Padova – mali grad s puno iznenađenja
Autor: Andrea Barać
Nakon burnog dočeka Nove godine u Veroni, prvi dan u 2015. provela sam u Padovi. Ovaj gradić na sjeveru Italije ujedno je bila zadnja točka zaustavljanja prije povratka u Zagreb. Dok sam se premorena i neispavana tramakala u busu te se trudila pratiti što se oko mene događa, vodička je izgovorila rečenicu kojom je zadobila moju potpunu pažnju – ‘Moći ćete vidjeti jezik svetog Antuna koji je još uvijek živ, odnosno ružičaste boje kao i prvog dana’. Pa tko se ne bi uzbudio, idem vidjeti stotinama godina star jezik koji prkosi smrti.
Mrtvi svetac sa živim jezikom
Netom prije odlaska na put po sjeveru Italije razgovarala sam s nekoliko poznanika koji su posjetili gradove koji su se našli na mojoj listi. Većina mi je rekla kako je Verona daleko najljepši grad. Međutim ja se nikako ne bih složila s tim. Venecijom sam bila oduševljena, ali i Padova se definitivno progurala ispred grada u kojemu su ljubovali Rome i Julija.
Čim smo izašli iz autobusa požalila sam što je neradni dan i što nećemo biti u mogućnosti posjetiti sve što Padova ima u ponudi. No, ja sam se ionako najviše veselila onome što će me dočekati u bazilici svetog Antuna. Najviše veselila, ali i najviše razočarala.
Istina bazilika izgleda veličanstveno, kako izvana tako i iznutra. Nisam si mogla pomoći, a da ne prokomentiramo koliko se gladnog stanovništva moglo nahraniti novcem koji je utrošen na dekoriranje crkve. Koliko god raskošno izgledala, toliko je bila i zastrašujuća masivnost i kićenost bazilike.
Čim sam ugledala veliki red, znala sam da je to mjesto gdje se trebam zaustaviti jer hoću vidjeti mrtvaca sa živim jezikom. Čekali smo nekih 20-ak minuta da bih na kraju ugledala veliku kamenu grobnicu na koju ljudi prislanjaju dlanove i ushićeno mole. I to je to. Kostura s neraspadnutim jezikom nigdje ni na vidiku. Ostatak dana sam prigovarala kako se osjećam prevareno i izdano.
Navodno je sveti Antun, čudotvorni franjevac rodom iz Lisabona, bio izniman propovjednik zbog čega je i stotinama godina nakon njegove smrti jezik i dalje živ. Navodno, kažem jer nisam vidjela pa ne mogu potvrditi iz prve ruke.
Po izlasku iz crkve prošli smo trgom El Santo gdje se nalazilo mnoštvo štandova na kojima možete kupiti velike svijeće po cijeni od 15 pa sve do 50 eura. Odmah sam nanjušila biznis u koji su uključeni svećenici i trgovci. U bazilici svetog Antuna postoji mjesto gdje vjernici odlažu velike svijeće koje kasnije netko iz crkve pali kako bi se uslišile njihove molitve. Vidjeli smo 100-tinjak takvih svijeća, no nijedna nije gorjela. Znači ljudi ispred crkve plaćaju svijeće, ostavljaju ih u crkvi, i po njihovu izlasku netko iz crkve vraća te iste svijeće trgovcima koji ih ponovno prodaju na svojim štandovima. Briljantno, no možda neistinito. Svejedno moja priča ima potencijala i slijepo vjerujem u nju.
Trg koji priča ostavlja bez teksta
Nisam dozvolila da mi jedna obmana upropasti dan u ovom gradiću. No kako je bio praznik nismo mogli ući u najstariji botanički vrt na svijetu koji je s razlogom 1997. proglašen kulturnim dobrom te uvršten na popis svjetske bašine UNESCO-a. Još jedno razočaranje, ali nisam odustajala.
Ostatak dana smo proveli uživajući pod suncem na Prato della Valle, ogromnom eliptičnom trgu sa 78 statua. Prostire se na 90.000 metara kvadratnih što ga čini drugim najvećim na svijetu. Za vrijeme akademske godine ovaj takozvani trg koji priča bude prepun studentima, što me dovodi do sljedeće atrakcije u ovom talijanskom gradu – Universita ‘di Padova, Sveučilište staro preko 800 godina poznato po tome što je na njemu diplomirala prva žena u Europi Elena Lucrezia Cornaro Piscopia. Osim prve ženske diplome koja datira iz 1678. godine, padovansko Sveučilište je poznato i po tome što je na njemu svojevremeno predavao Galileo Galilei.
Padovu odlikuju uske ulice, stare palače i divni trgovi. Potrudili smo se maksimalno iskoristiti vrijeme pa smo obišli veći dio pješačke zone te se divili trgu Cavour, Palazzo Moroni u kojoj je smještena gradska uprava, Palači Bo gdje se nalazi Sveučilište, te najvećoj Palazzo Ragione. Upravo je u povijesnom dijelu tajna ljepote ovog grada. Zacrtala sam da sljedeći put Padovu trebam posjetiti na radni dan.
Hrvanje s talijansko-engleskim jezikom
Izmoreni od hodanja, odlučili smo svratiti u jedan od rijetkih restorana koji nije zatvorio svoja vrata na blagdan. I tad je započela muka s talijansko-englesko-hrvatskim sporazumijevanjem.
Iako je Padova, kao i sama Italija, turističko mjesto, nitko ne zna ili se ne želi služiti engleskim jezikom. Naravno svaki jelovnik napisan je isključivo na talijanskom jeziku, a kad zamoliš konobaricu da ti objasni koji su to sastojci u dnevnom meniju ili u nekoj vrsti lazanja, sve žena razumije, ali odgovara na talijanski.
Nakon višeminutnog hrvanja i lomljenja jezika, pokoje upadice na maternjem jeziku, jedva smo naručili ne baš tako ukusno jelo. Ali zato desert koji smo pojeli na terasi jednog od kafića na trgu Prato Della Valle nikad nećemo zaboraviti.
Dobila sam tiramisu u dubokoj tegli koji me vizualno nije baš osvojio, ali zato se okusom ne može mjeriti ni s jednom drugom slasticom koju sam kušala. Tako smo zasladili zadnje trenutke provedene u Padovi, malo se sunčali na ugodnom siječanjskom suncu i uz posljednji gutljaj espressa završili svoj put.
