Budimpešta

BUDIMPEŠTA KAO UTJEŠNA NAGRADA

Autor: Slavica D.

Tog dana sve se činilo dobro. Spremila sam se za dugo željeno putovanje u Grčku. Nedostajala je samo jedna sitnica: moja putovnica. Ali i to je bilo dogovoreno, donijet će je predstavnik agencije preko koje putujem. Kod njih je stigla po povratku sa viziranja. Mirno sam stajala pored šaltera informacija, uživljena u promatranje putne groznice koja vlada na velikom aerodromu. Dotad sam samo tri puta letjela avionom, te mi je ovaj let donosio uzbuđenjenje i važnost jednog globetrottera. Nisam ni primijetila kako vrijeme odmiče, a na šalteru se ne pojavljuje nikakav predstavnik agencije. Upućen je poziv putnicima našeg aviona, i ljudi se se užurbano kretali prema kontrolnom punktu. Najednom me uhvatila panika: svi oni imaju svoje putovnice, dakle samo sam ja bez svoje! Na moj užas, nitko na aerodromu nije mi mogao pomoći, čak ni uz pozive preko razglasa nitko se nije pojavio. Telefonom se nije mogla zvati agencija, jer su bili kasni večernji sati. Trenutak polijetanja ‘mog’ aviona, koji je bespovratno odlazio u oblake, bio je ravan nervnom slomu.

Kao u filmskim tragedijama, vukla sam svoju putnu torbu i roneći suze izašla u mrak. Što učiniti ? Jedino mi je preostalo pronaći najbliži hotel gdje ću provesti noć. A noć je bila teški košmar. Bilo mi je važno samo dočekati jutro i odjuriti do agencije, gdje bih nekoga uhvatila za vrat.

Kao da su učinili najljepšu stvar na svijetu, u agenciji su mi ponosno pružili moju putovnicu. Stigla je ranim jutarnjim avionom. Divota. Zaprijetila sam im svim mogućim sudovima na svijetu, ali to nije moglo vratiti moj avion i grupu koja je uveliko uživala u ljepotama Atene. Što da radim? Onaj mali crv u meni je progovorio: ovaj godišnji odmor ne smije propasti, ima još lijepih destinacija za putovanje. Ali postojao je jedan problemčić: novac. Uz sebe sam imala samo koliko sam ponijela za džeparac, jer je prvobitan aranžman bio već unaprijed uplaćen. Gdje mogu otputovati za vrijednost džeparca? Rekli su mi : Budimpešta. Vlak polazi u podne, a cijene su prilično niske. Izračunala sam da bih tamo mogla provesti 4-5 dana od novca koji sam imala uza se. Bolje išta nego ništa. Smišljeno, učinjeno. I tako, uskoro sam se ljuljuškala u kupeu prvog razreda, čiju kartu su mi platili u onoj famoznoj agenciji. Dobro, to je samo početak, nadomjestit će mi oni sve moje troškove, i to duplo. Ako treba, stavit ću ih i u novine. Ipak, mislit ću o tome kad se vratim.

U Budimpešti sam se javila u turističku agenciju na kolodvoru, za koju sam dobila preporuke. Kod njih se može unajmiti povoljno privatna soba, i to u centru grada. Kao da sam poseban gost, dali su mi nekakav prospekt grada, dosta štur, ali meni dragocjen.

Zaista, niske cijene su me iznenadile. Te, 1981. godine Mađarska je za nas bila jako jeftina destinacija. To me obradovalo, vidjela sam da bih se mogla dobro provesti za ono malo novca koliko sam imala. Moram napomenuti, tad nisam imala ni čekova, ni kartica, niti ikakvih blagodeti suvremenog načina plaćanja, jednostavno imala sam gotovinu, yu-dinare, i to je sve. Iskreno, o ovom gradu nisam puno toga znala. Ipak, iz sjećanja sam izvukla staru Balaševićevu pjesmu ‘Zima u Budimpešti’ koja mi je oživjela opjevane ljepote grada. Hrabro sam krenula naprijed, zavirujući u prospekt, i stalno pitajući ljude za preporuku kuda ići. Rekli su: krenite od mostova. Budimpešta ima najljepše mostove na Dunavu.

Poslušala sam ih i krenula do rijeke. Prvi, pa biser: Elizabetin most (Erszebet hid). Nešto dalje Most slobode (Szabadag hid), a na drugu stranu čuveni Lančani most (Lanchid), opjevan u pjesmama. Iza njega Margaritin most, koji spaja obale Budima i Pešte premoštavanjem Margaritinog otoka. Tada su mi mostovi bili prekrasni, a danas, nakon 28 godina, kad sam vidjela još mnogo čuda po našoj lijepoj Europi, i dalje mislim da su to najljepši mostovi preko Dunava. Osobito su čarobni noću, kad svojim svjetlima pretvaraju ovaj grad u bajku. Svakako zaključujem kako je vrijeme da ih posjetim još jednom. Nije naodmet napomenuti, kako me, naslonjenu na ogradu Lančanog mosta, i pogleda odlutalog u dubine trome široke vode, prenula živahna glazba sa kojih 2-3 metra udaljenosti. Crnoputi violinist je zaneseno svirao neku brzu melodiju, njišući se u njenom ritmu i namigujući prema meni. Osmijehnula sam se, i sama poželjela zaplesati čardaš. Ovaj grad me definitivno osvojio.

Osim mostova, fascinirale su me i tvrđave. Citadela, Ribarska tvrđava, Budimski dvorac. S Ribarske tvrđave na Budimu pruža se nezaboravan pogled na Dunav i sjeverni dio Pešte. Nad gradom se diže Budimski, nekadašnji kraljevski dvorac. Započete gradnje u 14.stoljeću, u toku rata gotovo razrušen, danas obnovljen i pretvoren u muzeje, knjižnice i kazalište, sa prekrasnom fontanom ‘Kralj Matija u lovu’.

