Autor: Slobodan-Boba Ogrizović
1. dio putopisa: pročitajte na poveznici –> Matera u kamenu – 1. dio
Objavljeno 26. 1. 2025.
Sassi di Matera – od sramote do kulturne prijestolnice
proljeće 2023, tekst dovršen tijekom ljeta 2025. godine
Prvi vidikovac i plan obilaska Matere u kamenu
Sve što ste do sada vidjeli je uobičajeno lijepo i privlačno, ono što se dâ vidjeti u velikom dijelu talijanskih gradića, ali trenutak kada izađete na ovaj, ili neki od drugih malih vidikovaca po rubu kamene jezgre Matere, je trenutak kada shvatite zašto ovdje svrati više od pola milijuna turista godišnje! Pred vama, kao petarda (ili još bolje – topovski udar) puca pogled na ogromni kameni amfiteatar, koji se spušta ka kanjonu s malom rijekom, Gravinom (osim kada je u punoj snazi, bujična), dok se s druge strane rječice nalazi veliko zeleno brdo, s kojeg se može još ljepše baciti pogled na kamenitu Materu. Pogled je tog dana bio još spektakularniji, zahvaljujući crnim oblacima koji su se skupljali iznad Matere, istovremeno još uvijek obasjanom proljetnim sunčevim zrakama, pa je taj kontrast davao neobičnu oštrinu kamenim oblicima i rubovima stepenastih zgrada.
Odatle (odavde) počinje šetnja po slobodnoj formi. Teško je odoljeti odmah ne krenuti niže, uskim uličicama i stepenicama Matere u kamenu. Nije važno što ćete se ponekad zagubiti u lokalnim labirintima, što ćete ići gore-dolje po nekoliko puta (iako je vjerojatno postojala prečica po ravnom), ovdje zaista svaki korak i svaka stepenica vrijede tog napora.
Kada poslije nekoliko sati upoznate glavne dijelove i ulice Matere, shvatit ćete da ste mogli cijelo vrijeme ići glavnim, širokim (ili barem širim) ulicama po mjestu, i da – tu i tamo, malo zavirite gore ili dolje, ali to ne mijenja stvar. Zaista je najljepše prepustiti se Materi i ići stalno do sljedeće zgrade, crkve, statue, kao i kafića, po slastičarnica… čega god – koje ugledate ispred sebe. A onda, uočite sljedeći “cilj” i samo nastavite tako!
Čak i ovdje automobili stižu do najnevjerojatnijih točaka, i stanovnici ih kupuju, pretpostavljam, ne po onim običnim auto-karakteristikama (kubikaži, potrošnji, ili aerodinamičnosti), nego – samo po širini vozila! A tu su i motorčići, mopedi, Vespe, koji, naravno, stižu baš do svakog dijela gradića!
Malo o povijesti Matere, od najveće talijanske sramote do svjetske baštine i kulturne prijestolnice
Inače, Matera se često spominje kao jedno od najstarijih naseljenih mjesta – gradića u svijetu, ponekad ga kojekakvi povjesničari i arheolozi čak stavljaju i na treće mjesto na planetu! Matera se spominje u razini s Jerihonom (9000 godina p.n.e), Alepom, pa to naprosto imajte na umu kada šetate ovuda.
Kao što je već ranije spomenuto, Matera je, u periodu nakon drugog svjetskog rata smatrana “sramotom (vergogna, na italijanskom) cijele Italije”, zbog rasprostranjenog i neskrivenog (i neskrivanog) siromaštva, zbog stalnih zaraza, epidemija prouzrokovanih nehigijenskim uvjetima života. Bilo je uobičajeno da u špiljama žive čitave porodice (po deset i više članova) zajedno sa svojom “pokretnom imovinom”, tj. stokom i živinom, magarcima i svinjama, a sve to bez pitke vode, bez struje, bez kanalizacije… Na kraju je država Italija odlučila potpuno iseliti sve preostale “špiljske” stanovnike (otprilike 15.000 njih), tj. one koji baš nikako nisu mogli sami pobjeći odatle.
