Riga – smrznuta ljepotica Baltika

Autor: Andrea Barać

Kad sam bila mlađa i dosta nepismenija, mislila sam da su Latvija i Litva jedna te ista zemlja. Onda sam još ponekad čula i ono Letonija, pa bi tek tada nastao kaos u mojoj glavi. No, kad sam prošetala dijelovima tih zemalja, shvatila sam kako sam kao zbunjeno dijete bila djelomično u pravu. Sličan jezik, isprepletena povijest, isti mentalitet ljudi i vremenski uvjeti. Ipak ima nešto što kao dijete nisam znala – koliko su lijepi glavni gradovi ovih baltičkih zemalja. Prva destinacija na mom novogodišnjem putovanju bila  je Riga, pa ću se potruditi predočiti vam zašto me ostavila bez daha i zbog čega se isplati zanemariti 20 i kusur stupnjeva ispod nule.

Nakon četiri mjeseca provedena u Narviku, i to većinu vremena u tami i hladnoći, veselila sam se putu u Rigu i više nego što bi to prije bio slučaj. Kad još dodam da mi je dečko volonter u Litvi i da je ovaj put bio ‘izgovor’ da se napokon sastanemo, nema potrebe detaljnije objašnjavati zašto sam bila uzbuđena i prije vremena.

Kraj prosinca za mene je značio sljedeće – spremaj stvari, nemoj prespavati bus za aerodrom koji kreće u ranu zoru, presjedni u Oslu, pomakni sat unaprijed, te iskoristi svaku zraku sunca koju ugledaš u Rigi. Sad kad vrtim film u glavi vjerujem da je jako čudno izgledalo prolaznicima dok sam se pokušavala sunčati po ulicama Rige na -20 stupnjeva. Ali pitala bih ih ja da su proveli tri mjeseca u tami.

No vratimo se sad na latvijsku ljepoticu koja je definitivno opravdala titulu Europske prijestolnice kulture za 2014. godinu. Nakon susreta s dragim koji me je skoro smrznut dočekao na kolodvoru, ubacili smo prtljagu u hostel, te se naoružani našom znatiželjom i voljom njegovih roditelja, uputili u razgledavanje. Glavni grad Latvije nalazi se na ušću rijeke Daugave u Baltičko more, broji nešto više od 700 tisuća stanovnika, te se može pohvaliti najvećim brojem građevina napravljenih u stilu nove umjetnosti ili secesije. Koliko god se svojom posebnošću i ljepotom Stara Riga urezala u moje pamćenje, novi dio grada također krije brojna iznenađenja i zanimljive priče.

Iako je bilo ledeno, pritom mislim doslovno ledeno, jer su se tanji rukavci Daugave smrznuli i otežavali patkama bućkanje u vodi, odlučili smo iskoristiti besplatne usluge vodiča po gradu; što je usput odlična ideja i što bi trebali uvesti svi gradovi. Ispred crkve svetog Petra okupilo se nekoliko desetaka hrabrih turista iz cijeloga svijeta spremnih na dvosatno razgledavanje grada. S obzirom da smo Staru Rigu obilazili samostalno, potpomognuti kartom, odgovaralo nam je što će nas vodička provesti kroz novi dio grada, te otkriti pikanterije koje ne možemo guglati.

Jedna od takvih pikanterija je ta da su se Latvijci tijekom svoje povijesti često znali igrati vatrom. Čim bi osjetili da im prijeti nekakva opasnost, bez puno razmišjanja bi zapalili predgrađe kako bi obranili centar Rige. Lako bi bilo da su svaki put imali opravdan razlog za namjerni požar. Jednom prilikom, dok se Europom širio strah od Napoleonove vojske i ambicija, latvijske glavešine su povjerovale pijanom stražaru da ih napadaju Francuzi. Brže bolje potpirili su vatru i spalili pola grada, no ispostavilo se da je na njih, umjesto vojnika, krenulo krdo ovaca.

Političari uvijek hrabri bili kad se o tuđim sudbinama odlučivalo pa su u jednom razdoblju došli na ideju da stanovnici u predgrađu smiju graditi samo drvene kuće kako bi lakše i brže gorjele. Zadnji put kad je dio Rige nestao u plamenu ljudi bez krovova nad glavama i bez sve stečene imovine masovno su se ubijali.

