Narona

Stara Narona između ptica i žaba

Autor: Slavica D.

Skupila se grupa mala, ali izabrana. Pošli smo na put prema jugu obalom mora, no cilj nam je bio susret sa jednom rijekom. Autobus je skakutao neugodnim zavojima jadranske magistrale, dok je kiša dosadno lupala po krovu, opominjući nas da se s vremenom nije igrati i da nije svako putovanje rezervirano za sunce. Ipak, ja sam znala jednu tajnu: mene na putu uvijek prati lijepo vrijeme. Tako je bilo i ovaj put: čim smo se primakli Pločama, kiša je prestala. Sve ostalo je bilo manje važno, samo neka ne pada. No i sunce nam je bilo blagonaklono, počelo se osmjehivati. U busu nas je bilo 30-tak, a pridružit će nam se i omanja grupa iz Dubrovnika. Putem smo se upoznavali, što na ovakvim izletima ne predstavlja nikakav problem. Svi smo pošli s ciljem uživanja, opuštanja i otkrivanja nečeg novog. Prijateljica Stanka je vesela osoba, spremna na smijeh i pjesmu, pa sam znala da mi zasigurno neće biti dosadno.

Skrenuli smo deltom Neretve prema Metkoviću, i zagazili u plodnu, pitomu ravnicu, hrvatsku Kaliforniju. No vrlo brzo smo prešli na drugu, desnu stranu rijeke, i starom cestom se zaputili uzvodno, kroz mala mjesta Komin i Krvavac prema Kuli Norinskoj, koju krasi monumentalna utvrda iz 16.stoljeća, po kojoj mjesto nosi ime, a nalazi se uz Neretvu, na ulazu u grad Metković.

Naš je put opet skretao nalijevo, na staru Napoleonovu cestu prema Vrgorcu. Nakon par kilometara ukazao se cilj: selo Momići i restoran ‘Lopoč’. Tu smo napravili stanku, koju sam iskoristila za šetnju po selu. Nisam željela sjediti u restoranu, to mi je izgubljeno vrijeme, volim istraživati okolinu.

Stare kamene kuće su se rasule duž ceste, a ispod nje su beskrajne močvare. Pokušala sam sagledati njihovu veličinu, ali polja trstike, rogoza (šaš, ili botur po kominski) su izrasla u nedogled. Na vodi plivaju listovi lopoča, čija stabljika višemetarske dužine seže do riječnog dna. Nekoliko tanjurastih listova sam otkinula za uspomenu, no van prirodnog staništa ne mogu opstati. Zvuci koji remete tišinu tjeraju na osmijeh: svuda se čuje kreketanje žaba! I što je još najsmješnije, čim se primaknem vodi, vidim kako žabice preplašeno skaču u nju. Željela sam ih fotografirati, no to je bilo nemoguće. Njihova brzina skakanja bila je olimpijska, a još ih nisam mogla ni razabrati od okoline, toliko im se boja stopila.

Stanovnik zadnje kuće bio je raspoložen za razgovor. Kako i ne bi, kad je zadovoljan svojim ulovom: još žive jegulje plazile su po njegovoj kanti! Dovoljno za današnji brudet, u čast kćerke koja dolazi na ručak. Ljubazni domaćin mi je pokazao kako postavlja mreže za lov žaba i jegulja, zatim kako čisti žabe i pakira ih za prodaju poznatom restoranu. Jako zanimljivo.

Primaklo se vrijeme ručku, a restoran ‘Lopoč’ je pravo mjesto za to. Neki su se držali provjerenih mesnih jela, drugi su degustirali specijalitete: jegulje, liske, neretvanski brudet, patka na razne načine, a ja sam obožavateljica pohanih žaba i iskoristila sam ovu prigodu da ih ponovo kušam. Bile su jako dobre.

Sad je slijedio najinteresantniji dio: plovidba lađama, tradicionalnim neretvanskim plovilima! Strpljivo su nas čekale lijepe, dotjerane, sa spremnim bocama vina, rakije i prirodnih sokova, koje je pažljivi domaćin pripremio za svoje žedne goste. Lađe sam dotad viđala po Neretvi, ili na TV-u gledajući ‘Neretvanski maraton lađa’, no ovo je bila moja prva vožnja njima. Uz zanimljive priče o zelenoj rijeci, krenuli smo na plovidbu kroz ornitološki rezervat, u kojem caruje oko 350 vrsta ptica. Naokolo se pružio jedan čudesan krajolik kojeg dosad nisam sretala, biljke močvarnog tipa i zvukovi koje sam samo zamišljala da postoje. Jer u urbanom svijetu okružuju nas neki drugi zvuci, buka gustog prometa i užurbanog života, pa i ako negdje potajno cvrkuću ptice, mi ih ne čujemo, niti imamo vremena ni volje da im posvetimo pažnju.

A ovdje, u oličenju zemaljskog raja, postoje samo zvuci vode i ugodne tišine, vjerujte mi konačno sam osjetila kako taj mir ima bezvremensku ljepotu. Poneki kreket žaba i pjesma ptica daju najljepši motiv za opuštanje duše, pa je i naš vodič utihnuo prepustivši nas čaroliji prirode. Poželjela sam da ova vožnja potraje beskrajno, da ostanem zarobljena u zelenom raju, daleko od svijeta. Sjetila sam se Petra Pana i njegovog Otoka ptica, zamislila kako će vječiti dječak zalepršati ovdje među dugonogim čapljama.

