Skradin i Visovac

SKRADIN I OTOK VISOVAC

Autor: Slavica D.

SKRADIN

U zadnje vrijeme Skradin je postao jedna od najposjećenijih destinacija na Jadranu. Čitamo kako se mnoge poznate osobe tu zadržavaju, obilaze ovaj zgodni gradić, vjerojatno nastojeći u anonimnosti vidjeti ljepote Nacionalnog parka Krka. Možda su i sami Skradinjani iznenađeni, možda nisu ni sanjali da će postati top tema svjetskih glasila. Sve je eskaliralo nakon posjeta Billa Gatesa zadnjih godina i njegove nedavne izjave u časopisu Forbes, kako je Skradin mjesto gdje bi najradije ljetovao. Pozvao je mnoge bogatune da ga posjete, iako su se drugi izjašnjavali za puno razvikanije svjetske destinacije. Svakako da je Skradin odmah došao pod povećalo medija i njegove slike su brzo obišle svijet. Sad više ne čude super luksuzne jahte od kojih neke zbog veličine ne mogu ni uploviti u gradsku luku, pa se moraju usidriti na nekim širim i prikladnijim mjestima. Prije 15-tak dana je Sandro Rosell, predsjednik FC Barcelona, uskliknuo: ‘Pa ljudi moji, na Krki je pravi raj na zemlji!’

I tako, ponukana vrištećim natpisima u medijima, osjetila sam grižnju savjesti jer još nisam vidjela taj biser Jadrana. Nikako nisam mogla ostati na repu zbivanja, čujte, kad može Bill pa mogla bih i ja malo skoknuti tamo. Kad može on prevaliti tisuće km mogla bih i ja ovih jedva 90 od Splita. Kako rečeno, tako učinjeno.

Ustvari da budem iskrena, posjeta se dogodila zahvaljujući pozivu agencije s kojom sam odavno u dobrim odnosima, pa me informiraju o svim izletima i putovanjima koje priređuju. Tako je poziv za posjetu Skradina i otoka Visovca stigao u pravi čas. Prva neradna subota bila je moja, uz ekipu radoznalih putnika koji su rano ujutro brzo napunili izletnički autobus. Iako su temperature bile vraški visoke, pa je zbog njih moj suprug odustao od cjelodnevne ‘patnje’ po užarenom suncu, ostali putnici se nisu bojali sunčanice, nego naoružani svim potrebnim ljetnim rekvizitima uz pjesmu punili autobus. Bila sam iznenađena vidjevši kako se i zadnje mjesto ispunilo, ponavljam, usprkos najavljenih paklenih 30 i nešto stupnjeva. Bilo je tu podosta ljudi u zrelijoj dobi, dakle sve hrabri putnici željni avanture. Kraj mene je sjela simpatična gospođa mojih godina, pa smo odmah našle teme za razgovor.

Nakon Šibenika put se odmicao od mora, prema sjeveru. Znali smo da smo blizu cilja,  okolina je postajala sve razigranija i mi veseliji. Bus je zavijao šumovitim obroncima, i onda se ispred nas pojavila ona, Krka. Nismo je stigli čestito ni promotriti, a s druge strane, gotovo stidljivo, ukazale su se kuće. Sve brojnije i veće,  i taman kad sam se namjestila da što bolje pogledam, one su već nestale skrivene u uvali. Rijeka je isklesala okolna brda i napravila čudnu igru svojim tokom, obale se šire i sužavaju sasvim nepredvidivim redoslijedom. Baš kad ste pomislili kako ćete sagledati mjesto gdje se spajaju voda i šuma, pojavi se nove stijene koje vam zamute pogled i ostave vam sliku u zamišljenoj iluziji. I tako, krivudajući asfaltom, primakli smo se Skradinu, antičkoj Scardoni.

Nitko vam ne treba reći da je to on, svatko će odmah pogoditi njegovo ime, čak i putnik koji nije čuo za njega. Jer grad ovako dobro skriven od pogleda, od svih poznatih vodenih putova, sigurno je mogao dobiti samo jedno jedino ime. Odmah vam je jasno da je skrivanje njegova glavna uloga.

Ali kad ga pronađete, onda vam on pruži ruku i uputi najljepši osmijeh. Tad ste postali prijatelji. Ovaj položaj grada bio mu je velika prednost tijekom povijesti, jer ga je bilo teško pronaći, još teže napasti. Nije ni čudo zašto je u doba svoje vladavine ban Pavle Šubić ovdje prenio glavni grad tadašnje države Hrvatske i Bosne. Ipak, danas mu nije cilj ostati skriven.

