Trst

Trst – JE LI NESTAO PONTE ROSSO?

Autor: Slavica D.

Nekad smo ga pohodili kao svetište, neki nebrojeno puta, a većina barem toliko da otkrijemo kakve tajne krije u sebi. Za ljude s naših prostora bio je utjelovljenje shopping-raja, neizostavno ‘must visit’ mjesto. Pamtim iscrpljujuće autobusne vikend ture, navalu putnika da dobiju svoju sjedalicu, u nastojanju da se otisnu u tu žarko željenu pustolovinu. Gotovo me bilo stid pred modno osviještenim susjetkama, jer ja takav podvig nisam napravila nijednom. Po njima sam bila totalno demode. Mnoge od njih, ponajviše okorjele švercerke, putovale su svaki vikend, i onda bile glavne face u naselju, svima nama krojile modne stilove, a nepuno prije toga stigle u grad iz bogu-za-leđima zaselaka. Kupovale su se i cipele, torbe, kava, deterdženti, piće … Tamo smo kušali čuvene pizze koje su kod nas bile mislena imenica.

Možda im nisam htjela priznati, ali svakako sam morala i sama baciti oko na sve bogatstvo tog shopping-raja, samo sam ja to izvela diskretnije, da me horde ne vide. Iskoristila sam davno ljetovanje kod rodbine u Rijeci, i skoknula u posjet Trstu. Osnovni ljudski red je nalagao da posjetim sve čuvene trgovine, nakupujem sve i svašta, da osvjetlam obraz kad se vratim u svoje društvo, ali ni tad mi nije bilo jasno zašto je oko ovog grada stvorena tolika pomama. Pogotovo što sam se osjećala bijedno pred domaćim stanovništvom, koje je s porugom gledalo umorne kupce natrpane kesama, plastičnim torbama, koji su im prljali grad silnim otpacima, jeli po parkovima, u njima se čak i presvlačili.

I tako, prije par godina, tijekom jednog lijepog putovanja po Istri, pružila se prilika da odem na izlet u Trst. Nasmijala sam se: pa tko tamo više ide? Shopping je davno prestao biti povod za putovanje, na Trst smo odavno zaboravili, a sva roba svijeta nam je odavno došla ‘pred vrata’. Što bih tamo radila? I drugi su se čudili, nitko nije smatrao da u Trstu ima nešto zanimljivo. Poznat kao prljavi lučki grad, u vrhu Tršćanskog zaljeva, nije imao nijedan adut koji bi nas privukao. Ali moja ukorijenjena znatiželja je progovorila: zašto ne ? Barem da prošećem po gradskom trgu i popijem kavu na njemu. Složila se i prijateljica, pa smo se prijavile za izlet.

Trebalo je sat vremena vožnje da stignemo do grada. Prvo iznenađenje je bilo kad smo pregazili slovenski teritorij i ugledali nekad čuveni granični prijelaz: na njemu nigdje nikoga. Svi smo u glavama nosili one nekad poznate i stresne slike neizrecivih gužvi, razbacane prtljage, slojeva navučenih farmerki jednih na druge, svađe carinika i švercera … Sada mir i tišina. Nitko nas nije ni pogledao. Dobro, vidjet ćemo kako će biti u povratku. Bez ikakvih problema stigli smo do gradskog centra, do parkirališta gdje ćemo napustiti autobus i zaputiti se u individualno razgledanje grada. Svjetlana i ja smo imale prioritet: naći neko lijepo mjesto i popiti kavu.

