Grčka, IV dio – Zagori(a) mi ručak …

Autor : Anton

Zagori(a) mi rucak dok sam Viko(s)…

Parga. Lijepi gradić na sjeverozapadnoj obali Grčke. U iščekivanju turista. Ako mi je žao nečeg s ovog putovanja to je onda filmić koji sam mislio da snimam vozeći se Pargom od vrha prema obali kroz labirint uličica pješačke zone. Toliko su uske i strme da smo u par navrata prolazili doslovno u milimetar.

Mogu mislit kako je ovdje ljeti. Čovik na čoviku. Kad smo već kod toga, moram priznat da nisam baš lud za ljetom. Jest, od njega živim, ne bih smio prigovarat ali… Što je, u stvari, “ljeto”?

Ljeto. Sedmodnevno uporno prženje na suncu zbog kojeg lade samare, prtljažnika punih tariguza i smrznutog kruha, čekaju satima pred tunelima na autocesti. Tih sedam dana ništa im na svijetu ne može otežati. Sedam dana sladoleda, hektolitri jogurta razmazanih po uzarenim plećima, smiješak na licu boje jastoga, sedam dana slikavanja odmrznutih liganja u rashladnim vitrinama Dalmacije. Ej stari, sedam dana. Sedam dana. I pet na putu.

Ljeto. Tjedan tupog pogleda nezainteresiranog konobara. Tjedan mreža svih vrsta. Onih roaming i onih za leptire koje našeg vrlog gosta pretvaraju u iskusnog ribara. Tjedan peraja, maski i nezaobilaznih disalica od vrhunske, jestive, kineske gume. Tjedan privremene tetovaže. Tjedan plastičnih kesica rastegnutih pod težinom lubenice. Pola lubenice. Tjedan liganja kodnog imena C4, marokanskog šampjera i lubina iz uzgoja. Tjedan tečaja. “7.25” “Jesi lud, ovamo je 7.26”. “Ok, super, može, promijenite mi onda 10 eura.”

Ljeto. Kakvo godišnje doba. Doba svakodnevnog podizanja GSS-a bezazlenim izletima “luftićem” na Brač. “Glupi Brač. Tako blizu, a tako daleko.” Doba kad u mnogim istočnoeuropskim državama ostanu samo predsjednik i tajnica. Svi ostali na Jadranu. I svi rodbina vlasnicima apartmana. Doba falsih galebova, ribarskih večeri s ćevapima i onih glupih stvorenja što cvrče po stablima. Ni Tonka im nije znala izgovorit ime. Doba kroničnih gužvi, uličnih svirača bez sluha i samozvanih umjetnika svake vrste. Ljeto. Kondom doba.. Dođite.

Ljeto. Ima ono i svoju dobru stranu. Dalmaciju. To je dobra strana ljeta. I cijele godine.

Ajmo nazad u Grčku…

Iz Parge smo krenuli prema Ioannini planirajući spavanje u tom gradu. Usput malo cirnemo Zeusovo proročište u Dodoni, nekih dvadesetak kilometara od Ioannine. Opet, kamen ka kamen, zidić ka zidić. Bez slika ovaj put. Već nakon dvadesetak minuta po dolasku u Ionnainu meni lagano blica crvena lampica za gradove. Lijep stari dio grada na jezeru ali… puno prometa, buke i ostalih gradskih znamenitosti za moj ukus. Ajmo mi dalje. Do Albanije.

Kakva pronatalitetna politika….
http://www.youtube.com/watch?v=kFoOlM2xyY4

Dvadesetak kilometara od grada, na putu za albansku granicu, vidim putokaz Zagoria. Poznato mi to nesto. Citao sam negdje o toj grčkoj Zagori. Prođem skretanje, odlučih u trenu, tri, četiri nize i okret na cesti. Pravac Zagoria. Neće Albanija pobjeći. Moram priznati da mi je ovo definitivno najbolja odluka na putu. Prosudite sami.

Tisuću metara dubine, dvadeset kilometara dužine – Kanjon Vikos

http://www.youtube.com/watch?v=bk_8oTXuMak

Smještaj u pansionu jednog od prekrasnih zagorijskih sela, Monodendru.

