Prijestolnice Dunava – Budimpešta

Prijestolnice Dunava: Budimpešta i Bratislava – 1. dio

Autor: Maro M. (12)

Za prošli rođendan Dundo nam je priredio posebno iznenađenje – putovanje u prijestolnice Dunava za vrijeme uskršnjih blagdana.

Stigli smo navečer u Zagreb, probudio sam se rano. Malo prerano. Bude me mama i tata, kažu:

-Idemo u Budimpeštu!

Ja sretan, mislim, napokon idemo tamo. Taman u pravo vrijeme, na Uskrs.

Mislio sam da je Budimpešta nešto kao Zagreb.

Išli smo avionom do Zagreba, pa onda u Budimpeštu autobusom.

Činilo se jednostavno, ali nije. Put do Budimpešte trajao je tri sata.

Jedva sam izdržao. Razmišljao sam o hotelima. Prema slikama, hotel u Budimpešti se činio lijep. A onaj u Bratislavi je bio uz rijeku i crkvu. Izvanka je, prema slikama, pobijedila Bratislava.

Put (prema Budimpešti) je bio zanimljiv. S obje strane puta žute se polja uljane repice. Svitalo je – sunce se pomalo pojavljivalo, pa je vrijeme bilo dobro, što je poboljšavalo pogled.

Čujem vodičicu: „Stižemo u Budimpeštu!“. Sestra i ja  jedemo krekere, ona na mobitelu, a ja uživam u pogledu. Prvo smo išli na najbolji vidikovac- Citadelu.

Tamo su bili neki lijepi kipovi. Najpoznatiji i najljepši kip je djevojka s palmom. S vidikovca smo slikavali Dunav – rijeku koja dijeli Budim od Pešte.

Svi smo uživali i mislili samo jedno: PREDIVAN POGLED!;)

Spuštajući se s Citadele, naletjeli smo na smiješne klupe za jednu osobu. Bile su po cijelom gradu.

Napola punih memorija fotoaparata i mobitela, vozili smo se busom po gradu. Prešli smo najpoznatiji budimpeštanski most – Lančani most. Na početku i kraju mosta su po dva lava – jedan s desne i jedan s lijeve (logično).

Ti lavovi nemaju jezike. U povijesti, kritičari su tražili manu na mostu, a vidjeli su da lavovi nemaju jezike. Arhitekt im je rekao da nemaju jezik, jer bi da imaju, govorili što rade Mađarice – nema nijedne koja nije prevarila muža. 😉 Tako kaže priča.

Došli smo do Budima – starijeg dijela grada. Promatrali smo poznati budimski dvorac, predsjedničku kuću i pogled na Peštu. Opet nezaboravan prizor.

Ribarske utvrde opisat ću svojim riječima: sedam malih tornjeva. Tako je i najjednostavnije to opisati. Izgledali su slatko i lijepo.

Ubrzo smo prošetali do Matijaševe crkve. Mami poglede. Moram priznati.

Nalazi se na Trgu Sv. Stjepana. Na istom trgu se također nalazi jedan sokol. Ne lovi i ne miče se. Naravno, to je metalni kip. Gleda prema Pešti. Pored njega piše nekakav natpis.

Dobro, dosta Budima. Krenuli smo prema hotelu. Klasičan hotel s 4 zvjezdice. OK izgled, a imao je neku vješticu ispred. Barem sam je ja tako zvao.

Krenuli smo busom do Dunava. Vozili smo se finim brodom. Tata i ja nismo mogli prestati slikavati. Svi su najviše gledali Budimski dvorac koji se rijetko vidio, a nisam mogao odoljeti Pešti i zgradi parlamenta. Dok smo se vozili, slušali smo Na lijepom plavom Dunavu. Bilo je to fino iskustvo.

Iza toga smo trebali ići u čardu. Ja sam mislio da će biti loše, ali nije. Prije toga smo išli u vinski podrum gdje smo vidjeli najveću bačvu na svijetu koja je u upotrebi.

Stigli smo tamo, u čardu. Ah, smrdi. Ali kasnije nije bilo loše. Pili smo sodu. Točili smo je iz neke fora stvarčice. Slušali smo cigansku glazbu. Mislio sam da je loša, ali zapravo je baš dobra. Predjelo je bio gulaš. Izgledao je kao najgore jelo na svijetu. Probao sam, bio je jako ljut. Ja volim jako ljuto. Bio je jako ukusan. To mi je i sada najbolja juha/varivo na svijetu. Ljudi su plesali. Bili su profesionalni plesači. Počeli su pozivati djecu na pozornicu. Pogodite što- i ja sam bio među njima. Ja tamo nekako plešem, a gledaju me Hrvati, Grci, Bosanci, Talijani… Bilo je čudno, ali svejedno – dobar osjećaj. Glavno jelo je bilo glupo, mama i tata su se začudili, rekao sam da mi je preljuto. Desert prosječan. Slikali smo se s Mađaricama u narodnoj nošnji, a ta slika se nalazila na bocama vina na izlazu. To je bilo iznenađenje od Mađara. Kupili smo boce vina i CD s glazbom koja se tamo svirala.

Prespavali smo lijepim snom. Barem ja. 🙂

Jutro-doručak. Švedski stol. Nađem si pecivo i par kobasičica. Jadan doručak.

Vidim ljude okolo, šetaju s tjesteninom. Pitam tatu gdje je tjestenina? Ja sam obožavatelj. Nađem tjesteninu. Najedem se. Ocijenio bih taj doručak od 1 do 10 s devetkom.

Moja obitelj i ja smo krenuli prema Trgu heroja. Impresivni i lijepi kipovi. Prava sreća što je trg bio blizu hotela.

Vjerojatno je taj trg najljepši dio Budimpešte. Barem meni. Mama i ja smo se sjetili jednog pojma.

Zaželjeli smo svima sretan Uskrs. Vidjeli smo ulaz u metro, ali nismo ušli sami, čekali smo grupu.

Kad je došla vodičica, ušli smo u podzemnu željeznicu. Vidio sam parišku podzemnu. Pariška je bolja i novija. Ali, meni je budimpeštanska ljepša. Ako niste znali, budimpeštanska podzemna je druga najstarija podzemna u Europi. Odmah iza londonske. Zapravo je najstarija u kontinentalnoj Europi.

Vozili smo se njome i došli do stanice blizu crkve Sv. Stjepana – najpoznatije crkve u Budimpešti. Najviša je građevina u Budimpešti.  Jako je lijepa. Ušli smo unutra  i čuli svečanu uskršnju misu na mađarskom jeziku – neobično. Nakon slikavanja crkve krenuli smo prema zgradi  Parlamenta. Na putu do te građevine vidjeli smo metalne statue ljudi. Svidjeli su mi se.

Znate onaj osjećaj kada čujete zbor anđela kako vam pjevaju? E, takav je meni bio osjećaj kad sam vidio zgradu Parlamenta. Ispred nje je kip konja. Mislim ono, slika-mora-biti-SAVRŠENA!

I je.

Nakon toga smo bili u Ulici Vaci. Mama i sestra su kupovale, a tata i ja smo pošli u Hard rock cafe. Kupili smo mi majicu. Nakon toga, zove nas vodičica. Trebamo krenuti u Bratislavu. Tako je završio moj doživljaj u ovom gradu. Mislio sam da je Budimpešta kao Zagreb, a zapravo je jedan od najljepših gradova koje sam posjetio.