Milano

Jedna večer u Milanu

Autor: Vesna M.

Kao studentica sam uvijek putovala vlakom. Kada se nema novaca, čovjek pokazuje nevjerojatnu domišljatost i izdržljivost. Moja putovanja su se otprilike svodila na ovo: noć u vlaku da se uštedi na hotelu, tuširanje na željezničkoj stanici, prtljag u gardarobu i idemo u grad. Cijeli dan pješačenje po gradu (malo da se uštedi na prevozu, malo da se više vidi i obiđe, i ono što nije turističko), a kada padne mrak, idemo dalje.

Tako je tada bila i moja posjeta Milanu, stigla u sedam ujutro, taman na vrijeme za prve jutarnje brioše, i pješačenje po ulicama Milana do iznemoglosti.

Ovaj put, više spontano nego planirano, stižem u prve večernje sate, baš u vrijeme kada se svi vraćaju s posla, nije loše, mi prema centru, svi ostali iz centra. Parkiramo u garaži nekih 500 m od katedrale, za jedan euro po satu, poredeći sa prosječnih 2,5 eura u Stuttgartu povecava nam se osjećaj ushićenja i ljubavi prema Italiji.

Do katedrale lagano pješke, uz put kupujemo Italijansku kopu, peccorino sir i svježe kifle, osjećamo se kao turisti. Bijeli mramor katedrale sija u noći. Katedrala se počela graditi u 14. stoljeću, zavrsena u 19., valjda i to samo govori o njenoj veličanstvenosti. Kažu da sa vrha katedrale, koji je 150m, se vidi ne samo cijeli Milano, nego i Alpe. I stakleni križ Galerie Vittorio Emanuele II, naše sljedeće stanice. Galerija je salon s luksuznim trgovinama i restoranima.

Umjesto mojih riječi, ovdje mnogo više govore slike, fantazija u bijelom, crvenom, u bojama svijeta, rukavice, kravate, tašne, Prada i Vuitton, ne zaboravite baciti i pogled na sliku sa cijenama, sitnica, zar ne? 🙂

Kroz pasaž galerije izlazimo na Teatar La Scala.

Već odavno pokušavam nabaviti karte za La Scalu. Prošli put najjeftinije su bile 120€, ipak malo previse za moj ukus i džep. Ovaj put pokušavam igrati na sreću, idemo do noćne blagajne, last minute tickets. Nikada nisam igrala loto. Uvijek živim u ubjeđenju da nemam sreće, sada mi je žao sto na taj dan nisam pokušala i loto. Jer, karata ima, po cijeni od 5€, za koncert Maurizia Pollinija, nosioca Grammy Award 2007 za najboljeg instrumentalnog izvođača.

Evo malo uživanja i za vas: http://www.youtube.com/watch?v=6cxkLZoEFEk

La Scala, impresivna, povijest ispisana, meni oči širom otvorene, osjećam se kao mala djevojčica pred božićnom jelkom i poklonima. Srećom, Philip je tu, komentar: wow, mama, koliki luster i svjetla, to je čisto rasipanje energije. Neka žive naša djeca 🙂 Save the planet!

Večer završavamo uz pizzu i vino (za one koji ne voze :-)), gotovo ponoć.