Toscana

Autor: Davor Stipanić

Neki izvori kažu kako je više od polovice umjetničkog blaga čitave Italije nastalo i nalazi se u Toscani, poglavito Firenzi. Kada u umjetničku baštinu svrstamo i arhitekturu sasvim je sigurno da je tome tako. U Toscani jednostavno ne postoji niti jedan grad ili gradić koji se ne diči nevjerojatnim skladom svojih građevina. Iako nastajale u raznim stoljećima i građene u stilovima koji im odražavaju vrijeme nastanka one nose svoju ljepotu kao da ih je neki «vudreni» esteta istovremeno projektirao. Ali, iz svega toga, iz svih tih gradova i gradića nesumnjivo izbija bogatstvo. Tako su i nastajali. Toscana je regija gradova koji se kroz minula stoljeća borili za prestiž. Kako međusobno, tako i unutar sebe. Obitelj Medici, koja postaje moćna i bogata još u srednjem vijeku, osnovavši banku i pokorivši mnoge teritorije u svoju korist, davali su vladare i pape, nisu birali sredstva da pokažu svoje bogatstvo i moć. Gradili su velebne palače i ukrašavali ih umjetničkim djelima vrhunskih majstora svoga doba. Pravi procvat bio je u vrijeme renesanse, kada je i njihova moć dosegla vrhunce. Bilo mi je jako zanimljivo saznati kako zapravo Medicijima dugujemo što se određene umjetničke ustanove zovu galerijama. Mislim na ustanove koje sustavno izlažu umjetnička djela. Naime, palača Uffizi, građena je po nalogu Cosima Medicija, jednog od najprodornijih pripadnika te obitelji kao zgrada gradske uprave. Odatle joj i ime (uffizi=uredi). Ne mogavši se više dosjetiti čime dodatno pokazati moć i bogatstvo dao je arhitektonske galerije palače (koje su služile kao vanjski hodnici) dodatno ukrasiti umjetničkim slikama velikih formata. Kako se ne bi gubile u otvorenom prostoru. To je rodilo ideju kako se slike mogu izlagati ne samo kao ukras neke sobe nego i kao zbirka umjetničkih djela koju je moguće vidjeti, a da se pritom ne remeti ničija privatnost. Ustanove koje su se time počele baviti nazvane su galerijama i riječ je usvojila čitava Europa i svi europski jezici. Tako dakle, naziv koji označava mjesto gdje glavnina ljudi pronalazi utjehu i unutrašnji mir, možemo zahvaliti ambiciji jednog od najvećih osvajača i grabljivaca ne samo u Italiji 16. st već u čitavoj Europi. Ali, oni se toga baš nešto i ne srame. Prihvaćaju to kao dio svoje povijesti koja je imala svijetle i tamne trenutke, epizode i periode. Ne skrivaju se, pa tako zaista svaki toskanski grad pa i mali San Gimignano, ima Muzej mučenja.

Svi su ti gradovi, kojima se danas toliko divimo, nastali baš na mučenjima, otimačinama i progonu slabijih. Prošlost ljudskog roda (a dobrim dijelom sadašnjost) obilježena je mračnom stranom ljudske prirode. Oni to izlažu i od toga rade posao, lakiran lakom našeg doba.

Toscanu sam zadnji put obišao kao pratitelj jedne grupe turista. Ono što mi je, kao lokalnom turističkom vodiču, doslovce zagrijalo dušu je velika tabla na svakom pojedinom ulazu u staru gradsku jezgru (bilo kojeg grada) koja na puno jezika kaže kako je poslije te točke objašnjavanje dopušteno samo ovlaštenim turističkim vodičima. Vodiči svakog grada imaju iskaznice druge boje i nitko se ne može «švercati». Policija, karabinjeri i komunalni redari jako paze na to i vjerojatnost da će se netko provući kroz iglene uši možda postoji u kišno nedjeljno popodne posred zime. Inače ne.

Toskanci su vrlo očito svjesni blaga koje ih okružuje. Središta gradova su u potpunosti podređena turistima i sve ukazuje na promišljanje detalja, ali nigdje nema poniznosti. Ljubazno i uljudno, ali po pravilima koje savladate šetnjom kroz prvi od njih. Neovisno radi li se Sieni, Pisi, Lucci ili Firenzi, ili pak malenom San Gimignanu. Pravila su jasna prvenstveno zato jer ih se sami toskanci pridržavaju i svojim primjerom ne ostavljaju puno mjesta pitanjima.

Sve je također jasno i kada putujete od grada do grada. Bez obzira na to radilo se o prelijepim poljima suncokreta ili nekoj drugoj biljnoj kulturi vidi se marljiv i brižan rad. Samo treba znati da je Toscana domovina šafrana, jednog od najskupljih začina. Od onih majušnih cvjetova za začin se koriste jedino prašnici i za jedan kilogram začina potrebno ih je, ovisno o veličini biljčice, obrati iz 150-200 tisuća cvjetova. Imaju polja šafrana, uzgajaju ga, strpljivo beru i isplati im se.