Malo po malo, osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, Italija je počela ulagati značajna sredstva u uređivanje napuštenih špiljskih prostora, a davni genetski zov prizvao je i potomke raseljenih stanovnika da se uključe u ponovno rađanje Matere u kamenu. U napuštenim pećinama i okolnom prostoru počeli su nicati predivni restorani i hoteli. Već 1993. godine UNESCO je Materu, s njenih 150 crkvica u kamenu, proglasio dijelom svjetske baštine, a kada je (početkom 21. stoljeća) u Materi Mel Gibson snimio film “Stradanje Kristovo”, a zatim u svoj tužiteljsko-filmski posao krenula i čuvena Imma Tataranni (glumica Vanessa Scalera, zajedno sa TV mužem Pietro De Ruggerijem/ čuveni Massimiliano Gallo), skamenjeni gradić je postao svjetski poznato mjesto. Nekoliko godina kasnije, 2019., Matera je uživala i u tituli europske prijestolnice kulture, kada je postignut i godišnji rekord od 730.000 turista!
Pozornica za snimanje filmova
Prije nekoliko godina Matera je ugostila i James Bonda (film “Nije vrijeme za umiranje”) koji se u svom čuvenom Aston Martinu provozao uskim ulicama, iskoristivši prvi veći trg da iz ugradbenog automobilskog automata, vrteći se u krug, ispuca tonu metaka na razne kriminalce kojima je, eto, došlo vrijeme za umiranje. Kad pročitate ovaj putopis, ili – još bolje – kada osobno obiđete Materu, pa onda ponovno pogledate James Bonda (ionako radnju filma pamtite najduže pola sata nakon što ste ga pogledali), lako ćete prepoznati dijelove Matere gdje je film sniman – Via Muro, Piazza Duomo, Piazza San Pietro Caveoso i Piazza San Giovanni (blizu one cisterne Palombaro Lungo) – trg na kojem je tajni agent snimio spomenutu scenu s pucanjem u krug.
Naravno, filmogeničnost Matere je prepoznata i mnogo prije dolaska Mela Gibsona i Daniela Craiga, jer je ovdje snimljeno (čak) trideset filmova od te davne, 1950. godine, pa da spomenemo, na primjer, i Rosselinijevog Garibaldija ili Pasolinijevo Evanđelje po Mateju!
Mel Gibson je za svoje “Stradanje Kristovo” u Materi pronašao svoj filmski Jeruzalem, i kako je to rekao u jednom intervjuu – naprosto je poludio od sreće vidjevši scenografiju Matere u kamenu. Uzgred, snimanje je obavljeno tijekom studenog jer je u tom mjesecu, po riječima producenta, na raspolaganju imao baš one nijanse svjetla koje su mu bile potrebne da, baš onako kako treba, obasjaju kamen Basilicate. Ako dođete u Materu, u ponudi ćete imati i tzv. “The passion tour”, tj. turističko vođenje kroz dijelove gradića gdje je sniman Gibsonov film. Inače, sam film je, uz ulaganje od 30 milijuna, zaradio skoro milijardu dolara! A koliko je, zahvaljujući ovom filmu, zaradila Matera i cijeli ovaj dio juga Italije, to vjerojatno nikada nećemo saznati.
Mel Gibson je prošlu i ovu godinu iskoristio za (poslije skoro dva desetljeća) krenuti u snimanje “nastavka” “Stradanja Kristovog”, po imenu “Uskrsnuće”, ali će producent, prema posljednjim vijestima, možda izaći pred publiku s dva nova filma (ili nastavkom podijeljenim u dva dijela), jer se radnja filma vratila u pradavna vremena (dok vrijeme još nije ni postojalo kao takvo?) stvaranja svemira i doba pada anđela… Očekuje se da će prvi film, ili prva polovina nastavka, biti prikazana 2026. godine, a glavna uloga ostaje, i u nastavku, u rukama Jim Caviezela (sada već pedesetsedmogodišnjaka (!), ali s današnjim tehnologijama, par desetljeća gore-dolje za glumca više ne predstavlja nikakav problem).
