Tivoli – Lazio

LJUPKI TIVOLI U LAZIJU

Autor: Slavica D.

Prijatelji su mi rekli: ako budeš u talijanskoj regiji Lazio, svakako obiđi i Tivoli. Nisam tome pridavala važnost, gotovo sam zaboravila na njihov savjet. A onda, šetajući Rimom, ugledala sam plakat koji je pozivao na izlet do Tivolija. Sjetila sam se davnog savjeta, moja znatiželja se probudila. I odlučila sam: idem na taj izlet, valjda mi neće biti loše. Izabrala sam već sljedeće jutro, polazak u 8 sati.

Nažalost, ujutro me probudio pljusak. Koje razočarenje! Što sad učiniti? Niti sam imala telefonski broj agencije, niti sam, iskreno, zapamtila njeno ime. Kako glupo od mene. Jedino mi je preostalo da se spremim i zaputim u drugi kraj grada, po tom užasnom pljusku, koristeći podzemnu željeznicu i vlak. Prijevoz je trajao gotovo sat vremena. Konačno sam, u neprimjerenoj obući, potpuno mokra, stigla do agencije. Još jedno razočarenje: izlet je odgođen. Naravno, nitko ne putuje po ovakvom pljusku. Pojavila su se samo još dva putnika, rekla bih da su Kinezi. Ma nije ni važno, jesu neki kosooki. Valjda su ljudi naučili stalno živjeti po kiši, pa im ni ova današnja ne smeta. Stajali smo žalosno pored službenika koji je nekome telefonirao, čekali da nas savjetuje što dalje učiniti. Uz široki osmijeh, izrekao je vrlo mudre riječi : dođite sutra. Ovaj put sam barem zapisala broj telefona.

Nisam morala iskušavati treću sreću, sljedeći dan je bio predivan. Iako sam gotovo zakasnila na vlak, iako me zamalo udario biciklist koji je projurio kroz crveno svjetlo na semaforu, ipak sam stigla živa i zdrava do agencije. Onaj isti službenik je opet imao široki osmijeh, dobro, pomalo sažaljiv, ali nije me bilo briga. Nije izrekao naglas razlog svog podsmjeha prema nama, pa nam se barem drugi nisu smijali. S radošću sam pratila kako se autobus puni znatiželjnim turistima i konačno kreće s polazne točke. Odahnula sam. Do mene je sjedila neka mlada Poljakinja, oko 25 godina, jako pričljiva. Naša komunikacija je bila mješavina slavenskih jezika i polovičnog engleskog. Nisam dobro razumjela njeno ime, ali ja sam je zvala Neva. Moram priznati da mi je učinila putovanje ugodnim i dala dosta informacija. Odlično, imat ću društvo na ovom izletu, i to brbljavo društvo. Nestrpljivo sam pomislila: Tivoli, evo me, dolazim. Udaljenost od 30-tak km prelazili smo gotovo sat vremena, trebalo se progurati kroz napornu rimsku gužvu. A onda smo zaplovili putevima privlačne regije Lazio, uživajući u pogledu kroz staklo. Srećom, vodič je bio vrlo ljubazan, pričao je cijelo vrijeme razgovijetno i čak nam podijelio sokove u bočicama, kao osvježenje na ovim vrućinama. Ljubazno od njega.

Nisam morala iskušavati treću sreću, sljedeći dan je bio predivan. Iako sam gotovo zakasnila na vlak, iako me zamalo udario biciklist koji je projurio kroz crveno svjetlo na semaforu, ipak sam stigla živa i zdrava do agencije. Onaj isti službenik je opet imao široki osmijeh, dobro, pomalo sažaljiv, ali nije me bilo briga. Nije izrekao naglas razlog svog podsmjeha prema nama, pa nam se barem drugi nisu smijali. S radošću sam pratila kako se autobus puni znatiželjnim turistima i konačno kreće s polazne točke. Odahnula sam. Do mene je sjedila neka mlada Poljakinja, oko 25 godina, jako pričljiva. Naša komunikacija je bila mješavina slavenskih jezika i polovičnog engleskog. Nisam dobro razumjela njeno ime, ali ja sam je zvala Neva. Moram priznati da mi je učinila putovanje ugodnim i dala dosta informacija. Odlično, imat ću društvo na ovom izletu, i to brbljavo društvo. Nestrpljivo sam pomislila: Tivoli, evo me, dolazim. Udaljenost od 30-tak km prelazili smo gotovo sat vremena, trebalo se progurati kroz napornu rimsku gužvu. A onda smo zaplovili putevima privlačne regije Lazio, uživajući u pogledu kroz staklo. Srećom, vodič je bio vrlo ljubazan, pričao je cijelo vrijeme razgovijetno i čak nam podijelio sokove u bočicama, kao osvježenje na ovim vrućinama. Ljubazno od njega.

