Autor: Slobodan-Boba Ogrizović
Objavljeno 10. 12. 2024.
Matera u kamenu (Sassi di Matera), pećine s talijanskim dizajnom
proljeće 2023, tekst dovršen tijekom ljeta 2025. godine
Uopće nije lako naći se u jednom od najstarijih gradića na svijetu, a onda vidjeti u jednom danu sve te pećine u stijenama koje čine ogroman kameni amfiteatar iznad kanjona vezanog visećim mostom, obilaziti mjesto gdje su vjerojatno živjeli Kremenko i Vilma, Barni i Beti, biti turist u gradu kojeg se sramila cijela Italija, a kojim se danas svi diče, prolaziti kroz filmske ulice kojima je Isus Krist išao k svom raspeću, kroz iste filmske ulice kojima je zatim jurcao i James Bond, vidjeti uživo mjesto po kojem (TV) tužiteljica Imma Tataranni vodi istrage i hvata lokalne kriminalce, a zatim uživati u prednostima boravka u gastronomskom centru Basilicate i južne Italije, diviti se crkvama uklesanim u stijenu, i uživati u muziciranju studenata lokalne muzičke akademije, čije note veselo lutaju po labirintu uličica u kamenu. Ovo je mjesto gdje sva osjetila istovremeno uživaju, a kao što je poznato – kad vam osjetila uživaju, onda uživate i vi!
Opis Matere možemo početi riječima talijanskog pisca, liječnika i slikara iz Torina, po imenu Carlo Levi, iz njegove (poznate) knjige “Isus Krist se zaustavio u Eboliju” (Eboli je mjestašce u Italiji, otprilike na istoj geografskoj širini kao i Matera). Pisac je, u predratno vrijeme, kao antifašist, bio protjeran u južnu Italiju, pa je imao prilike boraviti u Basilicati, a tako i u Materi, i kroz tu pomoć, tj. liječenje lokalnog stanovništva, bio je u prilici opisati tadašnje stanje i izgled ovoga mjesta.
Tako je rekao/napisao: “Ove obrnute kupe, ovi lijevci, zovu se Sassi – Sasso Caveozo i Sasso Barisano. Imaju oblik kakvim sam zamišljao Danteov pakao u školi. I sâm sam se počeo spuštati niz neku vrstu staze za mazge, od kruga do kruga tog pakla, k dnu. Puteljak, vrlo uzak, koji je vijugao nadolje, prolazio je preko krovova kuća, ako ih tako možete nazvati. To su naime pećine iskopane u očvrslom glinenom zidu jaruge: svaka od njih ima fasadu na prednjoj strani, neke su čak i lijepe, s nekim skromnim ornamentima iz osamnaestog stoljeća. Ove lažne fasade, zbog nagiba padine, uzdižu se iznad ruba planine i malo strše na vrhu; u tom uskom prostoru između fasada i padine prolaze putevi, i oni su istovremeno katovi za one koji žive u kućama iznad i krovovi za one ispod.”
Poslije ova dva kontradiktorna opisa Matere, preostaje vam samo nastaviti s čitanjem…
Kako doći do Matere
Matera je, dakle, (još) jedno od predivnih mjesta na samom jugu Italije, dio regije Basilicata (jedna od dvadeset talijanskih regija), mjesto koje je nekih šezdesetak kilometara udaljeno od Barija. Dobro, Matera je nešto manje od stotinjak kilometara udaljena i od Potenze (glavni grad Basilicate), ili od Taranta, ali radi se o tome da je Bari postao prava turistička destinacija, posljednjih godina povezana i direktnom (avionskom) linijom s Beogradom – pa stoga omogućava najlakši turistički skok do Matere. Naravno, Puglia, sama po sebi, nudi više nego dovoljno mjesta za obilazak, ali ako ima i najmanje šanse (i vremena) to uraditi – obvezno obiđite i Materu.