Na scenariju je rađeno punih osam godina, a na vama ostaje što prije posjetiti Materu, dok ne postane toliko slavna da ćete morati čekati red da dođete ovamo! Uzgred, u okviru priprema za snimanje svog filma, gospodin Gibson je po dodatnu energiju i dodatnu količinu vjere došao na par dana i u Hilandar, krajem lipnja 2025. godine!
Imma Tataranni i muzika iz serije
Međutim, i pored tih svjetskih zvijezda, producenata i glumaca, najveća glumačka zvijezda u Materi je, ipak, Imma Tataranni, tj. glumica Vanessa Scalera. Imma Tataranni je naziv serije koja se prikazuje već četiri sezone (mnoge epizode prikazivane su i na našim TV kanalima), i u kojoj glavna glumica, zamjenica tužitelja Matere, ulazi u trag raznoraznim kriminalcima i privodi ih pravdi, tj. na kraju svake epizode strpa nekoga u zatvor. Ima tu, naravno, i usputnih romansi, predivnih pejzaža, divne, ne samo lokalne muzike… Radnja serije se odvija po uličicama Matere, što je dodatno proslavilo – i seriju, i gradić, a i bio je red da se serija snimi ovdje jer je nastala po romanima Marioline Venezije, stanovnice – nikad ne biste pogodili – Matere!
A u cilju kratkog predaha od silnih putopisnih i TV podataka, evo jedne divne pjesme (autor Andrea Farri) koju je, baš u jednoj od epizoda serije, otpjevala čuvena Chiara Civello – u originalu i u jednom od mogućih prijevoda:
Perdiamoci
Perdiamoci, come le ore che
Mentre svaniscono si fanno piccole
Sciogliamoci, senza capire se
È ancora un nodo quest’inquietudineLe strade si confondono
Le foglie si rincorrono
E in una carezza il sole non tramonta maiFermiamoci, come le nuvole
Quando si guardano prima di piovere
Lasciamoci, senza piangere
C’è sempre un fuoco sotto la polvereLe strade si rincorrono
Le foglie si confondono
E in una carezza il sole non tramonta mai
Izgubimo se
Izgubimo se, kao sati koji
bivaju sve manji dok iščezavaju
Rastopimo se, ne pitajući se
da li nas nemir još stežeUlice postaju zbunjene
Lišće igra žmurke
U zagrljaju u kome sunce nikada ne zalaziZastanimo, kao oblaci
Dok prije kiše razmjenjuju poglede
Rastanimo se, ne plačući,
Vatra je uvijek ispod pepelaUlice igraju žmurke
Lišće postaje zbunjeno
U zagrljaju u kome sunce nikada ne zalazi
Još malo povijesti
Ako ste čitali ponešto o povijesti Campanije (Napulja) i Puglie (Barija), a to možete naći u putopisima istog ovog autora koji vam ovdje piše o Materi, poznato vam je da su tim regijama prolazili svi poznati osvajači, od starih Grka, Rimljana, Saracena, Vizantinaca, Normana… da ne nabrajamo dalje. A tko je dolazio do Napulja i Barija, taj bi usput osvajao i Basilicatu, i – naravno – Materu. I mnogi od njih su, osim što su rušili ono zatečeno prilikom osvajanja, dosta toga lijepog (od građevina i od svoje kulture) ostavili narednim generacijama. Matera je tokom 17. i 18. stoljeća bila pravi regionalni centar ovog dijela Italije, ali je Napoleonov stariji brat, tadašnji kralj Napulja i kralj Španjolske, taj centar pomaknuo malo zapadnije, u Potenzu (koja je i dan danas glavni grad Basilicate).
Zanimljiv je i podatak da su građani Matere u rujnu 1943. digli ustanak protiv njemačkih okupatora (a nekadašnjih saveznika) i tako postali prvi talijanski grad u borbi protiv Trećeg Reicha!
Danas postoje neki politički pokreti i ideje da se Matera administrativno i regionalno priključi Pugliji – i za sada se zna da je sud odobrio održavanje takvog referenduma, ali nisam propratio dokle je sve to stiglo.