Rano jutro je proletjelo u doručku i trci, pa nismo stigle obaviti taj jutarnji ritual, a bez kave ne vidimo i ne čujemo ništa. Cilj je bio glavni trg, Trg ujedinjene Italije, kojeg smo izvukle iz memorije, gotovo zaboravljenog. Iskusnim okom smo probrale najbolji kafić, s lijepim pogledom, zgodnim konobarom i debelom hladovinom ispod širokog suncobrana. Svakako, bio je to čuveni Caffe degli Specchi, okupljalište ovdašnje elite. Bili smo jedini gosti, a među rijetkima koji su se uopće našli na trgu. Znale smo da je radni dan, ali u takvo doba splitska Riva bi bila puna ljudi. Razočarane smo zaključile kako ‘nima Splita do Splita’, u njemu je sve jedinstveno, no i ovo je nekakav grad na obali Jadrana, trg koji pruža lijep pogled i opuštanje uz jutarnju kavu, i to ne bilo kakvu, već illy kavu … ipak Talijani nisu tako mislili. Uskoro smo saznale i zašto – ovo jutarnje zadovoljstvo, s minijaturnim keksom na tanjuriću, koštalo nas je 6 eura ukupno. Zgledale smo se, ali što se tu može, svako zadovoljstvo se plaća. Hrabro smo krenule dalje, nadajući se da nam ostale blagodeti grada neće ovako prisjesti.

Sam trg je impozantne veličine, sa građevinama gradske uprave (Gradska vijećnica, Guvernerova palača), kako i priliči svakom gradu. Također, kao i kod većine trgova, na sredini je lijepa fontana, nazvana ‘4 kontinenta’ (Europa, Azija, Afrika i Amerika-sjedinjena, za Australiju možda nisu znali ?)

Dalje smo se kretale prema Piazza della Borsa, malom trgu sa zanimljivom modernističkom skulpturom, lijepom poslovnom zgradom i statuom Leopolda I, rimsko-njemačkog cara.

Vrijeme nam nije dozvoljavalo da se dugo zadržimo na Rimskom forumu, gdje su ostaci rimskog teatra, samo smo na brzinu bacile oko, i zaputile se prema Canalu Grande. Davne uspomene nas vežu za njega, za vrevu ljudi i brojne trgovine na putu do glavne zone: Ponte Rosso. Sve je bilo gotovo pusto, nigdje ljudi, nigdje nekadašnjih trgovina, gužvi. Nismo mogle vjerovati: svukuda kineski dućani, po ulicama vise prepoznatljive crvene svjetiljke. Ima nešto i turskih dućana i restorana. Bilo je gotovo nemoguće pronaći domaće, talijanske trgovine. Dojam pomalo tugaljiv. I brojni stolovi uz kanal su puni kineske robe, stvari već viđene u našim krajevima, jer sva ta roba je već prepoznatljiva po cijelom svijetu. Bilo mi je žao što je tako, bunila sam se na takvu situaciju… ali ipak u jednoj kineskoj trgovini sam našla torbu baš onakvu kakvu sam željela. I to za 15 eura. Smijala sam se sa prijateljicom: a mi se žalimo na Kineze! Evo torbu i sad nosim, nakon 4 godine.

Ipak jedna stvar me najviše zanimala: kako izgleda Ponte Rosso (Crveni most) ? Poznati trg je bio prazan, sada veliki parking, nigdje nekadašnjih trgovina koje su nam svojim bogatim izlozima sa smiješkom pokazivale kako lijepo živi truli kapitalizam, a mi svim čulima upijali te ljepote i zavidjeli im. Zavidimo li im danas ?

Na trgu nam je pogled privukao samo ‘Mali Ivan (Giovanni)’, kip u fontani, inače zaštitnik studenata. Na mjestu gdje završava Canal Grande je lijepo popločana Piazza sant’Antonio sa fontanom, omeđena dvjema crkvama: katoličkom San Antonio i pravoslavnom, srpskom, sv. Spiridiona. Gotovo jedna do druge.

Prelazeći preko mosta susreli smo jednog usamljenog šetača, vječitog putnika-lutalicu, irskog pisca Jamesa Joycea. Njegova brončana statua sa šeširom pravi društvo svim prolaznicima i poručuje da mu je duša zauvijek ostala u Trstu.