Već i onim slučajnim putnicima, koji na trenutak zastanu i potraže predah na modernoj autocesti A1 na odmorištu Krka, bit će ugodno iznenađeni kad s vidikovca ugledaju ovaj tajanstveni biser u daljini. Koliko je čaroban grad, toliko oduševljava sam most-vijadukt koji osobito noću djeluje dostojanstveno između blještavila svjetiljki i vode ispod njega. Više puta sam imala priliku gledati ga noću i svaki put se divila ovom gorostasu koji je opkoračio rijeku.

Na ulasku u Skradin odmah nam za oko zapne grandiozna crkva sv. Spiridona iz 19.stoljeća, sa voćnjakom i bunarima u njegovanom dvorištu. Nažalost crkva je u vrijeme naše posjete  bila zatvorena,  ali sam zamijetila zgodnu kapiju od crnog kovanog željeza. Malo ljudi je bilo na cesti, vrućina je već postajala nesnosna, pa su i oni rijetki hitali u ugodnija skrovišta ili na obližnju plažu.Čak ni susjedni Muzej grada, usprkos bogatoj antičkoj zbirci, nije bio otvoren taj dan.

Još uvijek sam bila puna entuzijazma i volje za hodanje, nadajući se kako su šešir, krema za sunce i boca vode dovoljno oružje za borbu protiv nekih tamo pluseva u termometru. Uostalom ovo je moj prvi svečani dolazak u Skradin, pa neće mi valjda neke nevažne stvari pokvariti ugođaj. Osvježenje i ručak dobili smo u restoranu ‘Visovac’, a ja sam nadobudno izjavila kako ću vrlo rado ostati na neplaniranom noćenju u Skradinu, uz uvjerenje da ću ako ne gratis, a ono bar popriličan popust dobiti kod svoje imenjakinje, u susjednom objektu: apartmani ‘Slavica’. Ipak, vrijeme nije dozvoljavalo da svoj naum iznesem vlasnicima apartmana, pa sam ideju ostavila dobro je razraditi za sljedeći dolazak.

Malo dalje je barokna katolička crkva Porođenja Blažene djevice Marije (crkva Male Gospe) iz 18.stoljeća, u kojoj se nalaze vrijedne orgulje. Nažalost, bilo nam je zabranjeno fotografirati unutra, navodno će aparat sa ili bez blica oštetiti vrijedne dekoracije crkve. Nisu pomogla ni uvjeravanja kako je fotografiranje dozvoljeno čak i u bazilici Sv. Petra u Vatikanu, ovi ovdje su imali svoja kruta pravila od kojih nisu odstupali. Možda je to bilo objašnjenje zašto unutra nije bilo nikoga osim mene i još samo jedne gospođe iz grupe. Svi ostali su pronašli zanimljivije objekte svoje znatiželje, ili su se jednostavno skrili u rashlađene kafiće.

Od samog dolaska pogled mi je mamila srednjovjekovna utvrda iz 14. stoljeća, koja se nadvila nad grad, pod imenom Turina. Tako bih se rado popela do nje, ali su me pokolebale riječi dviju gospođa iz restorana, koje su me odvraćale od tog nauma. Kažu ima oko 20 min do vrha, a put je loš i neugodan po vrućini, može mi biti slabo, a možda ima i zmija. Nije mi se svidjela ta priča pa sam odustala od svoje nakane. No šetkajući uskim ulicama, naišla sam na ljubaznu djevojku koja se raspričala o ljepotama Skradina, i priupitala me jesam li se popela na Turinu. Na moj odrečan odgovor požurila je dodati kako nijedan obilazak nije kompletan ako ne vidimo grad odozgo, s visine.

A biti na tvrđavi bana Pavla Šubića Bribirskog, sjesti na njegovu kamenu ogradu i baciti pogled s vidikovca uokolo, vrijedi svakog truda, pa makar i po ovoj vrućini. Djevojka je rekla da se ona gore popne skoro svaki dan, jednostavno ne može odoljeti. Nije mi trebalo dvaput reći, kad može ova ljubazna djevojka, mogu i ja. Niti je bilo 20 min kako su rekle gospođe iz restorana (drage gospođe, zamalo zbog vas ostadoh uskraćena za ovu ljepotu), niti je bilo tako strmo, niti se ijedna zmija, čak ni ona najmanja, nije isprijećila na mom putu. A pogled sa Turine nešto je najljepše što sam ikad doživjela. Sreća da je vjetar razbijao vrelinu od gotovo 35 C, ujedno i bacao moj šešir s glave, ali ništa nije bilo važno prema čarobnom pogledu. Sjela sam na kameni zid baš kao i ban Pavle i na trenutak se osjećala poput moćne vladarice. Taj trenutak pamti se vječno.