Što se tiče dolaska u Bari, ponovo radi kino! Ove godine, od početka lipnja do kraja kolovoza “Jadrolinija” svojim brodom Dalmacija prevozi putnike od Bara do Barija, pa možete i doploviti do Barija za nekih osam sati. Povratna putnička karta će vas koštati nešto manje od 150, a karta za vozilo nešto manje od 190 eura.
Od Barija do Matere se možete prebaciti, naravno, svojim automobilom, ako je doplovio s vama, možete se odvesti i lokalnim autobusom, ali vjerojatno je najbolje rješenje putovati vlakom. Polazak je s centralne željezničke postaje u Bariju, i to lokalnom željezničkom kompanijom Appulo Lucane Railways (Ferrovie Appulo Lucane). Ako gledate glavnu postaju s pozicije velike fontane na trgu Aldo Moro, dio odakle polaze vlakovi spomenute kompanije nalaze se na desnom krilu postaje, paralelno s ulicom Corso Italia.
Odatle, tijekom dana, imate puno raspoloživih polazaka od kojih su neki direktni, a neki s presjedanjem, i za nekih sat i kusur vremena, eto vas u Materi.
Od željezničke postaje do prvog trga
Gradić ima oko 60.000 stanovnika (koji uspiju ugostiti, godišnje, deset puta više turista), nije prevelik zalogaj za jednodnevni obilazak, pogotovo ako se fokusirate na njegov najljepši dio “Sassi di Matera”, doslovno “Kamenje Matere”, ali ljepše zvuči “Matera u kamenu”, upravo kao da se radi o maču u kamenu, tj. jednoj predivnoj stvari zarobljenoj u kamenu, čiji ćete ambijent, duh i ljepotu probati iščupati tijekom obilaska i zauvijek ga ponijeti sa sobom.
Prvi kontakt s Materom je definitivno ovostoljetni. Nova, moderna željeznička postaja, dugih i pravilnih linija, poprilično automatizirana, s prostranim, po talijanski dizajniranim, i čistim, čekaonicama, teško se može povezati s onim što ste možda (kroz pripremu puta) pročitali o Materi, ili uklopiti s ne tako davnim desetljećima kada se ovdje živjelo u špiljama, u siromaštvu, pod istim krovom (ili bolje – pod istim špiljskim svodom) s domaćim životinjama! Kada izađete s postaje, izbijate na trg – Piazza della Visitazione, a zatim ili potražite ulicu Via Don Giovanni Minzoni, ili se jednostavno prepustite struji turista koji su se pripremili bolje od vas, ili su možda već bili ovdje. Ulica Don Giovanni poslije stotinjak metara mijenja ime u Via Ascanio Persio (dio ulice koji je već pješačka zona, i koji vam odmah govori koliko je lijepa i nova Matera), ali vas u svakom slučaju dovodi do “uvodnog” trga – Piazza Vittorio Veneto. Uzgred, na nekom od okolnih parkinga možete ugledati i najnoviji model Maseratija, vjerojatno (financijski) vredniji od svih stvari koje su stanovnici Matere zajedno posjedovali prije možda samo 50-60 godina.
Piazza Vittorio Veneto
Veliki bijeli trg, čijoj bjelini kontrast čini debeljuškasta siva točka na sredini trga, da bi sve to dodatno još bilo obrubljeno velikom sivom kružnicom. Najinteresantniji detalj ovdje je fontana Ferdinandea, na čijim dijelovima se može sjedati i uživati u zvuku žuborenja vode i skladnoj arhitekturi okolnih zgrada, različitih visina, boja i materijala.
A taj opisani trg je, ustvari, samo dio mnogo većeg, možda i centralnog trga Matere, koji se nalazi par desetaka metara udesno. Na taj širi dio biste, također, stigli od željezničke postaje samo da ste išli ulicom Via Roma umjesto spomenutom dvoimenom ulicom.
