Putovanje kroz vrijeme – 2000 godina u tri dana – Starigrad
Autor: Vlatka Glasnović
Burnumske ide?
Surfajući digitalnim valovima u želji za pronalaskom nekih novih događanja u zemlji, prije nekoliko mjeseci pronašla sam naslov koji mi se činio vrlo zanimljivim „Burnumske ide“. Svečanosti u Burnumu? Gdje je uopće Burnum, moram priznati da do tad nisam čula za Burnum. Antički je to lokalitet u selu Ivoševcima u blizini Kistanja. Upisala sam datum u moj Aj-fon 🙂 i zapravo zaboravila na njega, jer će me ionako podsjetiti kad dođe vrijeme. Tijekom proučavanja i pripremanja za neko novo putovanje otkrivam nove priče, legende, meni zanimljiva mjesta i tako malo po malo krug se širi, ali i zatvara te putovanje može početi. Tako je bilo i ovoga puta kad sam zamisao da posjetim Burnum, put proširila na tri dana. E da mi je bilo još dva dana, bilo bi taman. No, obaveze zovu, a također zaustavili su me i požari kako bih posjetila još neka mjesta. Ovaj putopis pišem uz čašu crnoga vina upravo u čast onoj ljepoti šibenskoga zaleđa i dalmatinske zagore. Veličina je u prirodnom nesavršenstvu koje je toliko impresivno da postaje savršeno i jedinstveno.
Te subote upozoravani smo putem medija o približavanju opasnog nevremena, vjetrovi će puhati i kiše padati… U redu, pričekat ću nedjelju, a tada će vjerojatno biti i manje gužve na cesti. Lijepo je putovati i nedjeljom.
Winnetou
Putovanje je počelo tzv. Starom cestom preko Jaske, Karlovca, prema Donjem Cerovcu, odakle sam nakon doručka i kave spremno krenula dalje prema moru. Prolaskom kroz Plitvice uvjerila sam se u dobru turističku sezonu. Dobro proračunato vrijeme, nakon 270 km stižem na svoje prvo odredište. U Starigradu Paklenici usred turističke sezone Muzej Winnetoua radi samo sat vremena, od 11-12. Nikada mi neće biti jasna ovakva ponuda tijekom turističke sezone. Danas u sklopu Bluesun hotela smješten je u prostoru nekadašnjeg motela Paklenica gdje je bila smještena i tadašnja filmska ekipa. Ispred ulaza nalazi se mali filmski park s plakatima filmova koji su snimani na području Velebita i Paklenice. Otvoren je 2009. godine u spomen snimanju danas najgledanijih filmova u Njemačkoj o indijanskom poglavici Winnetouu prema romanu Karla Maya. Na područjima Zrmanje, Plitvičkih jezera, Tulovih greda i drugim lokacijama u okolici Starigrada u razdoblju od 1962.-1968. snimljeno je 11 naslova filmova o Winnetouu. Turistička zajednica općine Starigrad tiskala je letak s točnim podacima mjesta snimanja i opisom konkretnih scena.
U filmskom parku izložen je kran izgrađen 1949. godine za potrebe snimanja filma Zastave, a ponovno korišten za snimanje serijala o Winnetou te plakati filmova kao što su Partizanska eskadrila (1979), Mala pljačka vlaka (1984) ili Što je muškarac bez brkova (2005).
19.10.1949. godine šuma Paklenica i dijelovi kanjona Velike i Male Paklenice proglašeni su nacionalnim parkom. Na Paklenici se nalazi spilja simpatičnog naziva Manita peć čija se starost procjenjuje na 800 000 godina. Sam Velebit dugačak je 145 km. Čovjek je ovdje živio još u srednjem kamenom dobu, kad je more bilo 120 metara pliće nego danas. Mogao je šetati danima i vidjeti ono što mi danas ne vidimo.
Paklenica, Več i Starigrad
Ime Paklenica dolazi od smole crnog bora koju je narod zvao paklina, a korištena je kao luč te za zacjeljivanje rana. Gledajući je izbliza pomislila sam da je ime dobila po svojoj paklenoj ljepoti.
Od 7.7.2017. godine na popisu mjesta svjetske baštine UNESCO-a nalaze se bukove prašume Velebita i Paklenice. To zasigurno sasvim zaslužuju.
Puno prije današnjeg Starigrada na ovome se mjestu nalazio grad Argyruntum. Napušten je u 16. stoljeću nakon dolaska Turaka.
Na rubu plodnog Večkog polja smještena je Večka kula, imenovana po srednjevjekovnom selu Veča, prvi put spomenutog 1508. godine. Ova Mletačka utvrda čiji se danas ostaci nalaze na malom rtu, građena je s ciljem obrane od Turaka. Bila je omeđena pravokutnim dvorištem, danas djelomice pod morem. Na zidovima se vidi niz rupa u kojima su bile podne grede na temelju čega je zaključeno da je kula imala tri kata. Kula je imala strateški značaj jer je pratila plovidbu i branila mjesto. U 17. stoljeću odavde su se brodovima prevozila drva iz Paklenice. Već tada kula se spominje kao ruševna, vjerojatno nakon provale Turaka. Možda su se ovdje vodili ratovi izazvani upravo ljepotom prirode.