Prije polaska na ovaj izlet pitala sam se: je li nestao Ponte Rosso ? Tražila sam ga. Nisam našla onu nekadašnju tvorbu kiča i sveopćeg nereda, ali sam našla jedno lijepo, mirno mjesto, oku ugodno, sa privlačnim trgovima, parkovima, pročeljima zgrada koje nekad nismo ni zamjećivali, niti znali da tu postoje. Nismo ni poimali da je grad ipak širi od Terezijanske četvrti (Borgo Teresiano-po carici Mariji Tereziji austrijskoj) u kojoj smo se jedino kretali. Pa ipak je ovo bilo morsko utočište bečkih vladara, to se primjećuje na svakom koraku. Zato su grad uvijek i zvali srednjoeuropskim gradom. I danas se on nalazi pri vrhu liste gradova po kvaliteti života. I stopa kriminala je puno manja nego u nekim drugim talijanskim gradovima. Sad sam uspjela vidjeti stvarni grad, što nekad mnogi nisu, a nisam ni ja.

Možda su Talijani žalosni što je nestao veliki prihod koji su imali od brojnih shopingoholičara iz naše bivše države, jer s tom državom su nestali i oni, ali sad su dobili ljepši, čistiji grad, otvoren svojoj iskonskoj namjeni: od lučkih, trgovačkih, preko znanstvenih usluga, do turizma i proizvodnje nekih poznatih brandova. Ovakav Trst je mnogo ugodniji. Možda Talijani tako ne misle ? Možda se sad s nostalgijom sjećaju nas, svojih vjernih kupaca, možda priželjkuju da im opet prljamo njihove lijepe ulice, kupujemo ‘šarene laže’ koje su nam mogli uvaliti kako su htjeli, i donosimo im vreće novaca?

Dnevni raspored je nalagao da se brzo vratimo na zborno mjesto i autobusom krenemo do sljedeće točke: dvorac Miramare, udaljen od grada nekih 10-tak km. Od parkinga slijedila je duga šetnica uz more, dvorac se još nije ni nazirao. Neki su najavljivali kako će se okupati po ovoj vrućini, ali pogled na ružnu, sivu plažu i prljavo more uvjerio ih je kako to nije najbolja ideja. Svi smo u glavi napravili usporedbu ove obale i naše – to je kao nebo i zemlja. Ipak ovo obalno područje je proglašeno zaštićenom zonom, gdje se kontrolira razvoj flore i faune.

Konačno se na vidiku pojavio dvorac, lijepa bijela građevina iz 19. stoljeća, smještena na strmim stijenama tik do mora, napravljena za cara Maksimilijana Habsburškog. Bilo je to ljubavno gnijezdo njegovo i supruge Charlotte, belgijske princeze. Ime dvorca na španjolskom znači ‘gledati more’. Nije ni čudo što je napravljen na ovom mjestu, gdje izrasta iz samog plavetnila.

Nažalost, u dvorac nismo ulazili, nismo imali vremena, već samo prošetali lijepim, nadaleko poznatim vrtovima, koji u sebi kriju i neke rijetke biljke.

Vrtovi su bili u raskoši rano-jesenjeg šarenila, dakle boje kakve samo priroda zna naslikati. Svjetlana se ohrabrila i preložila piće u restoranu, pa nek košta koliko košta. Složila sam se, valjalo je sjesti i dopustiti da nas ponese ljepota trenutka i okoline, jer je pitanje hoćemo li se ovdje ikad više vratiti.

Puni dojmova susreli smo se sa ostalim putnicima, već umornim od cjelodnevnog hodanja, ali zadovoljnim kao što sam i sama bila. Na povratku smo svi uza se imali po jednu vrećicu da ne iznevjerimo staru tradiciju posjeta Trstu, ali u mislima sa sasvim drugačijom slikom ovog, ponovno otkrivenog, grada. Primicali smo se granici, u blizini nam je prkosila iz medija poznata kuća Joška Jorasa, sa nekakvim parolama na sebi, a nas je čekala granica. No nitko se nije osvrnuo na nas, samo su nam mahnuli rukom da produžimo. Prelazili smo kilometre prema našem istarskom hotelu, zadovoljni što smo se odlučili na novi susret sa starim znancem.