Na tom većem dijelu trga vidjet ćete jednu impresivnu zgradu boje opeke, s velikim satom na vrhu fasade, koja služi kao zgrada gradske uprave Matere, a odmah pored, kao da je nastavak te zgrade, nalazi se i crkva Svetog Dominika, građevina u romanskom stilu, i ujedno dio samostana iz 13. vijeka.
Ta “romanika” se odnosi prvenstveno na centralnu fasadu crkve, na kojoj se nalazi velika rozeta, u čijem centru je jedan pas, s bakljom u ustima – kao simbol dominikanskog reda, s dvanaest kamenih zraka.
Voda, kišnica, cisterne i vodopadi
Ali ono što je ovdje doista zanimljivo, i što vas odmah uvodi u tajne Matere, je tzv. “Palombaro lungo”! Dakle, na sredini trga se nalazi veliki trokutasti otvor, sa stubištem koje vas vodi pod zemlju! Palombaro lungo se, doslovno, može prevesti kao “dugački ronilac”, ali je primjerenije “dugački bunar” jer se radi o divovskoj cisterni koja je stanovništvu služila za prikupljanje vode, kišnice, a na kojoj je rađeno (kopano) još od 16.-og stoljeća. Danas se ta cisterna nalazi na dubini od 16 metara i duga je oko 50 metara, što omogućava skladištenje oko 5 milijuna (!) litara vode. Iako je područje Matere prepuno raznih špilja i tunela, za ovu cisternu kažu da je “umjetna” tvorevina, tj. da je ljudskih ruku djelo. Zidovi cisterne su prekriveni vodootpornim materijalom, vrstom maltera napravljenim od terakote, a negdje krajem prošlog stoljeća – cijeli taj dio je dodatno istražen i prilagođen za turističke posjete, zahvaljujući zgodnim pješačkim stazama iznad vode.
Jedno ovakvo skladište bi sigurno dobro došlo za prikupljanje beogradskih kiša, kod Autokomande, kod Sajma, i sličnih bolnih točaka koje su redovno poplavljene. E sad, ljudi su počeli kopati svoj “palombaro” prije 4-5 stoljeća, pa ako uračunamo brzinu današnjih komunalnih radova po Beogradu, tamo negdje 2625…
Šalu na stranu, sistem prikupljanja vode (kišnice) u Materi je savršeno osmišljen, što je dokazala i jedna od novoklimatskih oluja iz 2024. godine, s ogromnom količinom padalina. Voda se slijevala niz uličice Matere, ono što je trebalo ostati u lokalnim cisternama, to je i ostalo, a višak vode (cijela jedna rijeka) je uredno proveden do litice, odakle se – kao mali Niagarin vodopad – izlijeva u kanjon Gravine (o tome što je Gravina, ili što su gravine, malo kasnije u tekstu)!
Što se tiče cisterni i spomenutog “Palombaro lungo”, ovaj dio Matere svakako vrijedi posjetiti (ulaznica košta 3 eura), a srećom – tog svibanjskog dana nije bilo dugih redova za ulazak u talijansko podzemlje.
Ova cisterna nije jedina na području Matere u kamenu. Šetajući gore-dolje po Materi, može se naići na još jednu cisternu, gdje se ulazak plaćao 5 eura (što vas natjera na pomisao – kakvo li je tek to čudo od cisterne, kad obilazak košta dva eura više!?); međutim, ovaj prostor nije bio ni približno lijep niti zanimljiv kao dugačka cisterna. Od cijelog tog “izleta” najupečatljivija su bila dva simpatična Talijana koji su u svega nekoliko minuta, na svom talijanskom engleskom ispričali sve što znaju o ovoj cisterni, a zatim bi vas, sa širokim osmijehom (koji je govorio da od njih više ništa ne tražite i ne očekujete) ostavili da fotografirate okolni prostor. Uz to, u toj cisterni tada nije bilo ni kapi vode!
