Rastoke

Autor: Slavica D.

Odavno nismo putovali starom cestom prema Zagrebu. Nekako je svima najvažnija brzina, pa je iz tog razloga autocesta bolje rješenje. Nama se taj put nigdje nije žurilo. Po ugodnom sunčanom danu znali smo da su jesenje boje čarobne i naša odluka je bila lagana vožnja preko Knina i Plitvica do metropole. Nismo zažalili. Kao da smo se vratili u neka stara dobra vremena kad se živjelo malo sporije i uživalo u ljepoti koja je na dohvat ruke, a to je ljepota prirode. Kad smo prošli Plitvice, nastavili smo opušteno dalje, misleći kako nas do našeg cilja više ništa ne može iznenaditi.

Slučajno smo zastali na parkiralištu iza Slunja da izvadimo kufer i pogled mi pade na znak pored puta: Rastoke. Trebalo je vremena dok sam prizvala sjećanja na kratki dokumentarac o nekakvim vodopadima, već napola izbrisana tema. Nisam bila sretna zbog svoje zaboravnosti i predložim mužu kako to mjesto moramo upoznati, tu se sigurno krije nešto lijepo. Svakako je prihvatio, haha, ionako nije imao izbora. Skrenuli smo odmah na prvom prilazu lijevo, a kasnije smo vidjeli da su napravljena tri prilaza, na tri razdvojene lokacije. Korak po korak spuštali smo se prema vodi ispod velikog mosta, kojim su tutnjali kamioni i remetili žubor zelene vode. Uranjali smo u svijet oko dviju rijeka, Slunjčice i Korane, mjesta gdje se spajaju u jednu jedinu, brzu vodu, kojeg ne bi nijedna ljudska mašta osmislila tako bogato i razigrano.

Mala rijeka dolazi ispod mosta, probija se kroz vapnenačke zapreke i igrajući skrivača izbija svojim zapjenjenim valovima na stotine strana, rastače se – kako joj i ime kazuje, stvara jezerca, brzake i slapove, da bi se opet sva voda spojila u snažnu bujicu i na kraju svoje čudesne igre strmoglavila širokom deltom u naručje mnogo veće Korane. Ali tu igri nije kraj, Korana svu silnu vodu nosi dalje kroz uske krečnjačke kanjone ka nekim većim rijekama, plovnim putovima i zove putnike u nove avanture.

Mi smo znatiželjno zastali kraj starih mlinova oko Slunjčice, koji i sad melju žito,  kraj starih kuća koje broje preko stotinu godina, ali su dobro očuvane i pričaju o svojoj  bogatoj povijesti. O ljudima koji su živjeli u tom kraju, kao i obično nastanjivali se oko rijeke i svoj život vezali uz njene blagodeti. Ovo je područje na glavnoj cesti putova od juga ka sjeveru i obrnuto, pa su se tu okupljali trgovci i stočari, a i ratovi se vodili za ove nemirne vode. U zadnjem ratu mjesto je dosta uništeno, pa je trebalo godina dok se obnovilo i dobilo današnji sjaj. Malo je kuća u okolini, ali ljudi su se okrenuli turizmu i ovdje možete naći ugodan smještaj, kvalitetnu hranu, u privlačnom i njegovanom ambijentu ovog naselja koje nosi naslov ‘značajni krajobraz’ i pod zaštitom je Državne uprave za zaštitu kulturne i povijesne baštine. I tradicionalni zanati se održavaju, spašavaju od zaborava, pa se u suvenirnici mogu kupiti ručno tkani, zatim vezeni ukrasni radovi, pleteni predmeti od vrbovih grana, keramike, željeza, kože, razni šeširi, košare … a možete upoznati i način njihove izrade.

Ono što donekle ne ide na ruku je lokacija ovog područja, jer sad ovo nije pravac kojim se kreće većina putnika, primat im je oduzela brza autocesta, pa to i dovodi do sve manjih posjeta. Tako ljudi nemaju priliku upoznati ovu čudesnu ljepotu, nazvanu ‘male Plitvice’, koja nije razvikana kao susjedni Nacionalni park, ali baš zato ima skriveni šarm Pepeljuge. Kad ga otkrijete, zavolite ga isti tren.

Pažnju nam je privukla maštovito oblikovana drvena tabla koja nas vodi ka turističkom kompleksu ‘Pod rastočkim krovom’, gdje se krije konoba, suvenirnica, etno muzej, prenoćište, stari mlin. Zgodne su drvene platforme nad samom vodom u vidu splavi, gdje u prirodnom ambijentu uživate u  piću ili hrani uz šum brze vode oko sebe.  Za sve je zaslužna obitelj Holjevac, koja je ovo ratom uništeno područje obnovila i podarila mu današnji etno izgled i privlačan ugođaj. Za gurmane se nude lički specijaliteti: domaća proja, pogača, uštipci, masnica, pastrva iz vlastitog ribnjaka … i još mnogo jela spravljenih iz bakine kuharice. Mi smo probali masnice sa sirom, njam, za prste lizati.