Kad zanemarimo piromanske sklonosti ovog baltičkog naroda, sljedeće što je vrijedno spomena su crkve diljem starog i novog dijela grada. U Rigi možete naći preko 40 crkvi i većina njih će vas oduševiti izgledom, ili bar potaknuti na razmišljanje. Primjerice dobro je pitanje čemu potreba za tolikim brojem oltara u ne baš tako velikom gradu ? Ali s druge strane bar turisti imaju što obilaziti i fotografirati. Meni se osobno najviše dojmila katedrala rođenja Kristova i, naravno, crkva svetog Petra. No ni crkve nisu štedjeli od paljenja. Tako su crkvu Isusovu iskoristili kako bi smjestili sva trupla i zapalili ih zajedno sa zidovima. Navodno nisu imali dovoljno mjesta za pokopati pokojnike pa su ih zapalili, a crkvu ponovno izgradili.

Izuzev mnoštva religijskih građevina, Rigu krasi i neobična Centralna tržnica. Sa svojih 72.000 četvornih metara najveća je tržnica starog kontinenta, a njenu glavnu strukturu čine paviljoni njemačkih hangara za cepeline.

Kako smo proveli i previše vremena na okrutnoj hladnoći, u jednom od paviljona napravili smo kratku pauzu, pa je vodička iskoristila priliku da nam ispriča ponešto o latvijskom jeziku, hrani i odnosu s Rusima. Latvijski jezik spada u baltoslavensku skupinu, i dok sam prije mislila da je dosta sličan ruskom, shvatila sam da se to odnosi samo na psovke. Baltički narodi su jako pristojni, pa zato u svojim jezicima nemaju te prave riječi. Kad su iznimno ljuti usporede te s nekom biljkom ili životinjom, a u ekstremnim situacijama posuđuju psovke od Rusa. Što se tiče hrane, većinom se sve svodi na kupus i krumpir.

Od alkohola okusila sam poznati crni balzam, no moram priznati da mi se puno više svidio u kombinaciji sa čokoladom nego na suho. Iako su raskrstili s istočnim susjedima, u ovoj baltičkoj zemlji podjednak je broj Rusa i Latvijaca i većina ih uz maternji, zna i ruski jezik. Pogotovo starije generacije. Neću se pretjerano upuštati u analizu Latvijaca, samo ću reći da mi je shvatljivo zašto su stalno namrgođeni i ne pretjerano ljubazni. Uz ovakve zime i ja bih takva bila. A kad vidiš beskućnika na ulici, dobro se streseš jer je nemoguće zamisliti provesti i jednu večer vani, a kamo li živjeti bez krova nad glavom. Ne kažem da je u toplijim krajevima lako biti beskućnik, ali je definitivno lakše kad ne trebaš zaspati na klupici na -25 stupnjeva.

Završili smo smrzavanje i obilazak ispred Spomenika slobode, jedne od najvećih atrakcija u gradu. No da se mene pita ne bi se našla ni na prvih pet mjesta, ali ima povijesno značenje pa je logičan interes turista za ovom 42 metra visokom kamenom tvorevinom. Žena u rukama drži tri zvijezde koje prestavljaju nekadašnje tri regije Latvije, a spomenik je izgrađen u čast ubijenih vojnika tijekom rata za neovisnost između 1918. i 1920. godine.

Ne znam je li zato što sam došla iz Norveške gdje je sve ekstremno skupo, no cijene po Rigi su posve prihvatljive, bilo da je riječ o hrani, piću ili smještaju. No prilikom posjeta toaletu iznenadit će vas natpisi koje možete vidjeti u kafićima, na kolodvorima, u restoranima ili hostelima – Molimo vas ne bacajte papir u školjku. Da malo bolje objasnim, nakon što ‘obavite posao’ toaletni papir odlažete u kante, inače ćete napraviti pravi nered, što nije nikome u interesu. I to nije slučaj samo s Rigom, nego po cijeloj Latviji i Litvi.

Doček Nove godine na otvorenom

Kad putujemo u strane zemlje, nikad ne isplaniramo doček Nove godine, a tako je bilo i u Rigi. Umjesto rezervacija po restoranima ili barovima, odlučili smo se za najhladniju varijantu – doček na kamenom mostu. Najbolji pogled na grad i vatromet, ali i najveći minus zbog vjetra i mrzle Daugave. Temperatura je otišla preko dvadeset u negativno, no to nas nije spriječilo da zaplešemo, nazdravimo čašom šampanjca i izgrlimo se za sretan početak 2016. godine.

Nakon nekoliko fotografija, ispijenih čaša i završetka vatrometa, stariji dio ekipe se uputio u hostel, a mlađarija se bacila na potragu toplog mjesta gdje možemo podebljati šampanjac nečim oštrijim. Iako sam se smrznula, drago mi je što sam dočekala Novu godinu u do sada najljepšem gradu kojeg sam posjetila. Ali sljedeći put Baltik će me vidjeti jedino u ljetnim mjesecima.