Autor: Ivan A.
1. dio putopisa: pročitajte na poveznici –> Lihtenštajn i Luksemburg
2. dio putopisa: pročitajte na poveznici –> Bruxelles
3. dio putopisa: pročitajte na poveznici –> Bruges-Ghent, Dinant i Bruxelles
4. dio putopisa: pročitajte na poveznici –> Prvi dan u Parizu
LJETNA TURA 2022. – 5. dio: Versailles, Pariz i Reims
23. kolovoz (Paris – Versailles – Pariz)
Drugi dan boravka u Francuskoj otišao sam na izlet s vodičem (ili u našem slučaju – vodičkinjom) u dvorac u Versaillesu (Château de Versailles) i njegove vrtove. Izlet sam bio prethodno već rezervirao na internetu, jer sam svakako namjeravao posjetiti Versailles, a nekako sam osjećao da bi mi bio veći užitak sve to proći s nekim stručnjakom koji će grupi ispričati sve zanimljive i važne detalje. Inače, ova ljetna tura je većim dijelom bila pothvat u pojedinačnom angažmanu, osim boravka kod ujaka u Augsburgu te izleta u Bruges i Ghent (koji sam opisao u pretprošlom nastavku), te ovoga izleta u Versailles iz današnjeg nastavka putopisa i izleta par dana kasnije u pokrajinu Provence i Pont du Gard, koje ću opisati u sljedećem nastavku.
Postoji nekoliko načina prijevoza od Pariza do Versaillesa (udaljenog od glavnoga grada Francuske oko 12 kilometara). Ja sam išao vlakom do Versaillesa, s čije sam željezničke stanice hodao 20-ak minuta do dvorca. U vlaku na razglasu i uputama na ekranima prisutni su (osim, naravno, francuskog) engleski, talijanski, ruski i španjolski jezik. Čim dođete do dvorca, ispred njega vas dočekuje kip Luja XIV., u čije je vrijeme dvorac proširen do ove razine i stanja u kojemu je danas. Zanimljiv podatak na koji su neki od vas mogli dosada naletjeti: francuski kralj Luj XIV. drži rekord kao monarh s najduljim razdobljem vladavine, točnije od 1643. do 1715. godine (drugim riječima, čak 72 godine i 110 dana). Taj podatak čini mi se nekako tipičnim za kakvo pitanje u kvizu.
Dolaskom do dvorca primjećujem da se lagano okupljaju vodiči, kao i manje grupe turista. Pokušavam tako naći vodiča svoje grupe, s obzirom da se početak ture opako bližio, međutim prvih par pokušaja bili su neuspješni. Već kad sam pomislio da se vodič neće ni pojaviti ili da sam pak nešto promašio, pojavila se jedna cura iz agencije čiji smo izlet svi rezervirali, a nakon nje i vodičkinja Sylvie. U grupi nas je bilo 15-ak, pa smo se svi ukratko predstavili, rekli svoje ime i iz koje smo države. Ispostavilo se da nas je bilo čak četvero u grupi koji smo došli kao solo-turisti, odnosno pojedinačno.
Nakon kratkog predstavljanja, krenuli smo lagano u turu, pa nas je vodičkinja već i prije nego što smo prošli ogradu za ulaz počela zasipati informacijama o povijesti dvorca te o vladarima koji su ovdje živjeli. Istaknula je da je kralj Luj XIII. na mjestu današnjeg dvorca 1623. godine izgradio lovačku kuću, koju je 1631. – 1634. zamijenio manjim dvorcem. Njegov sin i nasljednik Luj XIV. je od 1661. do 1715. godine taj manji dvorac u nekoliko faza proširio u veliku palaču kakva ondje danas stoji. Isti je kralj 1682. godine premjestio sjedište suda i vlade u Versailles, čime je glavni grad de facto preseljen iz Pariza u Versailles. Koliki značaj za francusku povijest ima ovaj dvorac vidljivo je iz činjenice da od 1995. godine dvorcem upravlja Francuska republika (točnije – Ministarstvo kulture). Dvorac, odnosno njegovih nešto više od 2 300 soba i ostalih prostorija, kao i njegove vrtove, godišnje posjeti preko 10 milijuna turista. Važno je također istaknuti kako su dvorac i vrtovi pored njega od 1979. godine na UNESCO-vom popisu zaštićene svjetske baštine. Vodičkinja nam je također spomenula kako i u Versaillesu povremeno moraju biti napravljene određene restauracije, odnosno obnove, pa je tako Kraljevska kapela (La Chapelle royale) restaurirana prije godinu dana. U raznim prostorijama dvorca možete naletjeti na upute, objašnjenja i opise na francuskom, engleskom, španjolskom te kineskom/japanskom jeziku (jedan od potonja dva, nisam siguran koji). Malo mi je bilo čudno da nije bilo nikakvih prijevoda na njemački i talijanski jezik, ali eto – njihov izbor. Siguran sam da u onoj masi turista se nađu vodiči za govornike brojnih jezika, pa tako i za ta dva.