Četiri glavna dijela Matere i kanjon rječice Gravine
Preko puta velikog, polukružnog amfiteatra Matere, nalazi se i Murgia Matera, praktički jedno veliko brdo s kojeg se pruža (kada prijeđete viseći most iznad rječice Gravine, i kada se popnete uskom stazom na vrh brda) predivan pogled na gradić. Nažalost, konstataciju o predivnom pogledu sam samo “prepisao” iz drugih tekstova, jer zbog manjka vremena i neba koje se satima spremalo sručiti pljuskove i gromove na Materu, nije baš bilo moguće baciti taj pogled. Viseći most prelazi preko rječice, tj. potoka Gravine, i istoimenog kanjona, pri čemu nije lako zamisliti koliku snagu je imao (ili povremeno ima) taj (bujični) potok, ako je uspio izdubiti tako veličanstven kanjon! S te, druge strane potoka, nalazi se i više od 150 kamenih crkvica (Park kamenih crkava), što vam samo govori da bi za obilazak Matere bilo idealno imati 2-3 dana na raspolaganju, a ne sitnih 6-7 sati, kao što je imao vaš putopisac.
Matera u kamenu sastoji se od četiri “glavna” dijela – to su Civita, dio oko Duoma, a desno i lijevo od nje su Sasso Barisano i Sasso Caveoso, siromašniji dijelovi gdje je gradio kako je i gdje je tko stigao. Riječ Sasso potiče, uzgred, od latinske reči saxum, koja označava kamen ili veliku stijenu.
Osim ljudskih ruku djela, ovdje se nalazi i biljno bogatstvo, još impoznantnije, tj. čak 923 vrste biljaka, što čini trećinu svih vrsta biljaka iz regije, ili šestinu iz cijele Italije!
Krupnim koracima u svijet turizma i novih tehnologija
Današnja Matera je tako postala jedna od najtraženijih turističkih destinacija juga Italije, koja konstantno povećava broj svojih restorančića i kafića, malih muzeja i ne tako jeftinih hotela. Naravno da su i stanovnici sa šireg područja Matere odlučili uzeti svoj dio kolača, pa se može naći podatak da je svaki četvrti stan u ponudi na AirBnB-u (!), što je rekord, čak i za turističku Italiju. Iako je ovo jedan od najstarijih gradova na svijetu, to nije smetnja da se prigrli budućnost i nove tehnologije, pa je tako Matera jedan od pet talijanskih gradova gdje se, uz EU podršku, uvodi 5G mreža!
I naravno, ne zaboravite da je Matera na takvom mjestu da, ako malo duže boravite ovdje, imate priliku okupati se u Jadranskom, Jonskom i Tirenskom moru. Prva dva su na nekih 50-60 km udaljenosti, a Tirensko je malo dalje, na oko 160 km. Teoretski, možete se u istom danu okupati u tri različita mora!
Šetnjica niz kameni amfiteatar
Da sada još malo prošetamo Materom u kamenu! Dakle, ako se sjećate onoga vidikovca kod Lanfranchi palače, odatle možete kao na dlanu vidjeti cijeli amfiteatar Matere. Na najvišoj točki je zvonik Duoma, potpuno nasuprot vidikovcu, a naniže se, kao stepenice, spuštaju ravni i kosi krovovi zgrada, adaptiranih špilja i kojekakvih drugih građevina, sve to savršeno upakirano, tako da između ostane samo neophodan prostor za prolaznike. Dakle, i pored prvobitnog očekivanja da vidite neku scenografiju tipa špilja u Cappadociji, kamena Matera ipak izgleda kao sasvim normalan gradić, čime ni malo ne gubi na svom šarmu.
