Vilnius
Autor: Marin S.
Vjerojatno ovaj grad još dugo vremena neće imati značaj kao za vrijeme unije sa svojim susjedima (dok je bio u sastavu SSSR-a). Glavni je grad jedne baltičke zemlje, i predstavlja nešto u EU; jedne od one dvije na Baltiku za koju uvijek mnogi kažu, je li Litva ili je Latvija. Riječ je o zemlji iz koje dolazi Arvydas Sabonas koga sam kao klinac smatrao vanzemaljcem u zelenom dresu, a kada sam bio nešto stariji sam ga psovao, jer je zbog njega je Hrvatska gubila od Litve. Iz te zemlje dolazi i Šarunas Marčulionis – bilder među košarkašima iz 90-ih, jedan od idola, kao i Rimas Kurtinaitis, izuzetan snajper, a danas trener samo takav. U toj zemlji ima i mnogo drugih odličnih košarkaša – znači riječ je o državi Litvi, odnosno gradu Vilniusu.
Vilnius nije pretjerano velik grad, manji je od Zagreba, otprilike 500 tisuća stanovnika, skromno za jedan glavni grad, ali ne treba čuditi uzme li se u obzir kako u Litvi obitava manje od tri i pol miljuna stanovnika na teritoriju većem od Hrvatske. Bez obzira koliko Litva izgledala majušno na karti Europe, da – veća je od Hrvatske.
Vozeći se kroz ovu zemlju do izražaja dolazi upravo to: rijetka naseljenost, kilometri i kilometri uz cestu, samo jezera i livade, tu i tamo koja crkva, a još rjeđe pokoji dom. Priča je drukčija oko urbanih središta. Kada smo kod crkvi, Litvanci su katolici tek od srednjeg vijeka. Zahvaljujući Poljacima primili su katoličanstvo za vrijeme dinastije Jagelovića. Jedan tip se odlučio oženiti jednom Poljakinjom, kako i ne bi kada ih je toliko lijepih, ali je ova, navodno, bila plave krvi, a ime joj je bilo Jadviga. Inače, ona je kćer Ludovika Anžuinca koji je bio u rodu s poljskim kraljem Kazimirom Velikim… ma duža je to priča…Uglavnom, brakom Litvanca i Poljakinje nastala je jedna od najjačih sila srednjovjekovne Europe, a time su Litvanci postali zagriženi katolici. Njihov glavni grad dosta dobiva na izgledu baš zbog tih nekoliko crkvi, npr. Sv.Ane.
Crkva Sv.Ane je gotičko zdanje koje se je toliko svidjelo samome Napoleonu da je, prema narodnom predanju, imao namjeru prenijeti cijelu crkvu u Pariz. Ipak, Vilnjanci i Vilniušanke su vrlo sretni i ponosni zbog te legende.
Jedan dan u ovom gradu bio mi je dovoljan, jednostavno nije mi sjeo. Stari grad koliko – toliko zanimljiv s ukrašenim baroknim fasadama, lijepim balkonima i sređenim hotelima. Litvanke mogu proći, itekako, svjetlokose djevojke koje šeću gradom na +25°C je uvijek zanimljivo vidjeti, ali što se tiče adrenalina, više manje to je to. Kafići, restorani poluprazni, nekome polupuni. Šećem gradom, pokušavam osjetiti nešto, fotkam oko sebe, ali ništa se ne događa. U svakoj trgovini se prodaju dresovi košarkaškog kluba Lietuvos Rytas, mjesnog božanstva, ali i onog nešto poznatijeg kluba Žalgiris, što u prijevodu znači zelena šuma; sve je to povezano s jednom srednjovjekovnom bitkom kod Grunwalda, ali neću o povijesti više.
Sport i politika ne idu ruku pod ruku kao ni ja i Vilnius. Dio grada, tzv. republika Užupius je već nešto sasvim drugo. Tu se osjeti neka pozitivna vibra, je li to zbog rijeke Vilnie koja protječe tik do nje ili zbog zanimljive ideja koje nose osnivači ove republike, ne znam, ali meni je interesantnije od starog grada.
Može se popiti pivo ili tri, kao što sam ja učinio i odmoriti od sunca. Kad Vilnius posjećujete ljeti, možda i upoznate nekog litvanskog umjetnika ili umjetnicu, jer Užupius je umjetnička republika, osnovali su je umjetnici, u kojoj se održavaju festivali, priredbe, razni projekti… Užupius je pun galerija, muzeja a kao i svaka republika koja drži do sebe, ima svoju konstituciju, zastavu, vladu, a bogme ima i svoj Dan neovisnosti. Ni više ni manje! Užupius slavi Dan neovisnosti prvog aprila, te svaka asocijacija s tim datumom je namjerna i opravdana. Uvečer u gradu ima nekog muvinga, ali kako sam bio sam, u glavi sam već odlučio otići dalje, nisam ga posebno istraživao. Mnogo zanimljivije bi bilo doći u vrijeme neke košarkaške utakmice ili u društvu, te uživati u jeftinom pivu. Možda doći prve subote u svibnju kada se ovdje održava Dan ulične glazbe? Ili ne, ipak to nije moje.
Cijene smještaja po hotelima su više-manje kao svugdje u Europi, ovisno o kategorizaciji, hosteli se mogu naći za 7 eura na više. Cijena normalnog ručka dođe oko 10-15 eura. Sat vremena s Litvankom 100 €, bar mi je tako govorio student na križanju Didžioji i Bokšto ulice, dok je iz susjednog kafića dopirala jazz muzika, koja možda i najbolje opisuje ovaj lagano usporeni grad.
Lagano, usporenim korakom krenuo sam prema autobusnom kolodvoru i čekao bus za Varšavu. Do Minska nije daleko, ali komplicirano je s vizom jer Bjelorusija nema veleposlanstvo u Hrvatskoj. Možda sljedeći put.