Vatikan

Autor: Vedran D.

VATIKAN – PAPINA KUĆA

Nakon mirnog leta avionom od Splita do Rima i smještaja u apartmanskom naselju, nekih 10-tak km od grada, odlučili smo odvojiti jedan cijeli dan za obilazak Vatikana. Temperatura ugodnih 25, vrijeme sunčano, neće biti kiše. Lako je odlučiti, ali to sada treba provesti u djelo. Uzimamo plan grada, red vožnje željeznice i metroa i dogovaramo kako najbrže doći do Vatikana. Nakon pola sata krećemo. Prvo minibusom, dalje željeznicom te metroom koji vozi do Vatikana. Izlazimo dvije-tri stanice ranije da prošetamo Ulicom pomirbe (Via della Conciliazione), glavnom ulicom kojom se dolazi do Trga sv. Petra. Već na izlasku iz stanice metroa koja je nekih pola sata šetnje do trga, ogromna masa turista. Gdje god pogledate kolone ljudi. Među tom šarolikom masom prvo što uočite su kišobrani i štapovi sa zastavicama što vire iznad glava ljudi. To su brojni vodiči koji na taj način pokušavaju održati na okupu svoju grupu turista. Dok se probijamo kroz nepregledne kolone ljudi rasplinute u dva smjera, neki dolaze, neki odlaze, možete čuti sve moguće jezike. Kao da se cijeli svijet skupio u toj ulici.

Nakon sat vremena više borbe nego šetnje dolazimo do Trga sv. Petra. Ako je ono prije bila borba, tek ovdje počinje prava bitka. Trg je ogroman, okružen kolonadama, na sredini se izdiže ogroman egipatski obelisk koji potječe iz Neronova cirkusa, a sa strane su dvije fontane od kojih je jednu izradio Maderno a drugu Bernini. Ispod kolonada su stube, sada prepune turista koji se odmaraju, sunčaju, hvataju predah za naredne obilaske. A tek trg! Brojni turisti hodaju, dovikuju se, traže svoje vodiče. Između trga i stuba što vode do bazilike, plato je prepun stolica, na kojima također sjede turisti umorni od dugih hodanja i traže predah ili čekaju red na ulazak u baziliku. U nju je ulaz besplatan.

• 

• 

Dok se probijamo kroz to mnoštvo odjednom počinje komešanje. Nešto se događa, svi nešto govore, pokazuju prema ulazu u baziliku. Izdižemo se na prste da pokušamo otkriti što se događa. Kad gle čuda: Papa u svom papamobilu prolazi preko platoa! Svi se guraju, trče, hoće biti što bliže da ga bar na sekundu vide. I mi smo bili sretni što smo imali tu čast. Takva prilika se rijetko pruža. Nakon desetak minuta sve se vraća u normalu i stajemo u red za ulazak u baziliku. Redovi su ogromni pa se morate oboružati s dosta strpljenja i živaca. Ali na ulazu novo iznenađenje – treba proći rentgen. Kako sam prije tri godine ugradio pacemaker, ne smijem kroz rentgen. Uredno se javljam osiguranju i moram čekati da dođe kolega koji će me pregledati. Dok čekam, sa strane vidim sumnjičave poglede ljudi iz redova. Tko zna što su mislili o meni. Napokon je i to obavljeno pa krećemo u baziliku. Neću vam nabrajati koliko tu ima kapela, kipova, mozaika, vitraža itd. Treba doći i vidjeti. Dojmila me se Michelangelova pieta, poznato djelo mladog umjetnika (imao je samo 24.g. kad ju je isklesao), prikazuje mrtva Krista u majčinom naručju. Kip je smješten iza sigurnog stakla, u Kapeli Piete. Pokušao sam je fotografirati, ali je sigurnosno staklo smetalo da dobijem kvalitetnu fotografiju.

Ispod bazilike su vatikanske kripte (grotte). U njima su uglavnom sarkofazi mnogobrojnih papa. Najznačajnija mjesta zauzimaju grob sv. Petra i pape Ivana Pavla II. Tu je i najveća masa ljudi. Mnogi od njih, bolesni, očekuju ozdravljenje na ovom svetom mjestu. Neki novinski članci kažu da je nekima to pošlo za rukom. Volio bih vjerovati da je to točno. Meni su ovo bila samo turistički zanimljiva mjesta.

