Špilja u podnožju Mosora

Vranjača – špilja u podnožju Mosora

Autor: Slavica D.

Nekad se pitam zašto nam je lakše otputovati u tisućama kilometara udaljene krajeve tragajući za zanimljivostima, a ne znamo što imamo na kućnim vratima? Valjda mislimo kako to možemo obići kad god želimo, pa tako odgađajući, godine prolaze. Čista slučajnost je bila kad sam naletjela na priču o Vranjači, špilji udaljenoj samo 25 km od mog prebivališta. I tad sam shvatila, iznenađena: pa tamo nisam nikad bila! Što je još gore, nije bio ni moj suprug, a on je rođeni Splićanin. Pokunjeno smo se pogledali i na brzinu odlučili, gotovo sramežljivo, da moramo u špilju ‘pod hitno’. Gdje ćemo od sramote reći da je nismo vidjeli.

Brzi pogled smo bacili na ‘google earth’ da je točno lociramo, utvrdimo put do nje i sutradan smo već hitali pravcem prema Dugopolju. Što je najgore, u toj shopping zoni bili smo stotinu puta, ne znajući da se na par koraka dalje skriva čudesna špilja. To naselje je postalo gotovo predgrađe Splita, razvilo se do znatnih dimenzija i postalo raskrižje važnih pravaca. Ovaj put nije bilo ni sekunde zaustavljanja u trgovinama, produžili smo ravno prema središtu Dugopolja. Čudno kako nikad ranije nisam uočila obavijesti na putu, doduše prilično neupadljive, koje ukazuju na pravac prema ovom prirodnom blagu. Iznenadila nas je veličina hotela ‘Katarina’, nikla grdosija usred ničega. Možda je vlasnik vidio ekonomsku računicu, ali ja to nisam gledala njegovim očima. Voljela bih da griješim. Dalje smo vozili u sam centar mjesta, i svakako prošli pored još jednog grandioznog objekta, crkve Sv. Mihovila. Ni njena veličina mi nije shvatljiva, ali to je barem objekt star preko 70 g, tko zna kolike su posjete narodnih masa bile u ono doba.

Vozili smo do sela Kotlenice, a potom do zaseoka Punde. Čist zrak, bujna priroda koja se probudila nakon zimskog sna, lijep ugođaj. Tu smo ostavili auto na parkiralištu, i nastavili pješke još 300-tinjak metara makadamom do ulaza u špilju.

Dan ranije sam telefonski dogovorila sa vlasnikom parcele termin dolaska, jer se ne može ući baš kako tko hoće, sve mora prema rasporedu. Za taj dan bile su najavljene neke grupe, pa je barba Punda rekao da dođemo oko podne, u praznom terminu. Poštivali smo to. Kao pravi domaćin, sačekao nas je na ulazu i ljubazno pružio ruku. Odmah smo osjetiti toplinu dočeka, kao da smo gosti u njegovoj kući, a on nam nudi iskreno gostoprimstvo.

Sačekali smo da izađe prethodna grupa, jer prostor špilje ne dopušta boravak većeg broja ljudi istovremeno. Dotad je naš vodič s puno ljubavi počeo svoju priču, ispričanu toliko puta, svaki put nanovo i nanovo, ali nismo osjetili  težinu ni dosadu u glasu, kao kad majka opet i opet priča o svom voljenom djetetu, svaki put u istoj priči dodajući poneki detalj kojim možda i samu sebe obraduje.

Priča počinje još 1903.g.  kad je tada mali Stipe Punda,  sa svojih 12 godina lutao vrletima Mosora u potrazi za dječjim igrama. Od ranije je seljanima bila poznata špilja, ali samo njena prva dvorana, koja i nije budila preveliko zanimanje. Možda ljudima tad nije bilo puno do divljenja prema nekom kamenju, jama k’o jama, u nju su se skrivali od lošeg vremena, a neki povremeno i spavali. No mali Stipe je, tragajući za ranjenim golubom koji mu je pobjegao u  špilju, puzao dalje i dalje, i neočekivano se obreo u sasvim nepoznatom dijelu. Ono što je tamo otkrio ostavilo ga je bez daha:  bila je to čudesna ljepota. Danima je dječak tajio svoje skrovište, možda se bojao majčine ljutnje zbog svojih lutanja, odlazio tamo uživati u samoći i diviti se svom otkriću.