Rijeka Norin duboka je 7-8 metara, a na najdubljem dijelu čak i 28, kazao nam je vodič. Nismo mogli vjerovati ! Vješto smo se provlačili između stupaca koji su izvirivali iz vode, a to su bile oznake za mreže kojim se love ribe i jegulje. Bilo ih je puno, no nije bilo straha da ćemo se zaplesti u njih, iako rijeka stalno vijuga baš poput jegulje i svojim tokom nas uvodi u svoj tajnoviti svijet sa ruba mašte. A iza svakog zavoja zelepršaju uplašena krila i prolete tik iznad naših glava. Osim lađa, uglavnom teretnih plovila, koja su bila u stalnoj uporabi do prije 40-tak godina, a povremeno su i danas, tu je bilo i trupica, malih plovila koja se koriste samo sa osobni prijevoz. Rijeka je bogata vodom, pa je cijelu godinu plovna.

Dolazimo do proširenja rijeke, kad pred nama, gle čuda, neobično izletište gdje pristaju lađe i nude gostima izlazak na osamljeno, ali lijepo uređeno mjesto za piknik, sa roštiljima, stolovima i stolicama. I platoom gdje, po dogovoru, lokalni glazbenici laganom svirkom i pjesmom uveseljavaju goste. Mi nažalost nismo imali vremena za zadržavanje, niti nam je to bilo u planu, pa je ostala žal za šetnjom po toj osamljenoj ljepoti.

Dok je oko još gledalo tu plodnu oazu, lađa je nastavljala ka svom cilju: ‘izgubljenom gradu’. On nas je čekao negdje na kraju vodenog puta, na brdu tajnovite ljepote. Cijelo vrijeme plovidbe gledali smo ga, a on nam je izmicao, pa se opet pojavljivao tu, tik do nas, no kako bi vijugali zavoji rijeke tako je i on nestajao iz vidokruga i izazivao nas kao duh.

A onda se konačno pojavio pred nama potpuno stvaran, iako kažu da je izgubljeni grad. No srećom, našli su ga, ne tako davno, mada potječe još iz antičkog rimskog doba. Narona je drugi po veličini rimski grad na istočnoj obali Jadrana, nakon stare Salone. Odmah nas dočekuje moderna zgrada Arheološkog muzeja, otvorena prije 3 g, kao prvi muzej na ovim prostorima podignut ‘in situ’ (u mjestu), a malo ih je takvih i u svjetskim razmjerima. Na tom mjestu je bio Augusteum, antički hram posvećen Augustu.

Dočekuju nas ljubazni domaćini i vrlo iscrpno informiraju o drevnoj Naroni, o čudesnih 16 kipova koji su se nalazili na nekadašnjem gradskom forumu. To je najveći pojedinačni nalaz carskih kipova na svijetu, ovdje izloženi nakon restauracije. Otkriven je hram sa predvorjem i tribinom. Stojim i gledam sa zanimanjem te kipove nadnaravne veličine, koji, iz nekih razloga nemaju glave, osim jednog. Kao da su sad napravljeni, restauracijom im je vraćena svježa boja. To su car i članovi njegove obitelji. Smješteni su na galeriji, iznad podnog mozaika i vitrina sa ostacima posuđa, novca, stakla, raznih predmeta od keramike, metala, kosti … Ono što me najviše pogađa je zabrana fotografiranja unutar muzeja, to mi teško pada, jer mi moje fotografije ostaju kao trajna uspomena na drage teme. No kad je tako naređeno, toga se moram pridržavati.

Željela sam obići Vid, popeti se do crkve Gospe od snijega, vidjeti ostatke zidina, no nije bilo vremena. Lađe su nas čekale za povratak do Momića. Istim putem natrag, vožnja duga oko 50 minuta. Još 50 min. čarolije u ovom kutku naše zemlje, koji je tako blizu a tako nestvarno daleko od svega što nas okružuje u svakodnevnom životu.

Danima nakon povratka misli su mi plutale zavojima zelene rijeke, pratio me zvonki pjev ptica i oči vidjele odraz močvarnog bilja u čistoj vodi. Ovaj biser nedirnute prirode nalazi se tako blizu gustih prometnica, a sačuvao je svoj mir i tajnu koju dijeli s rijetkim posjetiteljima o carstvu ptica i žaba.

Ipak, za jedan događaj znamo svi. Svake godine svjedoci smo tradicionalnog sportskog natjecanja ‘Maraton lađa’, koji se odvija Neretvom na dionici dugoj 22,5 km od Metkovića, preko Opuzena do Ploča. Tako će biti i ove godine, 14. kolovoza. Natjecanje već 10-tak g. organizira Udruga lađara, i odvija se pod visokim pokroviteljstvom predsjednika RH. Cilj maratona je očuvanje tradicije stare neretvanske lađe. Znam da ću ove godine i ja biti jedan od vjernih gledatelja.