Lastovo

Lastovo pogledom sa sjevera

Autor: Ruslan A.

Priča je to o divljem sjeveru, o uspavanoj jeli u snijegu što sanjala je o palmi na jugu ili kako se san pretvorio u stvarnost, a ja sam otputovao na najudaljeniji (naseljeni) otok Hrvatske – Lastovo.

Poput jele, rodio sam se na sjeveru, u Rusiji, u gradu Ivanovu. Hladnoća tog kraja potaknula me da još u djetinjstvu stvorim sliku toplog juga.

Oduvijek sam mislio da tako izgleda raj, a nikome ga nisam mogao pokazati. Sada, kada sam upoznao Lastovo, mogu reći da taj raj nije samo san. Površina otoka je 41 km2, dužina oko 10 km, a širina 5,8 km.. Prosječna siječanjska temperatura je 10,1°C, dok je ona srpanjska 24,4°C.

U društvu svoje ljubavi, rođene Zagrepčanke, istraživali smo divni otok biciklima, unajmljenim odmah uz samu luku Ubli. Naselje Ubli na zapadnom dijelu otoka najveća je otočna luka u koju smo mi pristigli katamaranom od Splita, preko Hvara i Vele Luke na Korčuli. Na otok se još može stići trajektom ili nedavno (ponovno) uvedenom hidroavionskom linijom, također iz Splita.

Sama geografska udaljenost otoka od kopna, na početku istraživanja budi u nama nadu u dodir s netaknutom prirodom. Status parka prirode dodatno je probudio želju za upoznavanjem ovog mediteranskog kraja.

ČETIRI DANA NA OTOKU

Hum – najviši vrh Lastova (417 m) bio je naša prva destinacija. Put do Huma, prožet lijepim pogledima, kombinacijom bijelih, plavih i zelenih tonova, vrućeg sunca, mira i tišine, probudio je u meni sjećanje na već prije stvorenu sliku prirodnog raja. Nisam siguran da bi se Lastovci u tome u potpunosti složili sa mnom.

Naime, već ploveći do Ubli, imali smo priliku razgovarati s jednim otočaninom koji baš i nije dijelio moju neopisivu sreću zbog dolaska na otok. Prema njegovim riječima, na Lastovu nema budućnosti ni „civilizacije“, baš kao ni zanimljivih tema za razgovor među ljudima. Nasuprot tome, ja, kao gradski čovjek od rođenja, uvijek sam čekao da odem na neko mirno mjesto, daleko od gradskih razgovora, od gradskih laži, marketinških igara, medija, politike, ekoloških problema, pokvarenosti… Nabrojeno ispunjuje gradski život, ali ne i život na udaljenom otoku. U slučaju zasićenja gradske teme tjeraju na bijeg s kopna. Svi mi zapravo želimo biti tamo gdje nas nema. Tada, na putu za Lastovo, ja sam htio biti na otoku, a gospodin Lastovac, želio se vratiti u turističku vrevu Splita.

Nakon dugog i iscrpnog puta uzbrdo, napokon smo stigli na cilj. Tamo smo naišli na hipodrom i na jednu od nekoliko napuštenih vojarni iz doba Titove Jugoslavije. Prava je šteta što još uvijek nisu iskorištene kao nove turističke zone. No, postoji naznaka da bi se to moglo promijeniti.

Dolaskom na vrh, zatekao nas je i prekrasan pogled na jug, na otvoreno more i beskrajno plavetnilo.

U moru je svijet što nije za nas
Volim osjećati tvrdu zemlju ispod nogu,
Ali ta beskrajnost i sloboda…
Privlači me ta voda!

Osjetivši da je svijet okrugli, krenuli smo dalje. Put nas je odveo u uzbudljivu i pomalo opasnu vožnju biciklima nizbrdo. Vozeći makadamom prolazili smo suhom jadranskom divljinom.

Obrađenih površina vidjeli smo jako malo, što smo kasnije i saznali iz statistike koja ukazuje da je samo 15% poljoprivrednog zemljišta otoka obrađeno. Od uzgojenih kultura nastaju prepoznatljivi otočni proizvodi – vino, maslinovo ulje, likeri, rakije, džemovi.

Podnevna vrućina potjerala nas je da što prije potražimo mjesto za kupanje u moru.

Većina plaža na Lastovu prekrivena je grubim stijenama i kamenjem koje baš i nije zahvalno za hod bosih nogu do mora. No, prednost lastovskih plaža je u malom broju kupača, a prilično je lako pronaći i pusti ulaz u more gdje nema nikog, osim ježinaca i drugih morskih žitelja.

Na jednom takvom mjestu, u uzbudljivom trenutku, susreli smo hobotnicu, koja je očigledno istraživala plićak baš poput nas. Sretno je završio naš susret sa zanimljivom morskom jedinkom, crv pasom, tzv. vatrenim crvom kojeg smo na vrijeme uočili i nismo ga nagazili. Naime, kako smo poslije saznali, otrov s čekinja „našeg“ crva može izazvati jaku iritaciju pa čak i privremenu paralizu dijela tijela.

Neočekivani susret podsjetio me je da smo mi – ljudi, stranci u moru i moramo uvijek biti na oprezu.

