Rim i Vatikan

Italija, prva epizoda: Rim i Vatikan

Autor: Ehli

Bez obzira koliko vremena čovjek provede planirajući putovanje, neke stvari se jednostavno ne mogu predvidjeti.  Zato se nisam puno nervirala kada je naš let iz Grand Rapidsa za Chicago otkazan zbog vremenskih neprilika, posljedica čega je bio izgubljen let iz Chicaga za Rim. Na kraju se sve svelo na iskustvo tipa jedna dobra/ jedna loša vijest. Dobra – sutradan smo prebačene na direktan let za Rim (originalno smo trebale presjedati u Njemačkoj), loša – izgubile smo jednu noć u Rimu (hotel već plaćen unaprijed, bez mogućnosti refundiranja jer smo dobile discount).

Za osam i pol sati koliko je trajao let do Rima, imala sam više nego dovoljno vremena napraviti izmjene u prvobitnim planovima.  Sve što se planiralo vidjeti za tri dana, sada se trebalo zbiti u dva. Srećom, već bukirani tour za vatikanske muzeje  je predviđen za zadnji dan, baš bi mi bilo žao da nam je to propalo. Zadnjih pola sata leta uživamo gledajući kroz prozor, prepoznajući  mjesta iznad kojih letimo:  Azurna obala, Monako, Korzika… Lea je oduševljena kada je ispod nas prepoznala Baziliku Sv. Petra i Koloseum.

Na rimski aerodrom Fiumicino slijećemo ujutro oko deset sati.  Do stanice Termini uzimamo SITBus shuttle, sa stanice taxi do hotela. Iako je hotel veoma blizu (da nemamo kofere, petnaestak  minuta laganom šetnjom) taksist, naravno, ide zaobilaznim putem, misleći da nemam pojma. Ne bunim se, samo da mi se dokopati tuša, ali zato mu ne ostavljam tip.

Hotel Ivanhoe je butik hotel u starom dijelu Rima  koji se zove Monti, pet minuta šetnjom do Koloseuma. Na recepciji nas ljubazno pitaju kako smo putovale, žao im je što smo imale problema u polasku. Nude nam da produžimo boravak i iskoristimo tu jednu izgubljenu noć koja je već plaćena. Ljubazno se zahvaljujem i kažem da ne možemo jer već imamo bukiran let za Dubrovnik i kako s nestrpljenjem očekujemo vidjeti familiju i prijatelje.

Upoznajemo spremačicu Ginu koja nas vodi do sobe i pomaže oko kofera. Još mi nije jasno kojom vještinom je uspjela ubaciti kofere, plus nas, u onako minijaturni lift. Soba je mala, ali sasvim dovoljna za vrijeme koje u njoj planiramo provesti. Kupatilo još minijaturnije. Lea se smije – dijete naviklo na američke standarde, što veće to bolje, pa čak iako ti toliko uopće ne treba. Ja sam zadovoljna jer su moji kriteriji ispunjeni – sve blista od čistoce i jako je lijepo i ukusno namješteno.

Nakon brzinskog osvježenja, spremne smo za avanturu. Još uvijek ne osjećamo jetleg, energije koliko hoćeš. “Rome, here we come” 🙂

Na recepciji ostavljamo ključ (pravilo) i dobijamo nazad putovnice, plus mapu grada. Na putu do obližnje metro stanice u Ulici Via Urbana  zaključujemo kako bismo mogle nešto i pojesti. Monti je poznat po dobrim restoranima s pristojnim cijenama. Držimo se savjeta: ako tu jede lokalna raja, znači da je dobro.  Izbor je bio pun pogodak – evo i sada mi ide voda na usta pri pomisli na brushettu, frigane lignje i škampe što smo tu probale.

Kupujemo karte za metro i nakon kraće vožnje silazimo na stanici Spagna. Po Leinoj želji, Španjolsko stepenište (Piazza di Spagna) nam je prvo odredište. Lea je ushićena, kaže još ne može vjerovati da je u Rimu 🙂 Penjemo se stepeništem do crkve na vrhu, pokušavamo napraviti bar nekoliko fotografija bez nepoznatih faca pored nas u kadru. To malo teže ide, sve vrvi od turista. Pored toga, svako malo nam prilazi neko i nudi crvenu ružu. Ne traže novac direktno, ali to naravno očekuju. Strpljivo i ljubazno odbijamo, ne znam ni sta bih sa ružom dok obilazimo grad na temperaturi od 35°C. Osim tih ruža, još jedna stvar mi je bila neobična na Piazza di Spagna – ulični prodavač kestenja. Otkud kestenje u srpnju?

Krećemo u pravcu fontane Trevi.  Lea pita je li vrijeme za gelato 🙂  Do fontane idemo ulicama Via del Condotti i Via del Corso, da malo parimo oči u izlozima. U Via del Condotti  su uglavnom napucana dizajnerska imena , dok Via del Corso ima ponudu i za nas obične smrtnike. Vrlo brzo zaključujemo kako neće biti ništa od shoppinga čak i da imamo vremena (a nemamo) jer su cijene u Americi daleko prihvatljivije.

