Grčka I dio – Nije Zeus bio lud

Autor: Anton

Kako je to bilo prijašnjih godina…

Srijeda popodne. Dolazim doma. “Ajmo, pakiraj se!”, vičem s praga. Ona će na to: “Šta da pakiram, di idemo?” “Nemam pojma još di idemo, samo ti spakiraj stvari, ujutro krećemo.” “Ti nisi normalan!”, izusti uz smiješak, a ruksak već poluotvoren u ruci. Navečer odlučimo gdje idemo i ujutro nas nema. Bilo je to takvo doba. Svaka zarađena kuna otišla na putovanje. Često i ona nezarađena. Koliko puta nas je bilo sram kazati da opet putujemo negdje. “Ma idemo samo do prijatelja u Zagreb”. A mi u Berlinu. Bilo je to doba putovanja koja nisu za ovaj forum. Ruksak, avion, brod, auto. Motor je samo povremeno bio uključen.

Sada je to potpuno drugačije. Motor je preuzeo ulogu svih ostalih prijevoznih sredstava. Dobro, još se putuje i na druge načine, ali sada to mogu reći, nema boljeg od putovanja motorom. Možda ima udobnije, ima i jednostavnije, znam da može brže i sigurnije, al’ ništa nije kao putovanje motorom. Tu iznimnu mobilnost nemoguće je dobiti na druge načine. Niste ograničeni javnim prijevozom, ne smetaju vam gužve, cekanja nema. A tek ispravke pogrešaka u navigaciji, stajanja, vraćanja. Sve je to puno lakše. Treba li uopće spominjati razliku u doživljaju, mirise, osjećaj. No, sve je to individualno. Prijatelji me često pitaju što se patim s motorom? Što ne odem autom? Teško je to objasniti. Nisam ni pokušavao. Sad rjeđe pitaju, vjerovatno kuže da ima nešto u tome. Samo ne znaju što. Nažalost.

Što se još promijenilo? Puno toga. Mala zvjerčica od tri godine sada je centar našeg svijeta. I ona putuje. S tri godine bila je u više država nego netko u životu. Ona je i razlog zašto otići negdje , kao prije, više nije tako lako. Sada je potrebna lagana priprema. U posljednje tri godine nismo bili zajedno na putu duže od četiri dana. Osim kad je zvjerka bila s nama. Ne zato što nismo mogli. Jednostavno je u glavi lakše kada je netko kući uz to malo zanovijetalo. Došlo je vrijeme da tu granicu od svega par dana malo podignemo. Baka servis je spreman.

Što nas čeka u nastavku:

Ajmo redom…

Krenuli smo rano ujutro da bismo dogurali prvi dan što dalje. Na svježinu. Čak smo odlučili ne prijaviti prolazak kroz Bar Ministarstvu turizma CG jer znamo da nas u tom slučaju čeka neizbježan ručak. Međutim, kakvo bi to ministarstvo bilo da nema svoju tajnu službu. Na izlazu iz Bara prema Albaniji vidim GS-a u retrovizoru. Ministar, osobno. Kao, vidio nas na semaforu i te fore. Ko da mi ne znamo za tajnu sluzbu. I tako mi na putu za Ohrid, a on nas odgovori i uputi južnom rutom preko albanske obale. Tako smo mislili nazad al eto, promjena plana. U Albaniji ludnica, kao i uvijek. Gužva, ceste se rade sve u šesnaest. Krave, magarci i ostalo blago i dalje rade posao cestara vezan za održavanje travnatih površina.

Od Vlore nadalje, dobra cesta. Prekrasna obala. Mrak nas dohvati negdje kod Himare. Dalje po mraku, stravičnim albanskim planinama gdje drumski razbojnici jedu malu djecu za doručak, motoriste za ručak, a ostale za večeru. Stajemo u nekom mjestu i pitamo za smještaj. Cijelo selo se aktivira, nažalost bezuspješno. Jedini pansion, zatvoren. Iako bi nas ljudi primili po kućama, odlučimo za Sarande. Da smo bliže Grčkoj ujutro. I tako, nakon skoro 900km, Sarande –  centar albanske rivijere. Hotel. Spavanje.

Južna Albanija u par slika…onako u letu…s motora…

Ujutro kavica u albanskom Monte Carlu. Gle čuda, motor nezaključan, nezatvoren, neokovan, preživio noć u toj strašnoj zemlji gdje svi kradu motore do podne, a aute popodne. Dobro, ajde, možda je Tenere stvarno ružna.

Za otići u raj ne treba puno…

http://www.youtube.com/watch?v=Gho1eQUZlrs

http://www.youtube.com/watch?v=U9zOcnmoRsY

Prvi makadam i hop, na planinu. Tu strašnu albansku planinu gdje endurase iz zasjede vrebaju plemena ljudoždera nenavikla na naše rastresene bubrege.

http://www.youtube.com/watch?v=nyW7hD-7t_s

Albanija, zemlja prašine. Prekrasan južni dio, odličan prijevoj kroz nacionalni park, nova cesta s pogledom na obalu. Zemlja simpatičnih ljudi i velikog turističkog potencijala. Samo da se srede malo, imaju plaže i položaj da svima daju papra u turizmu.

Helenska republika

Ne tresite se, neće ovo biti još jedno suhoparno nabrajanje činjenica o grčkoj povijesti, koja je stvarno impresivna, samo… u školi mi je uvijek bio draži Panther, Spiderman ili Buck Rogers sa sporim tiltom, šarenim keksima i lošim tipkama, nego grčka povijest. Nego škola uopće, da budem iskren do kraja. Nas više zanima Grčka danas. Kako se živi? Jede li se još uvijek dobro?

Ima ih oko 10 i po milja. Grka, mislim. Grčka je pretežno planinska zemlja. Rijeke su im siromašne vodom i nijedna nije plovna. Čudno. Imaju treću razvedenu obalu Europe. Poslije Norveške i pogodite koga jos? Al zato imaju više otoka od nas. Turizam im je jak, to je jasno, al gotovo polovica Grka živi od poljoprivrede. Masline, smokve, duhan, vinova loza, … Ni u ribarstvu nisu loši, ali ih turizam prisiljava da dio ribe uvoze. Ima kod njih i nešto industrije. Aluminij, kemija i tako to. I puno, puno malih obrtnika.

U Grčkoj smo…

Netom nakon granice, na otvorenoj cesti, frka. Iskaču ljudi iz svih pretinaca i prtljažnika starog mercedesa. Grčki specijalci sve poliježu na pod. Pokušaj ilegalnog ulaska. Ipak smo kročili u EU. Nakon granice šibamo za Meteoru. Prolazak pored Ioannine, pravac planine. Negdje prije Metsova lavine zatvorile cestu. Moramo nazad. I to skroz okolo preko Trikale za Kalambaku. Šta se mora, nije teško.

http://www.youtube.com/watch?v=iPWSwVP4YM8

Nije da volim brzo voziti, čak naprotiv, al’ me Grk na velikom Stromu, kojeg u Grčkoj izgleda dijele uz Ariel, navukao. “Znala sam!”, čulo se negdje u pozadini. Tako se mi povatali po tim oštrim zavojima.

http://www.youtube.com/watch?v=nTD5YhYcldA

Meteora photo session

Za detalje, googlajte…

Obilazak samostana i zasluženi ručak – večera – spavanje…