Bologna

BOLOGNO, OPROSTI

Autor: Slavica D.

Negdje na pola puta između Jadranskog i Ligurskog mora, smještena uz važne prometne pravce, svoju poziciju zauzela je Bologna. Na pomen njenog imena svi pomalo ustuknemo, jer nas odmah asocira na Univerzitet, na profesore i veliku koncentraciju učenih ljudi koji se tamo kreću, obrazuju i kroje sudbinu mnogih sadašnjih i budućih studenata, a time i stvaraju svijet u kojem živimo. Sve u tom gradu odiše posebnim ozračjem, pa smo se i mi, turisti, osjećali nekako posebno, dijelom tog učenog svijeta. Čak je i uobičajeni žamor naše grupe ovdje bio puno tiši, sami smo osjetili da naša vika ovdje nije prikladna.

Rekla bih da su tri stvari izrazito vezane za Bolognu: postojanje Univerziteta, poznata kuhinja i brojne kolonade po cijelom gradu. Nije nužan ovaj redoslijed, netko bi presložio prioritete. Možda sam malo prestara za ovo prvo, kuhinja mi nije najvažnija u životu …ali zato, najviše me se dojmilo ovo treće, kolonade. Odmah sam pomislila: u Bologni nije potreban kišobran! Hodajući ispod kolonada nećete nigdje pokisnuti, svukuda imate krov nad glavom ! Kad biste ih obilazili u cjelokupnoj dužini, dobro biste se nahodali. Ima ih oko 40 km! Pokušala sam ih pratiti jednim dijelom, pogotovo dok je padala stvarna kiša. Ma nisu to samo kolonade kao pokrivala za glavu, to je cijeli čudesni svijet koji se krije u njima, svijet s dušom i raznolikom svrhom i smislom za zanimljivo. Svaka je dekorirana nekim posebnim bojama, oslikanim zidovima, šarenim pločama po podu, izlozima, svaka govori neku svoju priču. A ja sam tu priču osluškivala, želeći je saznati i bar nakratko postati dio nje. Radoznalo sam se zavlačila u njihove tajnovite volte, kao produžene ruke svih tih silnih zgrada, bila blizu, a ujedno i neozbiljno nestvarna  za ostale članove grupe. Oni su došli prvenstveno upoznati znameniti Univerzitet, a kad tamo jedna članica grupe nestaje kao malo zaigrano dijete u labirintu gradskih kolonada. Morala sam se uozbiljiti i krenuti za njima. Nažalost, kiša me ljutila, a ‘kišobran’ mi je ostao u onim šarenim voltima. Dobro, uvukla sam se pod suprugov.

Sve neozbiljnosti sam zaboravila kad smo stigli na Piazza Maggiore, glavni gradski trg, srce grada, sa zgradama iz 13. stoljeća. Smatraju ga jednim od najljepših talijanskih trgova.

Krasi ga veličanstvena Duomo, Katedrala sv. Petronia, sa grobom sv. Petronia, zaštitnika Bologne. Njegov grob je ovdje prenešen iz crkve sv. Stefano. Vidjela sam puno vjerskih objekata, ali osim na ulazu u crkvu sv. Petra nigdje nisam naišla na ovakvo osiguranje kao što je bilo ovdje. Čudila sam se što je tu tako strašno važno? Odgovor nam je ponudio vodič, rekavši da se boje terorističkog napada, a razlog je slika u crkvi na kojoj je nacrtan Muhamed. Poznato je da islamska vjera ne dopušta crtanje Muhameda, pa je ovo protivno njenim načelima, mada je ostalo nejasno zašto je on ovdje uopće nacrtan. I tako, morali smo se podrediti strogom režimu: ulasku bez ikakvih torbi, ruksaka, vrećica. Neki su odmah izgubili živce i odustali od ulaska, a ostali su se kolebali što uraditi. Nismo imali izbora, moj suprug  je ostao vani i čuvao desetak torbi nas upornih znatiželjnika. Opterećeni nelagodnim strahom od mogućeg (?) napada, nismo se ni opustili kako treba. Reda radi smo potražili ‘sunčani sat’, jer su nam rekli da je jedan od najvećih na svijetu. Na podu je označen meridijan, a sunce kroz rupu na stropu pada na taj meridijan i pokazuje određene vremenske zone. Vrlo zanimljivo. Logičan zaključak je da nam unutra nisu dopustili fotografiranje. Napustila sam baziliku, čudeći se njenoj veličini, jer je s malo više sreće trebala biti najveća na svijetu, kako je bilo prvobitno planirano. Ovako ju je zapalo ‘tek’ peto mjesto. Ipak zaključila sam da nije osobito lijepa, izvana je poprilično tmurna, i krenula do supruga po svoju torbu. Odahnuo je kad se riješio neugodnog zadatka garderobijera.

Čekala nas je Vijećnica, koja je otvorena za posjetitelje u radno vrijeme. Zaposlenici su obavljali redovite poslove dok smo se mi šetkali između njih i njihovih ureda. U ‘Sali burze’ (sala borsa) iz 18.stoljeća kroz stakleni pod gledali smo arheološke iskopine. Iako mi nisu izgledale ništa naročito, Bolonjci su od toga napravili atrakciju. Odmah sam se sjetila impresivnih Dioklecijanovih i mletačkih iskopina ispod splitske Rive, koje su pronašli kopajući pri renoviranju, i nažalost opet ih zatrpali da ih možda pronađu neki pametniji naraštaji i izlože očima javnosti, kao što su to učinili dovitljivi Bolonjci.