Fontana Trevi je preplavljena turistima. Malo sam razočarana, jer u silnoj gužvi ne mogu u cijelosti ni da je vidim. Sa kovanicama u ruci guramo se polako ali sigurno. Sve više mi se čini da će moja želja kada bacim novčić biti : imati fontanu samo za nas bar 5 minuta 🙂

Tješimo se gelatom preko puta fontane. Jedva smo se odlučile, izbor je bio praznik za oči. A tek okus! Čak ni cijena od 2 eura po kugli nas ne obeshrabruje,  u sebi mislim: kako se sada ponovo vratiti onom što Amerikanci zovu sladoledom 🙂

Gledam na sat, vrijeme je uputiti se ka metrou ako mislimo vidjeti Forum i Koloseum prije mraka. Još uvijek je užasno vruće, kupamo se u znoju, moramo svratiti na kratko do hotela samo se presvući  i malo osvježiti.

Ulicom Via Cavour idemo od hotela prema Forumu i Koloseumu. Lea je fascinirana vespama. Ja malo manje, zbog brzine kojom prolaze pored nas, uvijek u strahu hoće li stvarno stati kada stupimo na pješački prijelaz. Koloseum izgleda impozantno.  Nakon nekoliko pješačkih prijelaza konačno dolazimo na stranu Koloseuma na kojoj su  Konstantinov slavoluk i ulaz u Forum. Ta strana je pješačka zona, za razliku od sjeverne strane pored koje je jako prometna ulica. Pitam se jesu li mogli to nekako drugačije riješiti, mada pretpostavljam da je jako teško regulirati promet u gradu sa toliko kulturne baštine.

Zbog nedostatka vremena (jedan dan više puno znači) Koloseum i Forum obilazimo bez vodiča, sa Frommer’s Rome izdanjem u ruci. Pokušavam zainteresirati Leu s informacijama iz vodiča, jer na jesen polazi u srednju školu i uzela je latinski kao izborni predmet.

Lei prilazi par momaka obučenih kao stari Rimljani. Pitaju hoće li se slikati s njima. Nasmijali su je predloživši da pozira kao Kleopatra, a oni da joj drže nož ispod vrata. Dajem im 2 eura tip za poziranje, čini mi se na kraju – očekivali su više.

Polako pada mrak dok se penjemo na Kapitol. Piazza del Campidoglio, Michelangelov rad, baš onakva kakvu sam je zamišljala. Na sredini trga brončani kip Marka Aurelija. Sa južnih terasa predivan pogled na Forum, posebno u mraku sa diskretnim reflektorima.

Ostajemo u istoj četvrti za večeru kao i za ručak, samo drugi restoran. Vrijeme je za pizzu, obje uzimamo capricciosu, ne dišemo dok jedemo.  Mi smo željne prave talijanske pizze, o talijanskom pršutu na pizzi da i ne pričam. Pored kafe, moje najveće razočarenje Amerikom je bila upravo pizza. Problem s kafom sam riješila kada sam otkrila Starbucks, još uvijek i nakon 16 godina, mrzim američku pizzu. Lea, iako je rođena u Americi, dijeli mamino mišljenje kada je pizza u pitanju 🙂

Sutradan se budimo oko 6 ujutro, naspavane.  Naravno, kada je u Michiganu podne 🙂  Među prvima smo kod Gine na doručku. Cappucchino joj je odličan.

Krećemo pješice prema Vatikanu. Ulazak u muzeje nam je zakazan za 14:00, tako da imamo vremena usput svratiti na još nekoliko planiranih mjesta. Obje smo u dugim hlačama, jer ne možemo ući u Baziliku otkrivenih koljena. Dok smo to jutro kontale šta imamo prikladno za obući, Lea je zaključila da definitivno nismo “church girls” 🙂  Bit će nam veselo po ovoj vrućini!

Prolazimo pored Vittoriano spomenika i apsolutno se slažem s onima koji su mišljenja da se nikako ne uklapa u okolinu. Odudara i bojom (mramorno bijela) i veličinom. Po meni nije vrijedan ni našeg usputnog petominutnog zadržavanja.

Stižemo na Piazza della Rotonda gdje se nalazi Pantheon. Restauriraju ulaznu fasadu, pa smo malo razočarane. Prilično je rano pa nam se u prvi mah učinilo da je zatvoren ali raspoloženje se vraća kada kroz masu zaštitnog najlona među ulaznim stubovima ugledamo otvorena vrata. Ulaz je besplatan, jer je Pantheon u sedmom stoljeću pretvoren u crkvu (Santa Maria Rotonda). Impresionirana sam okulusom i kako svjetlost kroz njega pada u rano jutro. Čula sam da je jako interesantno i kada pada kiša, koja bi sada dobro došla za osvježenje. Ja, veliki obožavatelj fikcije Dan Browna, naravno prvo tražim Rafaelovu grobnicu. Oni koji su čitali “Anđeli i Demoni” znaju i zašto 🙂

Slijedi prekrasna Piazza Navona, kojom dominira Berninijeva fontana Quattro Fiumi sa obeliskom starih Egipćana. Srećom još uvijek je rano za rijeku turista koja će za par sati preplaviti trg, tako da u miru uživamo u ljepoti koja nas okružuje. Uz neizbježni gelato za koji nikada nije rano niti kasno 🙂 Posmatramo sa zanimanjem i nekoliko živih skulptura na piazzi. Stvarno su vješti!