Turci su nakon zauzimanja Like sredinom 16. stoljeća došli do Novigradskog mora. Ljepota Velebita bila je narušena, stanovništvo se raselilo, no 1670-tih život se u Starigrad polako vraćao. Doselili su se Hrvati i Bunjevci, početkom 18. stoljeća Turci odlaze, a Mlečani dolaze. Tom selu pripadala je i crkvica sv. Petra. u Starigradu vjerojatno s kraja 9. stoljeća, s malom krstionicom i nadgrobnim pločama u dvorištu.
Jednom davno u Večka kuli živio je jedan kralj, zbog svog izgleda zvan Pasoglav. Brijao ga je svaki put drugi mladić kojeg je dao ubiti kako se ne bi saznalo za njegov izgled. Majka jednog mladića dosjetila se kako da sačuva svog sina od smrti, pa je po njemu kralju poslala kruh kojeg je zamijesila svojim mlijekom. Kad je kralj primjetio kako je kruh sladak, mladić mu je rekao od čega je spravljen kruh i kako su sada braća po mlijeku. Kralj ga je poštedio, pod uvjetom da čuva tajnu. Nakon nekog vremena mladić je iskopao rupu u crnoj zemlji i viknuo u nju: „Crna zemljo, u našega kralja pasja glava“. Nedugo zatim na tome mjestu je izraslo drvo bazge od kojeg je mladić izradio sviralu. Kad ju je prvi put zasvirao začule su se riječi „U našega kralja pasja glava“. Čulo se to kraljevstvom, kralj je živio do smrti sam, a mladići više nisu morali strahovati tko će biti sljedeći brijač.
Još sam slikala po Starigradu kad dobih SMS s Vira kako je pećnica puna vratine i pečenog povrća… ali usput još samo brzinski pogled na Vinjerac gdje je sniman domaći film Majstori.
Vinjerac, Vrse i Buffalo Bill
Vinjerac je imao sličnu sudbinu kao i Starigrad. Naziv mjesta potječe od plemićke obitelji Veniera koji su ovdje imali svoj kaštel. Vinjerac su 1570. godine zaposjeli Otomani, sljedeće godine osvojili ga Mleci i porušili ga kako ne bi došao ponovno u ruke Otomana. U crkvi se i danas može čuti karakteristično glagoljaško pjevanje.
Ostavljam pitoreskni Vinjerac i za pola sata stižem u Vrse gdje nailazim na, ni više ni manje nego, kaubojski Buffalo Bill city.
Nin
Na putu do Vira prolazim kroz mjesto Grbe kad tamo odjednom neka rimska vrata?! Godine 1786. mletački plemić Jerolim Manfrin ovdje je dao izgraditi tvornicu duhana. Mjesto se početkom 19. stoljeća razvilo na ostacima tvornice, do danas su sačuvana samo jedna vrata. Nakon finog ručka na Viru hitam u Nin jer mobitel već zvoni… opet kasnim na dogovor… samo neka je nešto hladno… I bilo je.
Kroz tri tisuće godina postojanja, stanovnici Nina svome su gradu sedam puta mijenjali ime. Nazivali su ga: Hemionoi, Ainona, Aenona, Enona, Elona, Nona i Nin. Današnje ime možda nosi po svom osnivatelju asirskom kralju Ninu koji je zapovjedio da grad nosi njegovo ime.
Bitan čimbenik života u Ninu svakako je sol koju su koristili i rimski carevi. Ovo bijelo zlato imalo je vrijednost novca, pa se ona tako i mijenjala za zlato, a rimski vojnici dobivali su plaću u obliku naše soli. Ovakav način isplate Rimljani su nazivali salarium što jako podsjeća na englesku riječ salary – plaća.
Nin je oduvijek bio pomorsko i trgovačko središte. O brodovima čiji izgled nosi ime Condura Croatica govorio je i Konstantin Porfirogenet u 10.stoljeću.
Nin – prva hrvatska prijestolnica i najstariji kraljevski grad, ovdje je bila održana krunidba sedam naših kraljeva.
Nin – kratkog imena, male površine, ali iznimno bogat poviješću i zanimljivostima.
Dan grada obilježava se 7. lipnja, jer je na taj datum 879. godine kralj Branimir prvi puta u povijesti, i to u Ninu, međunarodno priznat od Vatikana kao zakoniti vladar, a Hrvatska međunarodno priznata kao država. Danas se toga dana i obilježava Dan hrvatske diplomacije.
Želi li se kupiti domaće soli, upoznati bolje hrvatsku povijest, kupati se u ljekovitom blatu, na mjestu gdje se kupala i kraljica s prvim hrvatskim kraljem Tomislavom ili jednostavno doći brojati ptice, treba se doći u Nin. Ime ovoga grada nosi i jedan asteroid otkriven 1996. godine rednoga broja 10 175.
Žurim dalje, Burnumske ide samo što nisu počele, a do njih treba stići iako je automobil brži od rimskih kočija…