Tek što sam pomislila kako je cijela grupa uzalud potegla ovamo a nije osjetila čaroliju pogleda s visine, pojavio se i kolega Mladen. Kaže vidio me kako se penjem pa je odmah shvatio da to ne smije propustiti. Bilo mi je drago zbog toga, ipak su mi one zmije ostale negdje u primisli, a uvijek je dobro da je netko u blizini, za ne-daj-bože, i svakako da me fotografira s pogledom na uvalu Rokovača, ACI marinu i cijeli srednjovjekovni Skradin. Na mjesto gdje se ljubi rijeka s morem, miješaju slatka i slana voda, dodiruje kontinent s Mediteranom.

VISOVAC

Vrijeme je letjelo, a valjalo je poći dalje. Autobus nas je vozio na sjever prema Visovačkom jezeru, prema poziciji gdje smo se trebali ukrcati u brodiće i zaploviti prema otočiću Visovcu. Pojavio se ispred nas sasvim blizu, mogao bi ga preplivati i osrednji plivač.

Čekajući brodove, začudili smo se igri zmija u vodi. Kažu, nisu opasne. Možda i nisu, ali ljepše izgledaju dok su u vodi, nadala sam se da ne izlaze vani na sunčanje. Pomirljivo sam odbacila pomisao na plivanje do otoka.

Pogled na blistavo plavo nebo u koje uranjaju sivo-zelene stijene kanjona, a u njihovom podnožju bljeska mirna voda Visovačkog jezera, slika je koja me natjerala da zastanem. Jedan novi neobični svijet stvorio se preda mnom, svijet iz neke druge dimenzije. Usred tog plavetnila, u tišini odmara otočić mira i duhovnosti, donoseći čudesni spokoj duši. Poželjela sam da se naši brodovi još zadugo ne pojave, da mogu što duže stajati pred ovom ljepotom. No za koji minut već smo kročili na Visovac, nazvan i Gospin otok, a davne 1345.g. pominjan kao Lapis Albus, bijela stijena. On spada u najvažnije prirodne vrijednosti Hrvatske. Ne sjećam se da sam bila na manjem otoku od ovog.

Dočekala nas je ekipa patki, purica, a također i ponosni paun. Ah, da ne zaboravim reći, dočekao nas je i vodič. Proveo nas je kroz franjevački samostan Majke od Milosti i crkvu Gospe Visovačke. Opio me mir i opuštenost otoka, ove oaze vjere i duhovnosti. Ovdje nam i glas postaje tiši.

U samostanskom muzeju smo pogledali arheološku zbirku, zbirku posuđa, vrijednih turskih isprava, knjižnicu. Mene je privukla izložena najmanja knjiga na svijetu, kako je objasnio naš vodič, mada je pojam najmanje knjige dvojben. Pretragom po googlu našla sam puno sličnih ‘naj’ minijatura.

U svakom slučaja taj jedva vidljivi eksponat me oduševio, zamišljam koja li je tu tehnika čitanja potrebna. Crkva Gospe Visovačke čuva vrijedne orgulje, a u dvorištu su bunari o kojima je vodič pričao neobičnu povjest gradnje gdje su kao vezivni materijal korištene tisuće jaja! Ne znam koliko sam mu povjerovala, koliko god on bio službeni vodič po otoku. Otok je nekad bio okrugao, no franjevci su ga kasnije godinama proširivali nasipanjem kamena i zemlje i pretvorili u jedinstveni spomenik prirode, sa skoro 200 raznih biljnih vrsta. Poželjela sam ostati u divnim parkovima i šetati s paunima, no brodovi su već bili spremni za povratak.

Čekale su ih druge grupe. Zadnje poglede sam bacala prema Visovcu, zavidjela mladim franjevcima koji imaju privilegiju svakodnevno opuštati dušu među visokim jablanima i tužnim vrbama. No mi smo već stigli na obalu i uskom stazom koračali prema busu, jer bilo je vrijeme za povratak kućama.

Još jednom smo se izdaleka pozdravili sa tajanstvenim Skradinom, koji nam je, dok smo grabili zavojima s druge strane rijeke Krke, dugo mahao.