pol sata.

Opet na preporuku M.V., putujemo linijom Galeb Ohrid (povratna karta 750 MKD) Tetovo – Gostivar – Kičevo – Ohrid. Zanimljivo je da bus ima besplatan internet, ali što to vrijedi kad se stalno vozite između planina pa signalu ni traga. U busu trešti muzika (ne mogu razaznati je li albanska ili makedonska). Na putu do našeg odredišta stali smo usred ničega, okružuju nas planine i restorančić Mekicite iz kojeg dopiru divni mirisi. M.B je jedva dočekala da zapali cigaretu (redovna cijena kutije cigareta je 4-7 MKD) a ja sam slijedila miris hrane. Pecivo mekicite tek ispečeno (slično našim uštipcima, ne fritulama) s pakiranim sirom i jogurtom dođe 90 MKD.

Vozeći se do Ohrida prolazili smo uglavnom albanskim selima. Zanimljivo je što je pored svakog groblja i albanska zastava. Ali ne samo to, njihova groblja nisu kao kod nas negdje na brijegu, nego usred sela ili grada, štoviše, groblje se nalazi i između zgrada! Izađete na balkon popiti kavu, a desetak metara dalje imate lijep pogled na groblje. Nitko mi nije znao objasniti zašto je to tako.

Imali smo cijeli dan za razgledavanje kulturno-povijesnih znamenitosti Ohrida koji je zajedno s istoimenim jezerom 1980. godine ušao na UNESCO-ovu listu svjetske baštine. Vrijeme nam je bilo naklonjeno (25 °C), pa smo se popele na brežuljak iznad grada (cca 30 minuta hoda) kako bismo vidjele tvrđavu cara Samuila s koje se pruža predivan pogled na grad i jezero. Izgrađena je tijekom Samuilove vladavine u 11. st. kada je Ohrid bio i prijestolnica njegovog Carstva. Opasuju je masivni, visoki zidovi i tornjevi, sveukupno dugački čak tri kilometra.

Antički amfiteatar, star oko dvije tisuće godina, nalazi se na idealnoj lokaciji zaštićen dvama okolnim brdima, Gornjim Sarajem i Debojem. Danas se koristi za različita događanja, prije svega za Ohridski ljetni festival.

Crkva sv. Bogorodice Perivlepta (dom posmrtnih ostataka sv. Klementa Ohridskog) jedno vrijeme je bila sjedište ohridske arhiepiskopije.
Manastir sv. Pantelejmona smatrao se svetim mjestom za Makedonce sve do 15. st. Razlog je što su tijekom turske okupacije sv. Pantelejmon (Klementov manastir) i crkva sv. Sofije (iz 11 st., jedan od najočuvanijih srednjovjekovnih spomenika sa veličanstvenim bizantskim freskama) bili pretvoreni u džamije. Ovdje je Klement poučavao učenike ćirilici, a kroz školu je prošlo preko 3000 učenika i učitelja.
Crkva sv. Ivana Kanea arhitektonski je vrlo značajna jer predstavlja uspješnu kombinaciju bizantske i armenske umjetnosti.

Samostan sv. Nauma (poznat po čudima), smješten iznad jezera Ohrida i izvora rijeke Drim, nismo uspjele vidjeti, ali smo bile na Biljaninom izvoru (20-30 minuta hoda od centra uz obalu jezera). Svi se sjećate pjesme ‘Biljana platno belješe’.Tamo možete dobro jesti i piti po nama prihvatljivoj cijeni dok lokalno stanovništvo to sebi priušti jedino nekom izvanrednom prigodom.

I, naravno, bilo bi neoprostivo doći u Ohrid a ne kupiti ohridske bisere (naušnice 8-10 eura, narukvice 10-15 eura, ogrlice od 20 eura, ovisno o promjeru bisera). No, pripazite jer ne prodaju svi originalne bisere. Biseri se rade od ljuski ribe plašice, svojstvene jezeru Ohrid, a zanimljivo je da se recept za izradu prenosi samo muškim nasljednicima. No, samo dvije obitelji izrađuju originalne ohridske bisere (dobijete certifikat sa suncem u sredini što dokazuje da je ručni rad). To su obitelji Talev (kod njih smo ih kupili) i Filev.

Na povratku za Skoplje nakratko smo se zaustavili u mjestu Gostivar. Trčimo do wc-a, ogroman red, a neugledni momak smjestio se ispred i naplaćuje 20 MKD. Opće negodovanje potvrdilo mi je da je cijena pretjerana, no to nije sve; prvo se gacajući probijate do wc školjke, vodokotlić ne radi, sapuna nema, a kao toaletni papir dobijete list jednoslojne salvete. Što se mora, mora se, ali to me nije spriječilo da mu održim lekciju o higijeni. I da, naravno, nisam mu platila.

Skoplje – večernji razgled grada s novinarkom makedonske TV

Ulijećemo u stan i odmah se spremamo za noćni izlazak. Čeka nas M.V. koju, kao što sam rekla, nisam vidjela više od dva desetljeća. Prepoznale smo se istog trena a potom krenule u razgledavanje Skoplja.
Desna obala Vardara je tzv. europsko Skoplje, izgrađeno nakon potresa 1963. g.
Skopska tvrđava (Skopsko Kale) izgrađena je od kamenih blokova koji potječu iz ruševina grada još iz doba vladavine Rimljana i nikako je ne biste smjeli zaobići (mi jesmo).

Crkva Sv. Spasa specifična je i po svome izgledu (jednim dijelom ukopana u zemlju) i svojoj povijesti. Spomen kuća je posvećena Majci Terezi za njen humanitarni rad i Nobelovu nagradu za mir.

Veza između modernog i starog grada je Kameni most (izgrađen u 6. st., a današnji oblik je dobio u 15. st.). Lijevom obalom Vardara se proteže turska čaršija, stara trgovačka četvrt i obilježje islamskog svijeta. Tržnica ima dio koji se zove Ženska tržnica gdje se prodaju isključivo potrepštine za ljepši spol. Najdominantniji dio bazara je prekrivena tržnica (Bezistan), živ i prepun kafića, trgovina i obrta.
Do Daut Pašina hamama (Nacionalna galerija umjetnosti) stižete vrlo brzo nakon što prijeđete preko Kamenog mosta. Nastao je u 15. st., isprva je bio privatni harem, kasnije pretvoren u javno kupalište.
Suli Inn nekad je bilo konačište izgrađeno u prvoj polovici 15. st. Konji i goveda držani su u prizemlju dok su putnici odsjedali u sobama na katu. Danas se tu nalaze elitni restorančići.

Uz Vardar niču razne građevine – jedan dio mi miriše na kič, jedan dio mi se sviđa.
Za šoping posjetite novi Vero centar i Ramstore. Nismo imale vremena posjetiti Romsko naselje Sutka gdje se prodaje jeftinija garderoba, uvezena iz Turske.

Prebrzo su proletjela ta četiri dana. Uzbuđene i ponesene dobrim raspoloženjem vraćamo se kući.

Ako često putujete avionom, poznata su vam sva ona uputstva za sigurnost, gdje su izlazi i kako zakopčati pojas. Ali, uvijek se nađe neki pametnjaković koji voli kršiti pravila. Tako je bilo i ovaj put. Unatoč tome što mu je stjuardesa objasnila da treba sjesti na svoje mjesto zbog balansa u malom avionu, ne, dotični putnik se upustio u beskorisnu raspravu i podsjetio me kako je to putovati na domaćim linijama.

I za kraj – dobrih ljudi ima svugdje, kažem vam. Ne znam po koji put, ali tako je.