Murano

MURANO – ČAROLIJA STAKLA

Autor: Davor Stipanić

Nedavno samo poduzeo jednu od svojih povremenih akcija spremanja nakon kojih redovito više nemam pojma gdje mi se što nalazi jer se najbolje snalazim u neredu kojeg je inače ružno vidjeti. Kao posljedicu nekog od bivših pospremanja naletio sam na fotografije s Murana. Tamo sam bio s jednom grupom američkih gostiju kojima je sedamnaestodnevno putovanje počinjalo u Veneciji, a završavalo u Dubrovniku.

Nisam bio siguran kako početi ovu priču. Da li detaljima o staklu ili o Muranu. Ako idemo redom, staklo je starije.

Porijeklo i nastanak stakla

Do današnjeg dana porijeklo stakla nije razjašnjeno ma koliko samo staklo bilo sveprisutno i svakodnevno nas okruživalo na razne načine.  Svi su suglasni kako je porijeklo stakla vezano uz Istočni Mediteran, a što se tiče ostalog glavni oslonac je Plinije Stariji i njegovo djelo Naturalis Historia. Napisano u  prvom stoljeću (Plinije stariji 25-79.g.n.e.) kao svojevrsna enciklopedija onoga doba koja je opisivala tada poznate pojave, dotakla se i stakla. Plinije govori o floti trgovačkih brodova koja je prevozila salitru. Neki im dodaju i sirijske ribare koji i danas tradicionalno love u velikim flotama. U svakom slučaju, u sumrak su pristali uz obalu, po mnogima feničku. Morali su spremiti večeru za veliki broj ljudi, ali na pješčanoj obali nije bilo kamenih gromada na koje bi postavili kotlove. Poslužili su se blokovima salitre kao stalcima na koje su ih postavili i pod kotlovima naložili veliku vatru. Kombinacija jake temperature iz velikog ognjišta, salitre iz stalaka i kvarca iz priobalnog pijeska učinila je da počne teći gusta, sjajna, želatinozna tekućina. Staklo.

Murano

Murano je niz otočića u Mletačkoj laguni međusobno povezanih mostićima kao i sama Venecija. Naseljeni su još od rimskih vremena uglavnom kao važna ribarska i trgovačka kolonija. Svoj pravi procvat doživljavaju tek koncem trinaestog stoljeća. Tada su naime staklari «protjerani» iz Venecije. Već tada poznato venecijansko staklo proizvodilo se do tog vremena u samoj Veneciji po kojoj je i nazvano. Međutim, gradske palače su bile sagrađene od drveta (sve horizontale) i u velikoj mjeri počivale na drvenim balvanima. Kako im je prijetila velika opasnost od požara iz visokih peći neophodnih za proizvodnju stakla 1291. donose odluku kojom se staklare obvezuje da isele iz grada i ustupaju im Murano. Prelaskom na Murano staklari dobivaju i uvjete za razvoj i unaprijeđivanje proizvodnje. Do preseljenja su uglavnom proizvodili ogledala i staklene kuglice koje su služile za izradu dugmeta, nakita i krunica. Preseljenjem se radionice šire i u 14. i 15. stoljeću doživljavaju pravi procvat. Njihova su zasluga proizvodi poput kristalina, višebojnog i mliječnog stakla te onog protkanog zlatnim nitima. Osvajaju europske dvorove i plemićke kuće tako uvjerljivo da više skoro nitko ne govori o venecijanskom već o muranskom staklu. Sve od predrenesanse pa do današnjih dana zadržalo se to ime za vrhunske majstorije proizvedene tradicionalnom tehnikom puhanja (manje lijevanja i vučenja iako su to starije tehnike) staklene mase u čitav niz predmeta. Od uporabnih kao što su stolno posuđe ili lusteri pa do unikatnih skulptura u dimenzijama od minijatura pa naviše pred kojima zastaje dah. Pogotovo kada ih vidite u prodajnoj galeriji (kakvu ima svaki proizvođač) i gdje je teško shvatiti blješte li jače muranski predmeti ili staklene vitrine u kojima su izloženi.