Svakako sam ostala bez daha na Trgu heroja, najvećem trgu u gradu, kojeg krasi veličanstven spomenik sa kolonadama. Nadalje sam šetala Vaci utcom, pješačkom zonom u srcu grada, od Elizabetinog mosta do trga Verešmarti. Ali taj trg ću zapamtiti i po jako lošem doživljaju. Sa svoje 23 godine života, nisam imala nekog iskustva u putovanjima po bijelom svijetu. Vjerovala sam da su ljudi uglavnom pošteni, a ja prilično oprezna. Kako sam se prevarila! Očekujući da ću povoljnije proći pri razmjeni novca (tadašnjih yu dinara) za forinte, izabrala sam opciju razmjene kod uličnih švercera. Taj način je bio popularan i u našoj zemlji. Nasjela sam na providan fazon straha od dolaska policije, pogledala lijevo-desno, a on mi podvalio smotuljak sa par sitnih novčanica i najednom nestao. Dok sam primijetila prevaru, on se izgubio u gužvi na trgu. O, kako sam se kajala zbog svoje gluposti!

Tad sam se sjetila onog violinista sa Lančanog mosta, i pomislila kako sam lako nasjela šarmu Mađara, tih vragolastih i prepredenih sjevernih susjeda. Možda nisam smjela na put krenuti sama? A onda mi na pamet padne propala tura za Grčku, gdje sam trebala biti sigurna u okrilju cijelu turističke grupe. Ipak, nema smisla očajavati, samo moram biti maksimalno oprezna.

Srećom, i nakon ove nezgode, ostalo mi je dovoljno novca, ne da provedem već uplaćene dane, već i da doplatim još 3 dana boravka u Budimpešti. Ne, nemojte pomisliti da sam neka bogatašica, to nipošto, već je Mađarska tada zaista bila vrlo jeftina za nas.

Po gradu sam se prevozila podzemnom željeznicom. Bila sam zadovoljna njenom kvalitetom, a sigurna sam da je i danas to najbolje prijevozno sredstvo ovog 2 milijunskog grada. Svakako vozi i ispod Dunava i spaja dva povijesna dijela grada.

U ono doba Budimpešta je bila, nešto slično našoj tadašnjoj državi, prava socijalistička utvrda, što se vidjelo čim se makne malo izvan starog austro-ugarskog centra. Bezlične zgrade stroge sivo-bijele vizure, nemaštovit okoliš i skromna ponuda u trgovinama. Čak i za mene, pristiglu iz sličnog uređenja, izbor u trgovinama je bio katastrofalan. Željela sam kupiti koju krpicu da se pohvalim prijateljicama, ili cipele iz zanosne Budimpešte, ali sve je bilo totalno demode i nekvalitetno. Čak su i suveniri bili nezanimljivi, pa sam kupila tek nekoliko kućnih potrepština, nek se nađe reda radi. Sjećam se lijepog stalka za boce od crnog kovanog željeza, koji se odlično uklopio uz komodu u stanu mojih roditelja.

I sad pamtim kako je grad odisao posebnom ljepotom noću kad se upale svjetla na dunavskim mostovima, pa je večer idealno vrijeme za romantičnu šetnju starim ulicama ili plovidbu brodom za razgledavanje. Noćni život grada je vrlo privlačan i raznolik. Kao i mađarska kuhinja, uživanje u nekoj od dunavskih čardi ili kakvom elegantnom gradskom restoranu, uz ljuti gulaš ili pileći paprikaš. Mađarska jela ne bi bila to što jesu da nije nezaobilaznog sastojka, ljute crvene paprike. Slava joj je zajamčena u 19.stoljeću kad su je donijeli u Monte Carlo i predstavili kao mađarski začin. Od tada je crvena paprika ključni sastojak mađarske nacionalne kuhinje, bilo da je lagana slatkasta ili vatreno ljuta. Uz večeru je uvijek prisutna romantična ciganska glazba koju prate rasplesani gosti. Atmosfera koja vas zove na užitak do ranih jutarnjih sati. A oni koji vole otmjenost klasike, mogu birati među brojnim kazalištima, operom, baletnom scenom … ili jednostavnom šetnjom dok vam valovi Dunava pjevaju tihu melodiju.

Najljepše kolače jela sam na kraju Vaci ulice, u ‘Gerbeaud Cukraszda’, jednoj od najstarijih i najpoznatijih slastičarnica u Europi, koja datira još iz 1858.godine. U njene raskošne salone može se smjestiti preko 300 gostiju, a ljeti toliko i na terasu. Niste bili u Budimpešti, ako niste odmorili uz kavu i kolače u Gerbeaudu. A najpoznatije i najtraženije su Esterhazy i Doboš torta i svakako znamenite gerbeaud (žarbo) šnite.

Najljepše je uz slastice završiti ovo putovanje, davno, ali nezaboravljeno. I danas su svježa sjećanja, i danas osjećam okus doboš torte, a svakako ustreptim kad se sjetim nemarne turističke agencije koja mi je promijenila planirani odmor. Svakako da su mi namirili sve učinjene troškove, i osigurali novo putovanje u Grčku. Možda sam im i zahvalna na učinjenoj zabuni, nikad im to nisam htjela priznati, ali mađarsku prijestonicu sam ponijela u srcu. Osjećam kako je vrijeme da je opet posjetim i provjerim jesu li oni lijepi mostovi još uvijek na svom mjestu. Pjesma kaže da je Budimpešta nestvarna pod snijegom, osobito na Valentinovo.