Crkva Sv. Franje Asiškog
Svoju šetnju možete nastaviti Ulicom Via San Biagio (koja prolazi s bočne strane crkve Svetog Dominika), a možete se vratiti i na onaj točkasti dio trga, pa zatim Ulicom Via del Corso doći do drugog trga po imenu Piazza San Francesco. U njegovom centru nalazi se velika zgrada, neobičnih kontura (koje ujedno prate oblik cijelog tog trga), a tu odmah je i najbitnija građevina na trgu – crkva Svetog Franje Asiškog (Chiesa di San Francesco d’Assisi).
Po ovom svecu je svoje papsko ime uzeo nedavno preminuli papa Franjo, a taj trenutak je u našoj javnosti bio iskorišten za kratku raspravu o tome bi li papu trebali zvati Francesco, Franjo ili Franja? (Rusi su ga zvali Francisk)
E sad, po nekim tumačenjima, papu je trebalo zvati Francesco, tj. ne bi trebalo prevoditi njegovo originalno ime, kao što smo i kraljicu Elizabetu zvali tako – a ne Jelisaveta. S druge strane, ime sveca Franja Asiškog je već duboko ukorijenjeno u naš jezik, pa je logično da i papa bude Franja (hrvatska varijanta je Franjo). Opet, u zaglavlju javne čestitke tadašnjeg patrijarha SPC Irineja stajalo je “Njegova Svetost Papa Franjo”, ali dobro.
U svakom slučaju, crkva Sv. Franje Asiškog u Materi je podignuta na osnovama drevne podzemne crkve posvećene sv. Petru i Pavlu, do koje se i danas može “provući”. Današnja crkva je građena i rekonstruirana u nekoliko navrata tokom posljednjih 7-8 stoljeća, a današnja barokna fasada (s predstavom Bezgrešnog začeća u sredini i Sv. Franjom i Sv. Antonijem sa lijeve i desne strane) je plod završne rekonstrukcije iz 18.-og stoljeća. Unutrašnjost ima jedan brod, s tavanicom oslikanom u boji… pa recimo – u boji capuccina, a bočni zidovi i lukovi više izgledaju kao da su dio neke carske palače nego crkve. Sa zadnje strane oltara, što je malo neobično, smještene su crkvene orgulje! Mora da je prelijepo kada ta muzika orgulja krene na svoj gromoglasni put duž crkve. I onda se zapitate: gdje ta muzika odlazi? Ostaje li u crkvi, penje li se gore, k nebu, k suncu i putuje k drugim galaksijama, ili ostaje usađena zauvijek u dušama onih ljudi do kojih je ta muzika doprla?
Matera, a mislim na ovaj dio u kamenu, ima najmanje desetak crkava, koje možete, a i ne morate, detaljno obilaziti. Bitno je da vidite najveću (i najljepšu) – Duomo Matere u kamenu ili “zvanično” Cattedrale della Madonna della Bruna e di Sant’Eustachio! A o njoj – malo kasnije.
Divovski kruh Matere
Da se s duhovnih stvari malo vratimo na svjetovne, trenutno nam je pomogla pekara (Cifarelli) koja se nalazi nedaleko od crkve Sv. Franje Asiškog. Pekaru nije teško primijetiti, jer su vlasnici ispred radnje iznijeli svoje remek djelo – divovski kruh Matere, za koji se kaže da je “arheološki proizvod mediteranske ishrane”. Kruh je zaista divovski i vjerojatno ima nekih 5-6 kilograma (po slobodnoj procjeni). Kruh se i naziva “Sassi”, a pravi se od brašna tvrde pšenice, iste one koja se koristi i za proizvodnju tjestenina, od soli i vode, i neke posebne vrste kvasca. Naravno, tu postoje specijalne tehnike umješavanja brašna, od onih starinskih – rukama (i pesnicama) do onih modernih, sa specijalnim strojevima, ali, svakako, uz sačuvanu originalnu tehnologiju pripreme… E sad, za desetak godina tijesto će vjerojatno mijesiti robotske ruke, ali o tom potom.