Posebna zanimljivost Lastova je da se glavno istoimeno naselje smjestilo na unutrašnjoj strani otoka, uz sjevernu obalu, nedostupno pogledu s mora. Takva je lokacija u prošlosti omogućila bolju obranu od neprijatelja. Najveći povijesni protivnici Lastovaca, bili su Mlečani. Nakon jedne neravnopravne borbe u 10. stoljeću navodno je ostalo oko 200 od ukupno 1200 stanovnika, te je upravo nakon toga odlučeno da se izgradi naselje na rubu plodnog Lastovskog polja.

I danas taj položaj nastavlja braniti Lastovo, ali više ne od neprijatelja, već od samog sebe. Pričajući s otočanima, saznali smo da je dosta stanovnika ponovno preselilo na obale radi zarade od turizma ili je pak odselilo u Zagreb i daleke krajeve Australije, Južne i Sjeverne Amerike.

Iseljavanje stanovništva učinilo je otok, a posebno mjesto Lastovo, svojevrsnim muzejom gdje je svaka druga kuća jedan pusti eksponat prošlog vremena, a rijetki stanovnici tek sramežljive minijature uglavnom skrivene u kamenu svojih nastambi od znatiželjnih turista. Ta preostala stara generacija, uz udomaćene mačke, jedini su preostali čuvari ovog vrijednog muzeja.

Premda smo naišli na turiste i u unutrašnjosti otoka, veći dio turista koncentriran je na obalama otoka uz more. U vrijeme našeg boravka, najviše ih je bilo iz Mađarske, Italije i BiH-a.

Vrhunac naseljenosti Lastovo je dosegnulo polovicom 20. stoljeća kada je popisom 1948. godine ustanovljeno da na otoku živi 1738 stanovnika. Od tada je broj stanovnika u stalnom opadanju i posljednjim popisom utvrđeno je ukupno 792 stanovnika, što je najmanji zabilježeni broj od početka suvremenog popisivanja stanovništva. Bilo bi zanimljivo dublje ući u problematiku demografskog sloma otoka, no to će možda biti tema nekog drugog članka.

Samo, još ne bi bilo naodmet spomenuti da i broj učenika u jedinoj osnovnoj školi na otoku prati pad broja stanovnika. Nakon što i ta djeca završe osnovno obrazovanje, često se ne vraćaju na otok nakon završene srednje škole i/ili fakulteta. Najbliža srednja škola nalazi se na otoku Korčuli, a prometna povezanost i u ovom slučaju predstavlja problem za otočane.

Šetajući opustjelim ulicama Lastova, nama došljacima, pogledom “izvana”, učinilo se kao da tamo vrijeme usporava, stoji i sve što postoji zamrznuto je u nekom prošlom vremenu, u doba renesanse kada je i većina kamenih zidova naselja izdignuta.

Naposljetku nismo mogli propustiti obilazak poznatog lastovskog svjetionika. Izgrađen navrh stijene na jugoistočnoj obali, na rubu strme litice, svjetionik Struga posebno je mjesto s kojeg se pruža izniman pogled na morsko prostranstvo prema jugu i istoku Jadranskog mora. Smješten je na nadmorskoj visini od 70 m, a unazad nekoliko godina funkcionira kao apartmanski objekt s 3 zvjezdice. Lastovo je mjesto idealno za sve oblike rekreacije, kretanja u prirodi, a posebice za planinarenje i biciklizam.

Ono što Lastovo razlikuje od drugih turističkih destinacija, pa i ostalih naseljenih hrvatskih otoka, je to što je ovdje uglavnom izostala nekontrolirana apartmanizacija i betonizacija obale, te je ovdje vrlo lako naći mir i spokoj.

Trenutna zapuštenost i demografsko propadanje otoka budi poseban osjećaj divljenja snazi i surovosti prirode koja je većinu čovjekovih povijesnih dostignuća na otoku stopila ponovno sa samom sobom. Na otoku ipak još uvijek postoji mnoštvo označenih pješačkih staza i šumskih puteva, a ima i asfaltiranih cesta koje povezuju 4 najznačajnija otočna naselja. Pitanje je koliko dugo će se Lastovo, kao takvo, oduprijeti željama moćnika za provođenjem projekata i ideja kojima žele povećati svoje bogatstvo, a koji za očuvanje priroda baš i ne mare. Žele li preostali Lastovci novac investitora ili bi htjeli sačuvati prirodu, mir i skromnost ovog kraja? Na to pitanje, nismo dobili odgovor. Prema tome, budućnost otoka i otočana pomalo je neizvjesna.

Kako god bilo, mi smo zahvalni na pružanju mogućnosti da posjetimo i biciklima obiđemo prekrasan krajolik te ostvarimo potpuno sjedinjenje s prirodom Mediterana. Definitivno savjetujemo bicikle za upoznavanje Lastova!

Četiri puna dana na otoku prošla su prebrzo, no bilo je to nezaboravno putovanje. Putovanje iz kojeg je proizašla ova priča – priča kako se sjevernom boru ostvario san, a ja sam sa svojom ljubavlju prvi put putovao na najudaljeniji otok Hrvatske, na već otprije zamišljeni raj.

Taj raj naposljetku nije bio samo mjesto, već i osoba s kojom sam proveo lijepe trenutke.

Bez obzira koliko smo ljudi susretali, mi smo bili samo dvoje. Ostavljajući otok, mi smo bili sretni.

Ruslan Allahverdiev Martina Špoljar[:]