Ponegdje se, u tom stepenastom poretku, vide dijelovi kamenih litica i stijena, čiji su dijelovi nekim čudom preoblikovani u zgrade, i ponekad je teško razlučiti tu granicu gdje je čovjekova ruka preuzela alatke majke prirode. Sve djeluje kao jedna jedinstvena cjelina. Osim 50 nijansi sive, tj. nijansi kamena koji je korišten za gradnju, tu i tamo se ponešto zazeleni, ali je to uglavnom rastinje u okviru neke zapuštene zgrade, čiji su potomci otišli davno daleko odavde, ili su to neki zelenkasti, ekološki krovovi, a tu i tamo se nazire i poneko cvijeće, što divlje, što po teglama isped kuća, da ne kažem špilja.
Kada krenete u šetnju, imat ćete na raspolaganju mnogo turističkih ploča, putokaza, što će vam dodatno pomoći u provlačenju kroz Materu. Također, što se tiče večernjih šetnji, čini se da su kamene uličice dobro osvjetljene (naokolo se vide moderne svjetiljke), a kamena Matera sigurno spektakularno izgleda kad se popale večernja svjetla, a okolo zavlada mrak.
Dok šetate nizbrdo nailazit ćete na kafiće s par stolova, na radnje malih zanatlija sa zanimljivim suvenirima kojima je teško odoljeti, pogotovo ako niste vi ona osoba koja briše prašinu po stanu, pa poneka osterija ispred koje se nalaze isti onakvi divovski kruhovi, sve tako slatko – i fotogenično. Povremeno se pojavljuju neke kuće čija je fasada obična stijena, s vratima koja su savršeno uklopljena u tu istu stijenu. A vrata po Materi su posebna priča, ima ih divnih, ukrasnih, izrezbarenih u drvetu, ima i običnih metalnih, zahrđalih, najružnijih mogućih, a pojedina su neobična po obliku – i sastoje se od dva dijela – jednog manjeg, kao da kroz njega prolaze patuljci, i drugog, gornjeg, rešetkastog, koji valjda služi za redovito provjetravanje špilje zbog vlage.
Lokalni pjesnici – električari
A onda naiđete na elektro-distributivni ormar, i nađete što? Pa isto kao što se moglo naći svuda po Pugliji, izgleda da je slično i ovdje – po ormaru su ispisani stihovi “Večernjeg pjesnika” (Poeta della serra), što je i logično, jer se radi o ormaru za struju, a svjetla se pale uvečer!
A stihovi glase:
Stolto è chi si vendica,
Folle chi dimentica.
Saggio è chi si medica
Ed in futuro evita!
E sad, kod prijevoda, zaista je zabavno kada prevedete ovakve stihove, a onda se malo družite s AI-em, tj. s ChatGPT-om, i zatražite (ili zamolite) da vam prevede isti tekst/stihove, ali više u duhu talijanskog, pa onda tražite da to bude s još više pjesničke slobode… (ili čak i ne tražite, već vam sam ChatGPT to predloži: “Ako mi kažeš u kom tonu želiš prijevod (više poetski, više doslovno, više filozofski?), mogu ga još preciznije doraditi.”) i onda dobijete krajnji proizvod, npr:
Glup je onaj što osvetu traži
Lud je onaj koji sve zaboravi
Mudar je onaj što rane liječi
I dalje pogrešnim putem ne krene!
Spuštajući se dalje, nailazite na male trgove (ali baš male), okružene zgradama, stijenama, ogradama, s kojih se pruža podjednako lijep pogled na okamenjeni gradić kao bilo koji drugi pogled koji vam Matera širokogrudo nudi. Oblaci su i dalje samo prijetili odozgo, srećom, pa se šetnja mogla nastaviti bez kišobrana.
Mjesto, tj. zgrade – spuštaju se do, apsolutno, krajnje moguće točke. Fasade zgrada ili kamene ograde, nalaze se tik iznad litice kanjona kroz koji teče jedva primjetna Gravina, i zaista je nevjerojatno odsustvo straha od življenja na takvom mjestu. A možda je osjećaj ljepote, kada se otvori prozor, jači od bilo kakvog straha.
Uzgred, sam termin “gravina” označava erozivni usjek u vapnenačkom zemljištu i dođe nešto kao polubrat kanjonu. I gravina ima strme i okomite zidove, i upravo su gravine tipične za regiju Murge, u Pugliji – i eto, pomalo u Basilicati.
