Dvorci Hrvatske – Trakošćan

Slika posvećena mom ocu

Autor: Slavica D.

Moj otac ga je iznimno volio. Svugdje je putovao, ali njemu se uvijek vraćao u svojim lutanjima, u svojim ljubavima. Njegovu sliku smo imali na zidu, čudesnu sliku dvorca čiji se odraz vjerno zrcali u vodi. Kao djevojčica nisam mogla procijeniti gdje završava dvorac, gdje počinje igra vode i boja. Gledala sam je kao ikonu i slušala tatine priče kako će me jednog dana odvesti tamo, gdje ću biti njegova princeza. Očekivala sam taj dan, sanjala o njemu. Slika na zidu me stalno podsjećala kako će moj san postati stvarnost, jer negdje tamo na brijegu, iznad tajnovitog jezera, stoji predmet moje mašte. Jednom me tata odveo jako blizu, u Varaždin, i sva sam gorjela od želje da idemo i do dvorca, ali njegovi poslovi zbog kojih smo došli nisu dopuštali zadržavanje duže od predviđenog vremena. Obećao mi je sigurni odlazak drugi put.

No, tog drugog puta nažalost nije bilo. Otac je otišao, a ostala je njegova slika na zidu. I još veća želja da za nas oboje posjetim dvorac i bar za kratko budem njegova princeza.

Prošlo je mnogo godina. Umjesto oca, u dvorac me odveo suprug. I njega je zainteresirala slika, i njega su privukle moje priče. Jednog toplog proljeća odlučili smo provesti kraći odmor u okolici Zagreba. Već drugi dan zaputili smo se sjevernije u obilazak: Varaždin, Ivanec, Trakošćan, Krapina … Omiljena mjesta mog oca, njegovim stopama …

Stigli smo na parkiralište Trakošćan, široki ravni plato. Već sam dolazak izazivao je uzbuđenje. Ispred nas brdo pokriveno tek razlistalom šumom, nigdje jezera u vidokrugu. Kao da je tajnovito skriveno, ili me slika sa zida prevarila? Možda ga i nema, možda je samo dio slikareve mašte. Krenuli smo uzbrdo, širokom popločanom stazom. Gledam objekt pred sobom, pokušavam prepoznati konture sa slike. U stvarnosti je nekako drugačije.

Ovo je davno, u 14.stoljeću, u vrijeme svog nastanka, bila mala utvrda, s osmatračkom kulom pored nevelike stambene zgrade i dvorišta. No vremenom, iz sigurnosnih razloga, dograđivana je drugim gospodarskim kao i obrambenim objektima. Nakon promjene mnogih gospodara, zadnji vlasnici u 16.stoljeću su bili obitelj Drašković. Jedno vrijeme je bio jako zapušten, pa je dosta propao. No u 19.stoljeću su ga počeli obnavljati, sredili parkove i pretvorili u vrlo privlačno mjesto za odmor. Nakon 2.svj. rata dvorac je nacionaliziran i pretvoren u muzej. Sad je u vlasništvu države.

U muzeju je povelika zbirka oružja, što je i logično s obzirom da je i većina vlasnika tijekom par-stogodišnjeg upravljanja bila u vojnim redovima, a ovdje su dugo boravile vojne snage. Njihova oprema je na kraju završila u muzeju.

Po izlasku iz zgrade na drugoj strani, nenadano se otvara divan pogled: ispod uzvisine, podno dvorca, pokazalo se Trakošćansko jezero, u svoj svojoj ljepoti! Ovo naknadno napravljeno umjetno jezero dugo je oko 2 km, uokvireno šumom i romantičnom šetnicom, moguć je ribolov i vožnja čamcem. Slika idilična. Srce mi je jače zaigralo, potrčala sam kao djevojčica stazom nizbrdo. Naslućivala sam što me dole čeka.

Kad sam stala s druge strane jezera, znala sam da je to to: slika s našeg zida. Kao što sam je gledala nekoliko desetljeća, takvu je gledam i sada. Sunce je razlilo svoje zrake po blještavom kamenu, klizilo niz tek propupane hrastove grane i pomiješalo sve žuto-crvene preljeve u mirnoj zelenoj vodi. Slika dojmljiva, zanosna. Slika posvećena mom ocu.

Okolo jezera su uređene staze za šetanje, a među njima, skrivena od pogleda, kapelica sv.Križa iz 18.stoljeća. U njoj se održavaju nadaleko poznata ‘Trakošćanska vjenčanja’, u kojima nakon obreda gosti veselje nastavljaju u obližnjim ugostiteljskim objektima. Svakako da sve te svečanosti imaju dodatnu draž kad se odvijaju u njegovanom perivoju park-šume, nalik na engleske vrtove, koja je jedna od najposjećenijih atrakcija kontinentalne Hrvatske. Razne egzotične vrste drveća pružaju čaroliju naročito ujesen, kad se slapovi boja pružaju na sve strane i to šarenilo vas ponese u razigrane plesove. A zimi se događa da se površina jezera zaledi, pa led zna ostati i tri mjeseca. Tad cijeli krajolik blista kristalnim sjajem i stapa se u bijelu sliku kao s razglednice. Vjerujem kako je Trakošćan predivan u svako godišnje doba.

Muzej Trakošćan nominiran je od strane Europskog muzejskog foruma za nagradu EMYA 2010, kao kandidat za europski muzej godine. Na skupu u Finskoj je prezentiran, za što mu je dodijeljena i posebna plaketa. Iako nije dobio titulu, ipak je nominacija velika čast muzeju na prezentiranju u turističke svrhe.

Koliko god nam bilo teško, morali smo napustiti ovo tiho mjesto, gdje se tijelo odmara i duša pjeva. I bude se sjećanja. Znam da će nas čekati i drugi put na istom mjestu, sa istim nestvarnim odrazom u vodi.