Peloponez i zadnji dan Atene
Autor teksta: Kalina
Autori slika: Micho i KMM
Treći dan boravka u Grčkoj odlučili smo poći na ponuđeni izlet na Peloponez, u pokrajinu Argolidu. Ekipa nasmijana, svi na broju, na vrijeme, polako izlazimo iz Atene. Spretni Niki nas autobusom vozi van grada iz prekomjerne gužve.
Mene je zanimala Mikena…kad se rodite u blizini arheološkog nalazišta i kad vas od malih nogu uče iznimnoj vrijednosti svakog kamenčića, mozaika, keramike, vaze, natpisa…želite osjetiti kako drugi narod održava svoje poznato nalazište iz antičkog perioda i kakav je njegov odnos prema starini?
Heinrich Schliemann, Nijemac, burzovni mešetar, koji je u poznim godinama završio fakultet i odlučio istraživati, pronašao je Troju, Mikenu i Tirint, smatra se herojem u Grčkoj. Mene osobno nije impresionirao; pratila sam emisije na ViaSat History: na koji je način uništavao slojeve nalazišta, samo da bi se domogao bogatstva. Nije poštivao struku, radio je na svoju ruku. Čitala sam njegovu biografiju Grčko blago (Irving Stone), gdje je opisivao kako je živio i preonosio nalaze u svjetske muzeje. Bogatstva koja je našao u Hisarliku, Maloj Aziji, koja se, navodno, smatra Trojom, prokrijumčario je preko Turske, te prenio u Berlin, ali su saveznici prilikom kapitulacije Njemačke, prisvojili blago (izvor: http://www.glas-slavonije.hr/176137/9/Arheolozi-tesko-vracaju-ukradeno’). Najpoznatije takvo umjetničko djelo je Prijamovo blago ili Trojansko zlato. Dugo su Rusi negirali posjedovanje, da bi na kraju izložili Prijamovo blago u Puškinovom muzeju.
Možda da nije bilo Schliemanna puno toga ne bi bilo pronađeno, nekad je potrebna „čvrsta ruka“ da pokrene inerciju i lavinu.
Troja na drugom mjestu? – Roberto Salinas Price
Imala sam priliku upoznati gospodina Roberta Salinasa Price-a koji se nije slagao s tezom da je Troja u u Maloj Aziji. Ovaj Meksikanac je pomno proučavao Homerovu Ilijadu i Odiseju i prema njemu je Troja u Gabeli pored Čapljine, ‘jedini lokalitet u svijetu čiji reljef odgovara Homerovom tekstu‘. Kako sam nekoliko puta bila u društvu ovog čovjeka, jer je volio pričati s mojim tatom, što službeno, što privatno, njegovi argumenti protiv Schliemanna su mi se, kao laiku, činili zanimljivim. Sad mi je žao što više nisam slušala „pametne razgovore“, ali imam sve njegove izdane knjige i to s posvetom. Ne znam je li drugima poznata činjenica da je prah nakon kremiranja supruge g-dina Price-a, rođene Njujorčanke, posut po brdima oko Gabele. To joj je bila posljednja želja. Njegova teza nije potvrđena, nego žestoko demantirana iz povijesnih i arheoloških krugova BiH. Price-ove tvrdnje su se mogle, ako ništa drugo, iskoristiti u turističke svrhe. Kad razmislim: zašto bi jedan Meksikanac – intelektualac , došao u Gabelu tražiti Troju? Kakav je njemu to bio interes? Samo veliki osobni troškovi.
Korintski prolaz i Mikena
O ovome sam razmišljala dok smo se približavali Korintu, vozeći se iz Atene.
Koliko je ruku bilo potrebno za iskopati ovoliki kanal koji Peloponez čini otokom, a ne poluotokom spajajući Istočno Jonsko more – Korintski zaljev s Saronskim zaljevom? Dug je 6.3 km, a širok 21 m. Nevjerojatno je kad se nađete na licu mjesta i slikate ovo čudo – ljudskih ruku djelo. Zamišljate radnike koji to rade u 19. stoljeću. Na iskopavanju se radilo 12 godina.
Velika je gužva na mostu, gdje se guraju turisti; nije lako snimiti vezu između Egejskog i Jonskog mora 🙂 Ispod mosta prolaze turistički brodovi, a i trgovački.
Sjeli smo na kavu s našim Dubrovkinjama i ostalima iz grupe i krenuli prema Mikeni. Nalazište ne možete iz daljine uočiti, jedino po turističkim autobusima i kamperima, gdje Grci nude vodu i svježe iscijeđene sokove agruma.