Našli smo se u lijepom planinskom gradiću, okruženi brojnim autobusima, s turistima pristiglim uglavnom iz Rima. Trebalo je čekati neko vrijeme dok nam se oslobodi mjesto na parkingu, gužva je bila ogromna. Svakako, tu je i velik broj domaćih izletnika, koji, kao i stari Rimljani, obožavaju ovaj povijesni gradić, poznat po prekrasnim vrtovima, terasama, fontanama, špiljama… Zadivljeno sam gledala te vrtove, bez kojih nijedna vila ni dvorac ne bi imali onu čarobnu ljepotu, i u kojima se ogledala sva mašta njihovih vrtnih arhitekata-umjetnika. Po tome je osobito poznata Villa d’Este, građena i njegovana isključivo za užitak svojih vladara i podignuta na pažljivo biranom mjestu, na slapovima rijeke Aniene. Iako je vodič imao svoju priču, nismo ga mogli dobro čuti ni razumjeti jer je on jurio naprijed a mi trčkarali za njim. S mukom smo se probijali kroz ostale turističke grupe, koje su nam se ispriječile na putu. Više sam slušala Nevinu priču, stalno je sipala podatke iz neke knjige, koju je stezala u ruci.

U srednjem vijeku grad nije bio osobito siguran za život njenim stanovnicima, gradili su kuće u obliku utvrda, nešto kao tornjevi. Ni ulaz nisu pravili normalan već se ulazilo pomoću ljestvi direktno na gornji kat. Ovo planinsko područje je nekad bilo hit među starim Rimljanima, kao ugodno mjesto gdje su se odlazili rashladiti od nesnosnih rimskih vrućina.

Pjesnici su ga opjevali, slikari oslikali. Na svim tim slikama dominira rijeka i njeni vodopadi, dragocjenost ovog grada. Tu su gradili svoje vikendice (ma kakve vikendice, viletine!) i pretvorili mjesto u mondeni raj na zemlji. Onaj tko je imao vilu u ovom mjestu, bio je ‘in’. Tako je car Hadrijan imao svoju veliku palaču, Ciceron čak nekoliko vila, zatim pjesnik Horacije kao i Pinije Mlađi, koji je uživao u svojim vilama. Dvije najveće i najvažnije koje obilaze sve turističke grupe su: Hadrijanova i vila d’Este.

Oko grada, u nizinskom dijelu, još uvijek ima termalnih izvora gdje se ljudi kupaju za ljetnih vrućina. I nama je bila vrućina, ali kupanje u termama nije bilo u planu naše agencije. Šteta.

Putujući iz Rima, prvu smo naišli na Hadrijanovu vilu, oko 2,5 km prije Tivolija, u nizini, pa se autobus prvo tu zaustavio. Čim smo izašli, ona dvojica Kineza (od prethodnog dana) već su jurila ispred nas, ne obazirući se na ostale, kao da su došli sami za svoj gušt. Vodič ih je dozivao, prepali smo se da će nam se izgubiti. Kad ih je uspio vratiti pod svoju ‘komandu’, opomenuvši ih da moraju ići zajedno s grupom, krenuli smo naprijed. Ipak, ta dvojica pametnjakovića bježali su nam cijeli dan i umnogome otežavali obilazak.

Hadrijanova vila (Villa Adriana) je ogromni kompleks koji datira iz 153. godine, sagrađena da bi car Hadrijan mogao vladati carstvom s mirnije lokacije (u Rimu mu je bila velika gužva) a svakako i priređivati lude zabave. Ovdje je bio skriven od pogleda naroda, pa se mogao više ludirati. Dakle, bio je to više stambeni objekt, nego mjesto za povremeni odmor. Čak su zbog njega organizirali i poštanski sustav prema Rimu. Ali ono što je bilo karakteristično, to su prekrasni vrtovi, koji su i u ono vrijeme, a danas pogotovo, plijenili ogromnu pažnju. Nakon Hadrijana, vilu su koristili i ostali carevi, uživali u njenim blagodetima. Međutim, nakon pada rimskog carstva došlo je do njenog uništavanja, kao i do raznošenja golemog bogatstva. Mramor kao i umjetničke skulpture iskoristio je kardinal Ippolito II d’Este za gradnju svoje vile – villa d’Este. A sigurno su se i drugi okoristili ovim vanrednim bogatstvom za svoja imanja.

Danas je Hadrijanova vila u ruševnom stanju, ali i takva izgleda veličanstvena, kao povijesna znamenitost plijeni pažnju, a zbog ubrzanog propadanja nalazi se na popisu UNESCOve baštine, među sto najugroženijih mjesta na svijetu.

Kažemo vila, a ustvari to je veliki kompleks objekata, kojih ima 30-tak. Tu su i jezera, fontane, vrtovi, hramovi, terme … Nije se lako snalaziti po ovolikom imanju, čini mi se da je i caru trebao vodič po cijelom kompleksu. Neva je kraj mene neprestano brbljala, pokazivala mi slike iz knjige, i uvjeravala da svakako i ja moram kupiti sličnu knjigu sa brojnim informacijama i šarenim slikama. Obećala sam da hoću, ali me mora napomenuti kad dođemo do neke suvenirnice ili knjižare. Dok sam ja razmišljala o knjizi, ona je već ubrala neko crveno cvijeće neobičnog izgleda i donijela ga meni, pa nas je obje vodič ukorio jer se ništa ne smije dirati niti brati. Ljutito sam je pogledala, a ona se pravila kako ga nimalo ne razumije.