Konačno, kad se sve saznalo, priča o Vranjači je odlepršala daleko, sjatili se speleolozi, istraživači, pročulo se za nju puno dalje od naših granica. Ubrzo se počela opremati za posjete turistima, no trebalo je puno napraviti da te posjete mogu biti sigurne.

1929.g. špilja je zvanično otvorena za posjete, uređen je prilaz, stube za spuštanje u dubinu i hodanje, rukohvati, osvjetljenje … mnogo posla je trebalo za opremanje jedne tako divne lokacije pronađene usred kamenite divljine.

I tako, govori barba Punda, veze svoju priču pomalo nama a pomalo u svojim mislima i sam leluja ponosno ovom tajnovitom ljepoticom, a mi se s osmijehom spuštamo u njene dubine, na temperaturu od +15, koja je cijelu godinu konstantna. Uranjamo u prvu prostoriju, tu što je poznata još iz 19.stoljeća, veliku, širine 65 m, pa nam pada na pamet da se tu može malo i ‘baciti na balun’. Jeste da je lijepa, ali sumnjam da bi zbog nje netko ‘potegao’ iz daljine. Ovdje su pronađeni predmeti još iz neolitika, mlađeg kamenog doba, koji svjedoče o tome da je tu bio rudnik. Nekako je prazna, bez špiljskih obilježja, prije bih očekivala da će se iz nje pojaviti medvjed ili neka druga životinja, a možda i čovjek, sklonjen od lošeg vremena. Otvor je okrenut prema suncu, ali predstavlja zaštitu za potrebu privremenog stanovanja. Blizina šuma i vode u okolini sigurno pruža mogućnost elementarnog preživljavanja.

Kroz prolaz idemo dalje,  u dio koji je otkrio tada mali Stipe Punda. Ne očekujemo ništa posebno, pa ipak Vranjača nije razvikana, dakle nemamo što ekstra ni očekivati. Prolazimo kroz uski prirodni hodnik do druge  dvorane, i zastajemo zatečeni prizorom: pa to je špilja sa čudesnim blagom! Brojni ukrasi blješte oko nas, stvarajući igru oblika i boja, dražeći maštu do neslućenih granica, izazivajući uzvike oduševljenja. Nisam znala gdje prije pogledati, jer svaki kutak pružao je unikatne dragulje koje nijedna ljudska ruka ne bi znala izraditi. Ono što napravi priroda nenadmašno je.

Silazili smo oprezno u dubinu držeći se za rukohvate, nastojeći našim foto aparatima ovjekovječiti što više detalja. Barba Punda nam je odobrio korištenje digitalaca, jer su svi ovi ukrasi još u dovoljno dobrom stanju, ali sve se pomno prati i vodi računa  da se ne poremeti špiljska ravnoteža. Možda ju ne pohodi još veliki broj posjetitelja koji bi joj naudio, to je i dobro i loše u neku ruku, ali ova ljepotica još uvijek čuva neugrožen svoj prirodni šarm.

U drugoj velikoj dvorani, isprepletenim prolazima šećemo kroz 9 manjih dvorana koje imaju imena: predvorje, čekaonica, kapela, mala galerija, velika galerija, puževa kućica, tursko groblje, plesna dvorana i palmin gaj. Svaka od njih priča svoju priču, pruža nove preljeve boja, priroda je izrezbarila drugačije stalaktite i stalagmite, stijene, arkade …

Dovoljno je imati malo mašte pa u tim sigastim likovima oko sebe prepoznati što je ovaj umjetnik htio pokazati, i u svakom obliku vidjeti cvjetove, životinje, oblike iz svijeta oko nas. Sve to preliveno svjetlucavim kristalima, obojano paletom čarobnih boja.

U jednom trenutku pomislila sam: što ako se ugasi rasvjeta, ako zakaže agregat koji daje struju i mi ostanemo u mrklom mraku? Nikakvu svjetiljku nismo imali kod sebe, osim mobitela i fotoaparata, koji su nam slaba pomoć. Mobitel naravno nije imao signala, dakle nikoga nismo mogli zvati. No vjerovala sam u barba Pundu i njegovu iskrenu brigu za svoju ljepoticu i njene goste.