Kada se tijesto dobro umjesi, i naraste, peče se u nekoj od lokalnih pećnica, na vatri, sve dok se korica ne oboji smećkasto-oker bojom i dok sve, tj. cijeli trg, ne zamiriše na ovaj jedinstveni kruh!
S obzirom da je cijeli ovaj kraj Italije oduvijek bio poznat po emigraciji, slava kruha iz Matere se, zahvaljujući tim silnim iseljenicima, raširila po cijelom svijetu.
Upotreba tih posebnih vrsta pšenice (sorte Duro Lukano, Kapeiti (Capeiti), Apulo (Apullo)... omogućuje da se kruh čuva od sedam do devet dana! To što se prvih dana kruh blago osuši, daje mu, kažu, još bolji ukus!
I kruh je tako, mirišljav, stajao na kamenu ispred pekare, bez opasnosti da ga neko ukrade, jer gdje bi mogao sakriti toliki kruh! A i da hoćete potrčati, svuda naokolo su neke uličice, stepenice, morali biste biti atletičar u vrhunskoj formi da s tolikim kruhom uspješno nestanete u labirintima Matere!
Palača Lanfranchi i divovska suza
Kada nastavite šetnju još malkice, po rubu najljepšeg dijela Matere, stići ćete i do još jedne crkve, posvećene Svetoj Chiari Asiškoj (Chiesa di Santa Chiara d’Assisi). Crkva je sasvim nedavno izgrađena (17.-o stoljeće), uzimajući u obzir sva te silna stoljeća i tisućljeća postojanja Matere! Odmah pored je i Nacionalni arheološki muzej, po imenu Domenico Ridola, koji vas nepogrješivo usmjerava k još jednom trgiću (Piazzeta Giovanni Pascoli).
Tu ćete vidjeti još jednu predivnu zgradu (teško je u opisivanju talijanskih gradova ostati “rezerviran” i ne koristiti svaki trenutak pridjeve i epitete, superlative… čak ne teško, već nemoguće), a to je, kažu, najreprezentativnija barokna zgrada u Materi, palača Lanfrachi (istovremeno nosi i ime crkve koja se ovdje ugnijezdila – Chiesa di Carmine), izgrađena u drugoj polovini 17.-og stoljeća, po nalogu istoimenog, pardon – istoprezimenog (Vincenzo Lanfranchi) biskupa. Fasada zgrade je očigledno nedavno renovirana, i naprosto je blistala u rijetkim sunčanim trenucima toga dana.
Na fasadi postoje četiri niše s kipovima svetaca, od kojih je jedna malo izdignuta iznad lijevog (od dva) ulaza u zgradu, posvećena Madonni del Carmine. Zgrada je neobičnog, asimetričnog oblika, pa vam se čini kao da gledate dvije zgrade koje su neraskidivo spojene, nešto kao dva sijamska blizanca. Na najvišem dijelu fasade nalazi se veliki, okrugli zidni sat, a kroz desna, stepenicama istaknuta veća vrata ulazite u Nacionalni muzej srednjevjekovne i moderne umjetnosti Basilicate. Muzej sadrži tri grupe umjetničkih dijela – sakralnu umjetnost, kolekcionarske predmete i suvremenu umjetnost.
Do sada ste već i sami shvatili da vam i ova, uvodna šetnja po Materi može oduzeti barem pola dana. A u glavni, amfiteatarski dio niste još ni kročili! Ako vam i krene suza od radosti što ste ovde, ona svakako neće biti onolika kolika je divovska suza (ili kap vode, svejedno), tj. divovska skulptura japanskog umjetnika Kenjiro Azume, ispred iste ove, Lanfranchi palače.
I ako ste do sada izdržali da se ne provučete nekom od bočnih ulica da vidite ono “glavno”, došao je i taj trenutak – s bočne strane palače nalazi se veliki vidikovac s kojeg ćete vidjeti sve ono zbog čega ste i došli ovde (čak i ako toga niste bili svjesni do ovog trenutka!)