Izlet na Murano

Iz Venecije se do Murana dolazi (gle čuda) brodom. Za individualce postoji redovni brod iz grada (oni to zovu BUS) dok je za grupe moguće dogovoriti da brod muranskog proizvođača dođe pred hotel, ako je uz more ili pak najbliže moguće ako nije. Grupe takav prijevoz ne plaćaju. Računa se da kad jednom uđu u bilo koju od prodajnih galerija neće moći odoliti da ne posegnu u džep. U pravu su.

Prvi susret s Muranom nije ni po čemu spektakularan. To je osjećaj koji vas čeka kad jednom uđete u neko od tamošnjih carstava stakla. Oblizak redovito započinje kratkim uvodom i ulaskom u puhaonicu gdje neki od starijih majstora demonstrira tehniku puhanja stakla. Dva su razloga za to. Stariji uvijek djeluje ozbiljnije, a osim toga ova «turistička» norma je daleko blaža i manja od one prave, komercijalne i proizvodne koju obavljaju mlađi i snažniji majstori. Nakon predstave koju on izvede sa žitkom staklenom masom na vrhu frulice i naizgled vrlo lako i jednostavno dobije predmet što sjaji i blješti pod znalački postavljenim svjetlima ide se u prodajnu galeriju. Vrlo profinjeno i odmjereno, nakon što su vam dok majstor puše sve objasnili i rekli, više vam nitko ništa ne govori. Razumljivo je da su spremni za sva pitanja. I na raspolaganju.

Znalački vam neke stvari prešućuju pa tako recimo tek u galeriji (kad sami uočite i pitate) saznate da su crveni predmeti skuplji od ostalih. Naime svaki se dizajn proizvodi u više boja. Jedan komplet od šest čaša i vrč može se dobiti u zelenoj, plavoj, ljubičastoj, žutoj, narančastoj, tamno smeđoj i crvenoj boji. Tako je sa svim. Svi su oni po istoj cijeni i svaki je predmet unikat. Ali, crveno je skuplje. Tada vam objasne kako se staklo uvijek boja određenim mineralima i otopljenim metalima. Kad je riječ o muranski crvenoj boji priča draška maštu. Da bi se ona dobila nije moguće koristiti bilo koji mineral. Slavna i jedinstvena muranski crvena dobiva se tako da se u vruću žitku staklenu masu miješa zlatna prašina. Jasno da je onda skuplja od ostalih.

Inače, koliko god međusobno bili nalik svi predmeti su unikatni. Tehnika je ista, vještina majstora savršena, ali kod ručne izrade nije moguća serijska istovjetnost. Cijene i nisu baš tako strašne, kako se mnogi boje. Namjerno sam za primjer uzeo onaj komplet od vrča i šest ukrašenih čaša na nožici. Cijena mu je 350 EUR-a, a crveni košta 400 EUR-a. Kad pomislimo koliko inače plaćamo recimo vjenčane darove to i nije tako strašno, a uvijek je jedinstveno. U tu cijenu je uračunat i prijevoz, slanje do vaše kućne adrese nekom od svjetskih paketnih distribucija. Ne morate se bojati loma i trepiti nad svojom novom dragocjenošću. Kupite, odšetate dalje i po povratku kući stiže paket s jedinstvenim sadržajem. Razumljivo je da ima i daleko, daleko skupljih predmeta. Po volji i mogućnostima.

Tko nije toliko žarko zainteresiran za kupnju ili detaljno razgledavanje ponuđenog može odšetati do obližnje crkve Santa Maria e Donato. Crkveni pod resi bizantski mozaik, ali meni je bilo osobito zanimljivo vidjeti crkvu svetaca koji u mom Zadru svaki imaju svoju crkvu. Tada sam otkrio da nije riječ o istom sv. Donatu, a kasnije kako ih je ukupno dvanaest s tim imenom. Zadarski sv. Donat bio je naš biskup u 9. st. i uspio nagovoriti Karla Velikog da ne razara grad. Na taj način je spasio grad, sačuvao kontinuitet bizantskog carstva koje se protezalo do Ravenne. Zauzvrat, bizanski car Nikifor je vratio Zadru moći sv. Stošije, prve zaštitnice grada. Od njene smrti (304.g.) pa do tada, čuvale su se u Konstantinopolju. Kasnije je Crkva sv. trojstva imenovana po njemu i takvu je znamo do danas. Muranski zaštitnik sv. Donat zaštitnik je i Arezza u kojem je u 4. st. bio biskup.