Vodič nam počinje priču o Mikeni i uz kartu opisuje kako je to nekad izgledalo – čemu je služila, koja je kultura tu bila zastupljena, koje pismo. Čuvena su Lavlja vrata s očuvanim timpanom – ogromnom stijenom na ulazu. Pratila sam svaku riječ njegovog izlaganja, razgledala s uzvisine i osjećala unutarnju radost što sam tu 🙂
Zanimljiva je priča o bunaru na 99m dubine, kuda su krenuli neki naši muški. A ja, u strahu 😉 da bih mogla izgubiti supruga pod zemljom, negodujem i dozivam ga. Brzo se vratio, na moju radost. Ipak sam postigla neki autoritet za punoljetni brak! Mlade supruge čekaju i strepe. Šejla je u elementu i samo nas snima. Nasmijana i vesela okida selfije i okuplja cijelu grupu za jednu ‘vatrogasnu’. Ona mi se pridružila kad smo dozivale hrabre. Opuštenost i veselost krasi i treći dan. Nema namrgođenih faca koje negoduju. Ili ih ja nisam vidjela. Možda vodič Denis ima čarobni štapić da nas sve zainteresira ili se ekipa oko mene jako dobro zabavljala, pa nije drugo ni vidjela.
Poslije smo ušli u Arheološki muzej u Mikeni gdje smo snimali (bez blica) eksponate. Tu se nalazila i maska nekog velikaša. Nije zlatna, nego srebrna.
Svratili smo i do Atrejeve grobnice (riznice) koja podsjeća na ogromnu košnicu pčela. Pokušala sam snimati, ali me obuzela nelagodnost od težine mirisa unutra. Prema legendi je pastir napasao stado, pa mu je jedna ovca/koza tu upala. Tako je pronađena grobnica. Je li pastir postao FACA poslije, nije poznato? Bar prema antičkim portalima 😉 . Nisam pokazala strah, nego sam sve okrenula na šalu, kao i obično.
Sama pomisao na janjetinu me izvukla iz ove grobnice. Glad, glad, glad, je li daleko restoran? Tako je to kad vam unaprijed kažu da je hrana odlična.
Restoran se bijeli, bazen ispred, vani svi stolovi zauzeti. Izgleda kao naš restoran za vjenčanja. Jedva čekam konobare. Navalila sam na grčku musaku, prahnulo mi da probam čuvenu grčku s balančanama. Odlična je, nimalo žestoka.
Drugi su slikali hranu i piće za mene 😉 . Kad sam sretna, kao sad u Grčkoj, onda mi proradi humoristična crta karaktera i samo izvaljujem. Dolaze poslije konobar i konobarica – imaju neki uređaj, mislila sam za kartice, ali to im je izdavač računa. Svatko posebno kaže što je jeo i pio. Čudno – ono što su nam isprintali nema veze s narudžbom.
Vani nas iznenadi kiša – o kako ćemo sad u Epidaur!? Utrčali smo u bus.
Epidaur
Kad živite u blizini Cavtata, svakako vas zanima mjesto sa istim starim nazivom. Epidaur je ‘SPA centar’ Grka i starih Rimljana. Tu je svetište bogu liječništva Asklepiju. Idemo opet u mitologiju. Zeusu se nije svidjelo što Asklepije liječi ljude, jer sve ih je manje umiralo nakon njegovog tretmana, pa ga je kaznio. Bolesnici su, vjerojatno, liječeni mineralnom vodom čije je nalazište u blizini.
Lječilište je ostalo, a Rimljani su čak organizirali i bolnicu. U Muzeju postoje kirurški instrumenti!
Kiša je prestala, osmjehnulo nam se sunce.
Što je najpoznatije u Epidauru? Teatar. Denis nas je naučio da su amfiteatri (grč. amphitheatron = dvostruko kazalište, lat. amphitheatrum) – oni koji su s obje strane okruženi gledalištem, prvenstveno namijenjeni za gladijatorske borbe. Očito cijeli život krivo govorimo.
Postoji točka na koju stanete i kad mirno govorite – čujete se u posljednjem redu – izvrsna akustika. Probala sam svoje govorničke sposobnosti, a Šejla se uspentrala na vrh i snimala. Ovo su mi najdraže fotke. Ima nešto tajanstveno na ovom mjestu. Pogledajte samo sjene.