Nakon detaljnog razgleda bazilike odlučujemo se popeti na kupolu. Problem su stepenice, ima ih ‘mali milijun’. Jadno moje srce. Ipak odlučim krenuti. Svakih 10 minuta pravim pauzu, no konačno stižem na vrh. Prvo pogled unutra sa vrha kupole … ostao sam bez daha, ne sam zbog napornog penjanja nego i zbog pogleda na unutrašnjost. Nešto neviđeno do tada. Ovu divovsku Michelangelovu kupolu smatraju najvećim graditeljskim djelom ikad ostvarenim. Ponovno masa ljudi koji se guraju oko ograde, fotografiraju, pričaju, komentiraju na svim poznatim i nepoznatim jezicima svijeta. Kad smo se već namučili popeti na kupolu, šteta je ne pogledati i vani. Tek to trebate vidjeti. Teško je riječima opisati. Najviše me dojmio pogled na Anđeosku tvrđavu, ali gdje god bacite pogled ima se što vidjeti. Na vrhu kupole, naravno među masom ljudi, gurali smo se i zadržali  oko sat vremena, ne želeći napustiti tu ljepotu. Sada slijedi spuštanje nazad do trga. Fizički je lakši posao, ali treba biti oprezan, jer se može okliznuti po uskim i strmim stubama. Ponovno gužva, neki se penju, neki spuštaju. Ima li kraja ovoj masi svijeta? Čovjek se pita odakle samo izlaze. Napokon smo na trgu. Mali predah. Sjedamo ispod kolonada da se okrijepimo: jedan sendvič, malo soka i hvatamo snagu za dalje.

Krećemo prema Vatikanskim muzejima i Vatikanskoj pinakoteci.   Ako sam do sada mislio da sam vidio gužvu i redove, onda me ovo dotuklo do nogu. Red za ulazak je dugačak bar dva kilometra. A sunce upeklo. Gledamo red i ne znamo što raditi. Stojimo sa strane, preko puta ulaza i razmišljamo. Kolona se miče jako sporo, normalno i tu je rentgen. Što učiniti, ostati ili otići ? Doći sljedeći dan ? Tko zna kad ćemo opet doći u Rim, moramo nekako ući, a ne čeka nam se dva, tri, četiri sata u redu. Razmišljamo i pade mi na pamet jedna ideja: pokušat ću izvući  korist od svoje bolesti. Smišljam plan i krećem u akciju. Umornog, gotovo bolesnog izraza lica, dolazim direktno do ulaza u Muzeje i objašnjavam osiguranju kako imam ugrađen pacemaker, te ne mogu dugo stajati u redu i na suncu. Svakako u ruci držim međunarodnu iskaznicu. Očekujem začuđene poglede, nevjericu, mnoštvo pitanja i potpitanja… Ali gle čuda ! Odmah mi otvaraju vrata, vode me do stolice, daju sok … ne mogu vjerovati ! Prolazim kontrolu, i još ne vjerujem da smo unutra. Sad mi je žao onih ljudi koji još moraju čekati tolike sate na ulazak. Našao sam sistem kako mogu svugdje ući preko reda.

Nakon ulaska zaboravite sve, jer ovo unutra je jedan drugi svijet. To bogatstvo što se tamo nalazi nema nigdje na svijetu. Veličanstvenim spiralnim stubama stiže se u različite muzejske odsjeke.

Slijeva su muzeji antičke umjetnosti, ispred je Pinakoteka, a zdesna Gregorijanski svjetovni muzej i Piovski kršćanski muzej. Vatikanska pinakoteka sastoji se od 15 dvorana. Nadalje brojne galerije, biblioteke… ne zelim vas zamarati nabrajanjem.  Jednostavno treba doći i vidjeti.

Iz zatvorenog prostora lijepo se naći u dvorištu. Čisti zrak, sunce, dah sadašnjosti. I tu je bogatstvo vrijednih umjetničkih djela. Dojmila me se mramorna skulptura Laokoontove skupine, iz 1. stoljeća prije Krista, koja prikazuje  svećenika Laokoonta sa sinovima, koje dave zmije kao kazna bogova zbog podmetanja trojanskog konja.

A sad ono najljepše, najveličanstvenije: Sikstinska kapela. Po nalogu pape Siksta IV projektirao ju je graditelj Giovannino de Dolci. Ima oblik pravokutne dvorane sa polukružnim svodom, bogato oslikana freskama. Ona je i danas središte svečanih ceremonija, među kojima se po čuvenju ističe Konklav – tradicionalno zasjedanje oko izbora novog pape, što se vjernicima objavljuje dimnim signalima. Sjetio sam se Indijanaca na divljem zapadu i oni su to radili kad su birali novog poglavicu. Crni dim označava nastavak zasjedanja dok bijeli dim objavljuje novo imenovanje. U Sikstinskoj kapeli ćete naći i djela istaknutih umjetnika talijanskog slikarstva. Najviše me se dojmio strop koji je oslikao Michelangelo po narudžbi papa Julia II. Umjetnik je prikazao 12 veličanstvenih sjedećih likova. Središnji dio svoda naglašen figurama golih likova govori o događaju iz knjige postanka. A na dnu je oltarski zid koji prikazuje ‘posljednji sud’.

U Sikstinskoj kapeli vlada grobna tišina. Iako je uvijek prepuna ljudi, svi zadivljeni šutke ulaze u ovo čudesno sveto mjesto, i u polumraku odaju počast Kristu i velikim umjetnicima.

Na kraju svega prosudite sami isplati li se dolaziti u Papinu kuću. Puni utisaka, ali najviše umorni od gužve vraćamo se u svoj apartman da na miru posložimo sve viđeno i doživljeno.