I već sljedećeg trenutka  zaboravila na ružne misli, opijena ljepotom plesne dvorane. Šetnja se učinila puno duža nego stvarnih 360 m šetnih staza, jer smo provlačenjem na sve strane stekli dojam mnogo većeg prostora. Nisam mogla biti sigurna jesmo li se vraćali u iste dvorane ili smo otkrivali nove, svaki sljedeći korak bio je iznova zanimljiv.

Iako smo bili duboko ispod zemlje, 85 m ispod razine ulaza, oko nas su zvukovi odavali da se i ovdje odvija život. Jedna dvorana je bila tako akustična da smo i sami zapjevali. Divota, kao stvorena za koncerte, to ćemo predložiti općini, ako se sami nisu sjetili.

A u onoj smještenoj između okomitih stijena moglo se čak i plesati. Morala bi to biti Plesna dvorana. U tišini podzemlja čula se tiha pjesma sa sigastih orgulja, to kapi padaju sa plavičastog stropa i daju ritam i život ovom čudnom svijetu. I zaista, oslušnula sam te ritmičke zvuke, koji su bili odlična podloga plesu pod svjetlima kristala. Daleko od svijeta, daleko od ljudi, svakog oblika vidljivog života, dozvoljava pridošlicama da odrede sami brzinu kretanja, a ujedno ih zarobljava u mrežu mirisa, zvukova i pogleda, što može otkriti svaki iole maštovit posjetitelj, samo treba pustiti da misli plutaju.

Ovu špilju pohode mnogi, pa i oni koji su vidjeli sva svjetska čuda, ali ovom dragulju mnogi se vraćaju. Ima nešto zanosno u njoj, na trenutak pomislite kako joj ni Postojna nije ravna, jer naša Vranjača ima onu pitomu, neuništenu humanu crtu, kao da ste je samo vi otkrili i za sebe prisvojili taj djelić čarolije. Kad smo na dnu ostali nas dvoje, tko nam može uzeti taj trenutak ljepote koju je pružila samo nama, tu glazbu kapi koju su slušale samo naše uši. Bili smo samo mi i ona, dva nespojiva, ali savršena svijeta. Kako kažu drugi, a mi možemo samo potvrditi, ona je jedan od najljepših dragulja Dalmacije, zaštićena 1963. kao geomorfološki spomenik prirode.

Slučajan pogled na sat osvijestio nas je. Barba Punda je rekao da uskoro dolazi nova grupa. Njih je dosta, dakle moramo van i napraviti mjesto za nove znatiželjnike. Za kraj, i mi smo morali stati kraj Puževe kućice, ubaciti koji novčić unutra među brojne već bačene kovanice iz cijelog svijeta, kao ritual skorog povratka ovdje. Požurili smo gore, ali oči su i dalje letjele u dubine, ka ljepotama koje ne želimo ostaviti, još koji trenutak ih upijati u sjećanje. Ali već nas je okupirala grupa djece, koji su radoznalo skakutali strmim stubama, pa čak je jedan postavio pitanje: ‘Barba, a gdje su vrane?’

Zaista, i mi smo izašli vani, a vrane vidjeli nismo. Barba Punda je zaronio u dubine s djecom, pa je i nama pitanje ostalo neodgovoreno.

U vanjskom svjetlu sve je postalo nekako veselo, sunce se poigravalo krošnjama i davalo čudesne preljeve ponoru iza nas, a mi smo, okupani zrakama, sjeli na lijepo uređene klupe i okruženi gustim borovima, razmišljali o čudu prirode tik do našeg grada, na sjeverozapadnom podnožju Mosora. Osjetili smo blažen mir u sebi baš onako kako je barba Punda rekao, da je u dubini djelovanje kristala jako i ljekovito. Kad smo kasnije pregledali slike na digitalcu, začuđeno smo ugledali bijele maglovite obrise i bijele krugove, upravo onakve kakve je spomenuo naš vodič. Zar su  zračenja kristala tako snažna i vidljiva? Nismo bili potpuno sigurni, ali ostali smo u uvjerenju kako smo svoje ćelije napunili nekom novom energijom.