Nakon ukusnog obroka slijedila je šetnja, jer cijelo područje Rastoka pretvoreno je u uske staze, drvene mostove, tradicionalne objekte koji se stapaju u izvorni prirodni ambijent. Bogata bjelogorična šuma nas je pokrila svojim granama, dok smo šetali po šarenom tepihu opalog jesenjeg lišća. U sredini je vidikovac Virički, oko kojeg brojni virovi stvaraju pregršt srebrnih slapova, mjesto za opuštanje i idiličan motiv slikarima.

U blizini je totem, visoki drveni stup izrađen za potrebe snimanja filma ‘Blago u srebrnom jezeru’, o indijancu Winnetou-u, mom najdražem junaku iz djetinjstva. U Slunju je bilo smješteno selo i saloon, a totem je služio za indijanske ratne obrede. I danas stoji u svom originalnom izgledu i izvlači uzdahe za nekim starim dobrim vremenima.

Činilo mi se kako je ovo jedno neobično naselje, malo ali vizualno izdvojeno, a opet tik do užurbanog suvremenog svijeta, zapravo dio grada Slunja, nedaleko od stare vojne utvrde na brdu.

Sačuvalo je svoj integritet, svoj stil života i izgleda, kao da je ostalo trajati u nekom davnom vremenu. Svakako su malobrojni žitelji puno truda uložili i sredili svoje kuće, dotjerali imanja, uzgojili cvijeće, pretvorili svoje selo u raj.  Kažu da po okolnim šumama skakuću vjeverice, mogu se sresti srne, u bistru vodu rijeka vratile su se vidre, a tu su i brojne ribe, najviše pastrve.

Saznali smo kako su ovdje svoje mjesto pronašli i sportaši, ljubitelji prirode, ribolova, speleologije, a i oni željni mirnog, pasivnog odmora. Okupljaju se i likovne kolonije, jer bolje mjesto za inspiraciju nisu mogli poželjeti. Ljubazni domaćini puno su nam pričali o svom komadiću zemaljskog raja, uživali smo skupa s njima i poželjeli zauvijek ostati.

Ipak, trebalo je ići dalje. Uputili su nas na drugi prilaz, kojim smo se provezli sjevernije, do vidikovca s kojeg se pruža divan pogled ka slapovima kojima se Slunjčica predaje u zagrljaj starije sestre Korane. Pitala sam se ima li igdje na svijetu tako lijepog, silnog i bučnog zagrljaja, sa zavjesom kristalnih kapi, a ujedno i pogleda na strminu kanjona Korane, sve u šarenilu jesenje palete boja, usred ionako bujne i njegovane vegetacije. Naši foto-aparati radili su bez prestanka, nastojeći zapisati svaki viđeni detalj, da nas sjete ovog mjesta kad budemo daleko u svom domu. Ovi vodopadi imaju svoja imena. Najpoznatiji su Buk, Hrvoje, Vilina kosa …

Uvijek me raduje čuti neku legendu vezanu za mjesto koje posjetim, pa me tako obradovala i priča o nestašnim vilama oko Rastoka. One su u sitnim noćnim satima uzimale konje umornim mlinarima i cijelu noć na njima jahale. Ujutro bi ih vraćale, a konji su bili premoreni, sa spletenim pletenicama od grive. Dok su se svi čudili gledajući konje, vile su nevino prale robu u vodi Slunjčice uz ples i pjesmu. Nije ni čudo što su izabrale ovo mjesto, jer i sad se čini kako u krošnjama odzvanjaju njihovi zvonki glasovi i šušte plesne haljine. A slap Vilina kosa sliči raspletenoj kosi rastočkih vila koja je prema legendi srebrna, baš kao i boja raspršene vode u svom skoku s litice. Obližnji slapovi Hrvoje i Buk primjeri su prirodnog savršenstva. Uz gromoglasan huk i tutnjavu voda se obrušava preko kamenih stijena i raspršuje u pjenušavu zavjesu. Ove slapove najbolje je gledati sa vidikovca tj. puta na suprotnoj strani, tad vam je rastočka širina kao na dlanu.

Blizina Plitvica i Rastoka divna je kombinacija za one željne odmora, jer ih dijeli samo nekih  pola sata vožnje. Kažu da su slične, osim što su Plitvice puno veće, ali razlika je u tome što su Plitvice djelo same prirode, a Rastoke su spoj prirodnog i ljudskog graditeljstva.

Morali smo krenuti dalje i teška srca odvojiti se od ovog prizora. Dok nas je cesta vukla, sunce je obasjalo kanjon Korane i voda se iza nas rasipala najljepšim duginim bojama.