Rijeku Tiber prelazimo preko mosta Ponte Sant’Angelo kojeg krase Berninijevi anđeli.  Na drugom kraju je tvrđava Castel Sant’Angelo (nekada mauzolej cara Hadrijana) ispod koje je Passeto di Borgo, skriveni prolaz u Vatikan.

I konačno Trg Sv. Petra. Puno je veći nego što sam zamišljala  i već prepun posjetitelja koji se kao i mi dive bazilici, obelisku i kolonadama. Dok se šetamo trgom pokazujem Lei gdje je Sikstinska kapela i papina rezidencija.

Približava se 2 sata, polako se upućujemo prema ulazu u Muzeje. Kada smo vidjele koliki je red, ne prestajem se diviti  samoj sebi što sam bila dovoljno pametna unaprijed nam rezervirati karte preko Interneta. S voucherima idemo direktno na ulaz, tamo nas usmjeravaju prema mjestu gdje nas čeka vodič. Prije polaska vodič nam daje audio opremu. Sve što treba saznati o Sikstinskoj kapeli objašnjava nam prije polaska, jer u samoj kapeli, kao svetom mjestu, nije pristojno razgovarati. Naglašava nam i kako  je u kapeli strogo zabranjeno fotografiranje.

Vodič mi se sviđa. Svojim poznavanjem vatikanske povijesti, kombiniranim sa smislom za humor, uspijeva do kraja održati pažnju nekolicine tinejdžera u grupi, uključujući i Leu. Slijedi dvorana za dvoranom, galerija za galerijom, svaka sa svojim veličanstvenim umjetničkim blagom jedinstvenim u svijetu. Svaka od njih jednako krcata ljudima. Lea se žali kako ponekad ima problema vidjet ono o čemu sluša iz slušalica. Rafaelove odaje najviše plijene moju pozornost. Konačno, na samom kraju nakon dva sata, Sikstinska kapela sa svojim velebnim freskama. Šutke se divimo vrhuncu Michelangelovog slikarskog djela. U središnjem dijelu stropa najljepši detalj, božja ruka daje život Adamu. Gledam kako Lea pomno analizira Posljednji sud, tražeći intrigantni skriveni detalj na koji nam je vodič skrenuo pažnju – Michelangelov “poklon” novom papi  s kojim se kako se misli bas nije najbolje slagao.

U Baziliku ulazimo iz Sikstinske kapele. Na samim vratima se uvjeravam da se striktno drže odjevnog kodeksa. Vratili su nazad jednu gospođu iz naše grupe, vrlo elegantno obučenu, ali nažalost sa suknjom iznad koljena.

Moram naglasiti  kako naši razlozi posjeta Vatikanu nisu religiozni. Tu smo  isključivo zbog zainteresiranosti za povijest religije i umjetnička djela unutar muzeja.  Ali mogu  zamisliti kako se tek osjeća vjernik kada stupi u baziliku Sv. Petra, ako je mene tako dojmila. Raskoš oltara i Michelangelova Pieta posebice.

Penjanjem na kupolu Bazilike se opraštamo s Vatikanom. Umorne smo pa dio uspona prelazimo liftom. Moja klaustrofobičnost kvari cijeli doživljaj, stepenište je usko, unutra je jako vruće i zagušljivo. Zastajemo na pola puta da uhvatim daha, nažalost i boca s vodom nam je pri kraju. Konačno svjež zrak na vrhu, ali i ogromna gužva. Ograda zakrčena, svi pokušavaju foto-aparatima što bolje ovjekovječiti pogled. Naslanjamo se uza zid i čekamo priliku progurati se bliže ogradi. Rim se vidi kao na dlanu. Pokušavam uživati u trenutku i ne mislim kako ću nazad istim putem.

Vraćamo se metroom, jedva gledamo koliko smo umorne. Slijedi večera u istom restoranu kao prethodnu večer, previše smo umorne tražiti nešto novo. Lea opet hoće pizzu, ja uzimam mušule u marinara sosu. Nakon večere idemo odmah nazad u hotel.  Za Dubrovnik letimo ujutro u 7, a shuttle koji nas vozi na aerodrom dolazi u hotel u 4. Za svaki slučaj naručujemo buđenje na recepciji. Ne osjećamo noge od umora, ali od uzbuđenja što ćemo sutra vidjeti naše najmilije, ne možemo spavati. Još malo pa je vrijeme za reći: Arrivederci Roma! Vidjećemo se opet za dva tjedna, ali na žalost samo u prolazu.