Onda smo se ukrcali u autobus, koji nas je odvezao do druge znamenitosti: Ville d’Este.

Sagradio ju je kardinal Ippolito d’Este, sin Lukrecije Borgie, godine 1550. Kardinal je jako želio impresionirati svoje goste, u tu svrhu je svu pažnju usmjerio na uljepšavanje terasastih vrtova, osobito na vodenu igru kroz brojne fontane, vodopade, kaskade, bazene.

Za sve to angažirao je najveće umjetnike, arhitekte, želeći stvoriti pravo remek-djelo. Uzor mu je bila vila Adrijana, ali su njegovi suradnici sve napravili u tadašnjem, modernom stilu. I za svoj bajkoviti vrt koristio je nova tehnološka dostignuća, mnoga primjenljiva i danas. Ne znam je li impresionirao svoje goste, bogataše toga vremena navikle na basnoslovna bogatstva, ali mene je zaista impresionirao. Otvorenih usta sam zurila u toliku ljepotu, želeći zauvijek ovdje ostati i šetati njenim vrtovima kao princeza. Ni okrenuti se nisam stigla, a grupa je već bila na drugom kraju staze. Neva mi je neprestano mahala, davajući znake da stalno kasnim.

Žalostilo me što je kardinal, kao građevni materijal koristio mramor iz kompleksa vile Adrijana, pa je i on, kao i mnogi drugi, doprinio ruiniranju onog fascinantnog objekta. Ali kardinal nije puno razmišljao o tome, nije ga bilo briga što ću se ja ljutiti na njega, želio je tu ljepotu na lopovski način prenijeti k sebi u što je moguće većoj količini.

I ova vila ima status zaštićenog spomenika Svjetske baštine UNESCO-a.

U 15. stoljeću papa Pio II je dao izgraditi masivnu tvrđavu Rocca Pia, kao simbol svoje vlasti i dominacije, te kao sredstvo kontrole stanovništva. I u to doba vile su se stalno izgrađivale, bogataši su tako pokazivali svoje bogatstvo i visoki status.

Ipak, u srednjem vijeku grad su pljačkale razne bande, zauzimali su ga opet neki drugi vladari. Svima je bio privlačan, kao izvor bogatstva i odlične pozicije. Nasmijala sam se – kad su ga pljačkali vladari i kardinali, kako neće lopovi.

Lijepa je i vila Gregoriana, nazvana po papi Gregory XVI, smještena pored vodopada rijeke Aniene. Dobra pozicija, vrhunska.

S mosta Gregoriano pruža se impresivan pogled na tjesnac, slapove i hram na brdu, pogled koji je ovjekovječen na slikama. Izgradnja mosta je vezana za tužnu priču o davnoj velikoj poplavi, kao i nacističkom miniranje u II svjetskom ratu. Žao mi je ljudi koji su tad stradali, ali iz te tuge izrastao je ovaj ljepotan.

U ratu je grad pretrpio znatna razaranja, saveznici su ga bombardirali. Potpuno je uništena Crkva Isusa. Svidjeli su mi se hramovi Vesta i Sibila, smješteni na obronku, pa se vjeruje da su bili posvećeni prorocima. Nekoliko slatkih trgova i uličica izazivaju divljenje svih posjetitelja. Reputacija ovog grada, njegova ljepota i bajni vrtovi inspirirali su mnoge druge gradove u svijetu s istim imenom, da se razvijaju u istom stilu.

Onako puni dojmova, ni svjesni nismo bili da nas u povratku čeka problem: naši Kinezi nisu stigli u dogovoreno vrijeme. Svi smo se raspričali, ne primjećujući da vrijeme prolazi. A onda je vozač sve jači i jače vikao, vjerojatno psovao. Sreća da ga nisam razumjela, jer Talijani su mi inače simpatični kad puno govore, pa čak i kad psuju. Tek nakon sat vremena gospoda su se pojavila, lagano teturajući. Za očekivati je bilo da će na vozačev talijanski i vodičev engleski, oni odgovarati svojim kineskim jezikom. Samo ja sam znala da odlično govore engleski, slušala sam ih dan prije u agenciji. Ipak nisam htjela dolijevati ulje na vatru. Bolje su prošli praveći se ‘Kinezima’.

Konačno smo krenuli. Nakon malog Tivolija vraćali smo se u veliki Rim. Poljakinja je zadovoljno brbljala pored mene, više je nisam htjela slušati. Još jedan dan sa njom bi me potpuno sludio. Gledajući ozarena lica putnika u autobusu, razmišljala sam: dijele li i oni moje misli i dilemu: koji je od ova dva bisera ljepši ? Rim, ogroman razvikani antički grad, ili ovaj drugi daleko manji, ali nekako slađi gradić. Ni danas nisam razriješila tu dilemu, a vjerujem ni ostali putnici.