Atrakcija od par kamenčića. Tako i treba. Izlazimo ravno na Piazza di Nettuno, koju krasi, a što bi drugo, nego fontana sa statuom Neptuna, rimskog boga mora.  Čini mi se da svaki talijanski grad kojeg sam posjetila ima Neptunove statue. Možda griješim. Zanimljivo je da su u Bologni svi ostali javni spomenici, dakle osim Neptuna, posvećeni profesorima, ne vjerskim niti vojnim osobama.

Grad još uvijek opasuju ostaci srednjovjekovnih bedema koji su ga štitili od osvajača, a njihovi dijelovi su bili i mnogobrojni tornjevi, njih preko 200, od kojih je sačuvano tek 20-tak. Tornjevi su korišteni za izviđanje. Ali ne samo za to. Odgovor nalazimo u sljedećoj ulici, koja nas vodi do dva tornja iz 12. stoljeća, simbola nekadašnje moći bogatih obitelji. To su obitelji Garisenda i Asinelli. Svaka je napravila svoj zaseban toranj, natječući se da njegovom visinom pokaže prevlast. Danas su to dva umorna siva starca, jedan odavno prepolovljen jer je predstavljao opasnost od urušavanja, ali su poprilično iskrivljeni i nisu mi djelovali baš sigurno. Manji je zbog nesigurnosti bio još zatvoren za posjete, no nismo se usudili popeti ni u ovaj viši (97 m), jer nam njegova oronulost nije ulijevala povjerenje. Tako smo ostali uskraćeni za pogled na grad i poznate crvene krovove iz ptičje perspektive.

Ali smo doživjeli taj važni, uzvišeni trenutak – ulazak u najstarije Sveučilište Europe (s kontinuiranim radom), osnovano prije tisuću godina. Inače najstarije po godini postanka je ono u Carigradu. Zgrada lijepa kako i priliči njenoj važnosti. Upamtila sam je po nježnoj breskva boji kojom su obojani unutarnji i vanjski zidovi, pa ne odaju strogu atmosferu kakvom zrače ovakve ustanove. Pitam se: je li tako bilo i u ono doba dok je Univerzitet bio aktivan, jer odavno se zbog problema prostora nalazi na drugoj lokaciji, a ovdje su smještene gimnazija i knjižnica. Po zidovima se kicoši mnoštvo grbova, štitova, portreta profesora koji su se izmijenili generacijama – ima ih oko 6.000. Divljenja vrijedno.

Zgrada je napravljena za potrebe 2 grane nauke: pravo i – ostalo. Hm, pravo je dakle bilo važno koliko i sve ostalo zajedno.

Uvode nas u učionicu anatomije, druge po starosti u Italiji, nakon padovske. Drvene skulpture negdašnjih doktora gledaju nas sa zidova, osjećam njihov prodorni pogled na sebi, pa se neugodno vrpoljim.  Razmišljam jesu li bili bolji i savjesniji nego današnji u našim bolnicama. A tek čudo na sredini – stol gdje su radili obdukcije i seciranja ljudskih tijela. Brrr, naježila sam se. Svaka čast ovoj utvrdi višestoljetnog znanja, ipak sam odahnula kad sam izašla.

U ovom gradu je 1999. potpisana povijesna deklaracija o reformi sustava visokog obrazovanja u Europi, poznata kao ‘Bolonjski proces’, čija potpisnica je i naša država. Ta deklaracija je donijela mnoge kontradiktornosti u sustav školovanja, ali tu temu ću prepustiti studentima, među njima i mom sinu. Samo znam da u moje vrijeme toga nije bilo, a moje studiranje je ipak bilo normalno i ugodno.

Opet sam se vratila svojim šarenim kolonadama, na putu ka Piazza st. Stefano (tzv.’Trg 7 crkava’). Tad je kiša još pojačala, pa bih najradije otrgla jedan onaj volat i nosila ga kao kišobran. Trgić mi je bio baš sladak,  a crkva sv. Stefana je ustvari simpatični komplet od 7 crkava koje su se nadograđivale vremenom i sad su sve sljubljene jedna uz drugu. Ovdje je bio grob sv. Petronija, no preseljen je  u glavnu baziliku. I sada je ovdje kopija Isusovog groba iz Jeruzalema, a središnji dio kompleksa je prozvan ‘Dvorište Poncije Pilat’ jer legenda kaže da je on oprao ruke u bunaru na sredini dvorišta. Ti stari bunari su ovdje omiljen izvor vode i ima ih više kvalitetno sačuvanih.

Na gradskim prometnicama morate primijetiti jednu zanimljivost – voze autobusi na plinski pogon. To je na njima uredno napisano, da putnici znaju. Nema što, štednja goriva na nivou.

Za kraj sam ostavila ono što je mnogima najdraže – hrana. Cijela pokrajina Emilia – Romagna od davnina je bogata žitom, mlijekom, a poznata je po kulinarskoj tradiciji i dobrom vinu. Čak neki smatraju da je Bologna talijanska prijestolnica hrane. Po njoj je nazvan ‘bolognese’, mesni umak za tjesteninu, lokalno poznat kao ‘ragu alla bolognese’. Svi ga dobro znamo, pravimo možda na različite načine, ali nedvojbeno, svi uživamo u njemu. Da okus bude kompletan, vrhunski, pobrinula se obližnja Parma – ponudila nam je gurmansku deliciju, nadaleko poznat sir parmezan. Pa tko tome može odoljeti?

Nakon odlaska razmišljala sam o ovom gradu. Ostavio mi je čudan, nedefiniran dojam, čak ne znam želim li se vratiti u njega. Ostala je neka tmurna slika, je li zbog sive kiše ili zbog sivih zgrada, tmurnih zidina oko njega, ne znam, ali pomalo sam odahnula kad smo ga ostavili za sobom. Bologno, oprosti.