Krenemo prema Arheološkom muzeju i tamo, u blizini, je česma poznate mineralne vode. Kaže pratitelj : ona služi za podmlađivanje :). A mi ženske, koje izbjegavamo sve neprirodne tretmane: botoks, estetske operacije, smo pohrlile vidjeti taj eliksir. Napravile smo pravi šou. Riječanke su stajale pored drveta i ‘dežurale’. Shvatila sam šta mi je činiti – napila se malo te hladne vode i stala pred njih – čekam sud žirija. Kažu: nisu me prepoznale! Nakon samo malog unosa tekućine takav sud. Sreća da nisam uzela više – tko bi sad ovo vama opisao! Neka neupućena djevojčica 🙂
Vraćamo se prema autobusu, nema nam Emice. A ona tamo, usred Epidaura, pronašla pse beskućnike i hrani ih sendvičima. Skupili se grčki psi i ne odmiču od naše Dubrovkinje. Da Denis nije upotrijebio autoritet i dozvao je ‘pod prijetnjom’, ostala bi ona tamo 😉 Utrča na srednja vrata busa sva zadihana i puna priče obožavateljice kućnih ljubimaca.
I kao kraj – gradić Nafplio. Putopisac Anton ga je nazvao „Grad po mojoj mjeri!“
Slike vam dovoljno govore. Nije bez razloga nekad bio glavni grad Grčke. Tako je pitom, opušten. On stvarno liči na naš Cavtat. Dugačka šetališta, smireni ljudi, nenametljivi prodavači u suvenirnicama. E tu sam kupila jednu originalnu jaknu s kapuljačom od meliranog pamuka. Tako je ugodna za nošenje i uz sve pristaje (47€). Prodavač je čuo mene i supruga kako pričamo i pitao nas je odakle smo. Mi kažemo: Hrvatska. Pita trgovac: iz kojeg grada. Spomen Dubrovnika ga je posebno raspričao. Kaže da spada, prema njihovim anketama, u najpoželjnija europska odredišta. Bio je u Zagrebu – surađuje s Metroom, ali nije još uspio doći do Dubrovnika. Zagreb mu se svidio.
I na kraju izleta – slikanje pored vlakića i puno, puno smijeha.
4. dan Atena – samostalno razgledanje
Budimo se nakon jučerašnjeg ispunjenog dana i spremamo za samostalni razgled Atene.
Odlučili smo malo istražiti metro, svratiti na Trg Sintagmu, snimiti uređenu metro-stanicu s eksponatima koji su nađeni prilikom kopanja metroa, popeti se na brdo Likobet, prošvrljati Plakom i Monastirakijem, malo kupovati, itd.
Siđosmo u pothodnik u blizini hotela na metro stanicu , a ona lijepo uređena i nova – rađena za vrijeme Olimpijade. Malo smo se zabavili čitajući na grčkom upute za kupovinu karte i krenusmo. Vlakovi novi, sređeni, čisti. Zapitali smo se zašto nam nisu predložili da koristimo metro kad je ovako uredan i bez gužve? Taksiste sam zapamtila kao tamnokose, debeljuškaste, zdepaste i nekako masne. Nisu me privlačila ni njihova vozila. Ali to je samo moj stav, što ne znači da ga dijele sa mnom drugi iz grupe.
Nakon snimanja arheoloških iskopina u metro stanici Sintagma, provirismo malo na površinu i stigosmo do zgrade Parlamenta. Skupila se gomila ljudi. Privukoše nas. Tamo smjena straže. Kako su samo lijepi mladi Grci u svojim tunikama sa širokim rukavima, tajicama i cipelama sa okruglastim vrhom – kao pompon. Neumorni turisti su okidali fotke, a zapovjednik se kočoperio i promatrao tko njega gleda 😉 . Pomalo razočaran što nije u centru pažnje, izdavao je komande glasnijim tonom.
Prošetali smo iza Parlamenta i ‘upali’ u Amalijine vrtove (Amalia – supruga grčkog kralja Ottona – iz obitelji bavarskih vladara Wittelsbach), jedino zelenilo grada. Malo smo tu predahnuli i izbjegli podnevno sunce bar na kratko.
Odjednom čujemo neku limenu glazbu i povirimo – zaustavljen promet, a ono idu postrojbe u lijepim uniformama prema ulazu Parlamenta. Sve ulice su bile zatvorene za promet. Grci mirni, uživaju i gledaju svoje predstavnike u svečanim, nedjeljnim odorama. Mislila sam da su samo Dalmatinci u sustavu „NIJE PREŠA“, ali Grci – usporeni su za ne vjerovati. Zamislite da u nekom našem većem gradu stane promet na jedan sat u podne nedjeljom? Zbog smjene straže?