Obilazak ultralijepe okolice…

http://www.youtube.com/watch?v=5T14jf0ga70

http://www.youtube.com/watch?v=HGGO74AJnq8

Jos malo Zagorie…

Monodendro…

Nakon večere u jedinoj taverni, zaspali k’o bebe. Ujutro za Albaniju.

Negdje na jugu Albanije. 

http://www.youtube.com/watch?v=WPMcnZEUBzQ

Iako mogu skočiti s balkona u more, rijetko sam u njemu. Jako rijetko. Predvečer, ponekad. Kad sunca nema. Moji prijatelji iz naše metropole, i ostatka svijeta bez slane vode, se čude. I kad dođu ne izlaze iz mora. Tada se ja čudim. Imate vi vode doma? Šta se toliko šporkice skupi kroz godinu da se morate prat danima? Onda oni moju nezainteresiranost svrstavaju u lijenost. Da, da, lijenost.

Pa se bune. Ne valja ovo, ne valja ono. Dalmacija, lijenost, nerad. Pa meni dosadi nakon deset dana prigovaranja. Samo vi pljucajte po aparatu za disanje. Je, dobro ste čuli, aparatu za disanje. Aparatu vrijednom par milijardi. Udaha. Svaka čast vama i industriji, koje trenutno nema, al da nije šačice nas neradnika, lijenčina i ovcoje…. koji na svaki mogući način izvuku te milijarde iz džepova turista, zajednička bi nam država imala sudbinu oronule mačke pod kotačima šlepera s prikolicom. U naletu. A da mi malo te pare u škrinjicu pa na Palagružu? I vadimo na kapaljku, a? Onda zastanem, uz guc bevande, pa nastavim. Zato ne pljucajte po aparatu, da nakupljena pljuvačka za pedeset godina ne napravi kratki spoj. Da naši unuci ne izreknu onu najgoru rečenicu u povijesti svijeta: “Čekaj, stani malo!” Nisam neki lokalpatriot, dijete sam svijeta, samo me strah te rečenice kad ima uskličnik na kraju.

Sve je to naša prijateljska zafrkancija uz bevandu, mene više brine onaj stvarni, nepotrebni, antagonizam sjevera i juga. Ako ga i treba bit nek ostane unutar zidova stadiona. Hajduk živi vječno!

Vratimo se mi u Albaniju. Prošli smo je prilično brzo. Koliko to dopuštaju ovakve situacije….
http://www.youtube.com/watch?v=aKJdgccIJAI

http://www.youtube.com/watch?v=V__rI9j24yw

http://www.youtube.com/watch?v=0I0-6sOfj0I

http://www.youtube.com/watch?v=9ijWH7OpVjc

http://www.youtube.com/watch?v=n4v1WLBH7Uw

http://www.youtube.com/watch?v=aOKJcc8S5pc

http://www.youtube.com/watch?v=NlYHueVPLus

http://www.youtube.com/watch?v=voVnYrQAnMo

ili ovakvi obilasci….
http://www.youtube.com/watch?v=P-Rol31Csyw

http://www.youtube.com/watch?v=kwM7ZKfTja8

U_Baru večera u ministarstvu turizma. Ministar nas poveo u obilazak Sutomora. Malo ćakule, pozdrav s Ministrom i spavanje. Ujutro, na putu doma, skrenem za Lovćen. Da ne propadne dan. Došli skoro do vrha.

Kako razbiti frustraciju zbog neuspjelog uspona. Pršutom, brate. I sirom. Kod Njegoša.

Spustimo se u Kotor…

…i šišaj doma. Zadnja pauza kod Vrgorca.

Taman se javlja jedan od ona dva bandita iz Xross Siberie koji je iskoristio trenutak da boravi u mom gradu dok sam van zemlje. Uf, ko zna šta će sad ovde da izgori.

A doma veselje bez kraja. Uvijek mi se prije bilo teško vraćati s putovanja. Nekako tužno. Ima tri i po godine, vraćam se sretniji nego kad odlazim.