Moja ideja traženja ulaza na uspinjaču na brdo Likobet je sve više blijedila, što je sunce jače grijalo. Krenuli smo prema četvrtima Plaki i Monastiraki ušavši u ulicu Ermu za shopping. Četvrti dan je orijentacija puno bolja i sve lakše pronalaziš. Na Monastirakiju strašna gužva – svi restorani popunjeni – domaći ljudi s mnogobrojnim obiteljima su na ručku. Mala djeca se zalijeću nama u noge. Ne žive Grci loše uopće ako sudimo po ovim snimcima. Nije baš kod nas uobičajeno voditi nedjeljom na objed obitelj.
Kupovali smo suvenire za najdraže. Odlične su im baklave ( to prodaju u suvenirnicama), nama se posebno svidjela ona s pistacijima. Tako su dobro zapakirane da se ne morate misliti hoće li nešto iscuriti.
Odabrali smo za objed jedan restoran u Plaki. Nisam bila previše gladna, pa sam naručila samo grčku salatu.
Uz_domaći kruh i odličan feta sir koji se ne reče na kockice, nego poslužuje kao pločica, užitak je bio kompletan. Suprug je probao musaku – oduševljen je kako je blaga. Osoblje nenametljivo.
Sve je čisto, provjerila sam toalet i uočila nešto neobično: natpis – mole da se WC papir ne ubacuje u školjku – valjda im je kanalizacija loša.
Neplanirani odlazak u Pirej
Obnovljene energije, odjednom mi sijevnu kako bismo mogli poći metroom do Pireja. E tu slijedi iznenađenje: oni sve zovu metroom, a ovaj dio ide skoro cijeli nadzemno i više je vlak. Prepuni su vagoni, ne idu tako često. Ugurani kao ribice, suprug i ja smo se pogledivali. Je li ovo bio dobar izbor? Ipak, vidjeti veliku pirejsku luku nam se činilo izazovom. Kako nam je vodič rekao da tamo živi najviše pravih Grka, a ne u Ateni, mislila sam da ću uočiti takve likove.
Oblivao nas je još veći znoj nego na suncu u četvrti Monastiraki, ali kad smo već odlučili poći, nismo se htjeli vraćati. U hotelu smo trebali biti u 16:00, a već je 13:00 …
Vožnja je trajala oko pola sata. Očekivala sam puno više od tog grada. Iz zraka mi je izgledao prekrasno. Ispred željezničke stanice radovi, svuda radovi. Prošetali smo pored luke i već je vrijeme bilo za povratak. Luka k’o luka, liči na riječku, samo je veća. Nismo se usuđivali ići u centar grada, koji je vjerojatno uređeniji i ljepši od ovog staničnog i lučnog dijela. Nije bilo kupiti ni suvenira u luci. Znamo da su Riječani hvalili Pirej, ali oni su bili upućeni kuda ići. Prekratko je vrijeme od 3 sata za doći vlakom, otići i razgledati. Preporuka: najmanje pola dana za obilazak.
Na povratku smo snimali stadion Olympiakosa. Jedan dječak nam je ponosno prišao i pokazao gestom da navija za njih 🙂 i još nam je pomagao jedan stariji gospodin, služeći se odličnim engleskim, iz kojeg kuta se može bolje snimiti.
Presjeli smo na metrou do našeg hotela NANA, gdje su neki naši suputnici čekali sa stvarima u holu. Malo smo popričali i već je bilo vrijeme za transfer na aerodrom. U busu sam dobila ulogu zahvaliti vodiču na angažmanu. Primila sam se mikrofona (Šejla je na tome insistirala) i u par rečenica sročila zahvalnicu. Vodič je bio iznenađen i dirnut mojim riječima. Bit će da nisam bila loša kao prezenter 🙂 . Ne volim eksponiranja, ali eto prihvatila sam ovaj put predloženu ulogu.
Ovim putem pozdravljam divnu ekipu od koje smo se oprostili na dubrovačkom aerodromu. Možda se opet sretnemo na nekom dobrom putovanju. Nada, Silvija i ja smo već nešto „kemijale“.
Kraj serijala
Prvi nastavak: Atena, 1. i 2. dan
Ja još uvijek nisam otkrila čemu služi atena…..