Također smo čuli neke detalje iz povijesti Francuske općenito, pa je tako mit o Napoleonu kao niskoj osobi u stvari djelo engleske propagande. Naime, čovjek je bio visok oko 1,68 metara, što je za to vrijeme bilo skroz pristojno. Osim toga, spomenuti su nam i neki detalji iz engleske povijesti, pa je tako, čini se, sasvim moguće da je himna Ujedinjenog Kraljevstva u stvari na neki način preuzeta iz Francuske. Naime, 1686. godine francuski kralj Luj XIV. dosta se žalio na jake bolove zbog kojih bi danas takve pacijente, da se pristojno izrazimo, poslali na gastroenterološki odjel. U to vrijeme, liječnici su pregledavali pacijente i davali dijagnoze i upute kako se izliječiti, međutim brijači su bili ti koji bi izvodili operacije. Tako je u toj prilici uskočio Charles-Francois Felix de Tassy, koji je bio zaslužan za tadašnju uspješnu operaciju. S obzirom da je u narodu zavladala velika briga oko kraljevog zdravstvenog stanja i čestih operacija koje je prolazio, diljem Francuske ljudi su se molili za njegov oporavak i ozdravljenje. Tako je u jednoj školi u Saint-Cyru, par kilometara od Versaillesa, ravnateljica Madame de Brinon, napisala pjesmu Grand Dieu sauve le roi (Veliki Bože čuvaj kralja) te su djevojke u toj školi recitirale pjesmu svaki dan, a uglazbio ju je kraljevski skladatelj Jean-Baptiste Lully. Tako su učenice pjevale spomenutu pjesmu prilikom posjete Luja XIV. toj školi, što se kasnije pretvorilo u tradiciju, odnosno pjevale su tu pjesmu svaki put kada bi kralj dolazio u školu. Skladatelj Georg Friedrich Handel, koji je, prema predaji, 28 godina kasnije prolazio kroz Pariz, čuo je tu pjesmu, upamtio, preveo na engleski pa su na taj način i Englezi usvojili tu melodiju. Kasnije je postala himnom a službeno je prvi puta izvedena 1745. godine. Inače, kralj je izdržao velik broj operacija, što pokazuje da je bio poprilično žilav, zahvaljujući čemu je i uspio postići spomenuti rekord, a poživio je čak 77 godina, što je za to vrijeme bilo poprilično dobro. Također, instrumenti koje je brijač Felix koristio pri operaciji na kralju izloženi su u Muzeju povijesti medicine (Musée d’histoire de la médecine) u Parizu. Još jedan zanimljiv podatak: Luj XIV. imao je tek 5 godina kada je naslijedio prijestolje. Čini se nezamislivim i pomalo smiješnim da djeca od 5 godina nasljeđuju prijestolje, ali zato u takvim slučajevima postoje regenti i regentice (osobe određene za privremeno upravljanje državom u slučajevima kada je vladar maloljetan, odsutan, nesposoban ili ne može izvršavati ovlasti i dužnosti monarhije, ili je prijestolje upražnjeno i novi monarh još nije određen). U slučaju kralja Luja XIV. regentica je bila njegova majka Ana.
Vraćamo se na priču o samoj palači. Među mnoštvom bogato i raskošno ukrašenih prostorija najviše se ističe Dvorana zrcala (fr. Galerie des Glaces). Obložena je mramorom i uređena u modificiranoj verziji korintskog reda te se u njoj nalazi čak 357 zrcala. Podatak koji nas je bez sumnje sve zapanjio je taj da je francuskom slikaru Charlesu Le Brunu trebalo čak četiri godine kako bi oslikao stropne freske u spomenutoj dvorani. Zamislite samo koliko je strpljenja i volje trebalo u izvođenju takvih radova. Nesumnjivo je da je morao utrošiti puno živaca i energije u tom projektu, ali je zato ostavio baštinu kojoj se milijuni posjetitelja mogu diviti. Osim spomenute Dvorane zrcala, posjetitelji također imaju priliku zaviriti i u spavaće sobe kralja i kraljice, kao i u brojne druge zanimljive prostorije ovog dvorca.
I dok su slikari Charles Le Brun i arhitekt Louis Le Vau bili zaduženi ponajprije za uređenje unutrašnjosti dvorca, čovjek koji se najviše istaknuo u uređenju vrtova bio je André Le Nôtre, pejzažni arhitekt koji je bio glavna odgovorna osoba za taj monumentalni zadatak. Za ove vrtove, površine oko 800 hektara, mogu bez sumnje reći da su jedni od najljepših i najotmjenijih koje sam dosada uspio posjetiti te sam ne samo sretan, nego i zahvalan na ovom iskustvu. Osim travnjaka, visokih drvoreda i lijepo ukrašenih cvjetnjaka, vrtovi Versaillesa obiluju i brojnim otmjenim fontanama, a u nekima od njih ćete naići i na patke i druge životinje. Među fontamama se vjerojatno najviše ističe Apolonova fontana. Posjetitelji u Versaillesu također imaju priliku uživati u prizorima i zvukovima glazbenih fontana, gdje su zvukovi glazbe usklađeni s visinom i načinom kretanja vode. Sve to zasigurno pojačava dojam otmjenosti u ionako dojmljivom Versaillesu.
I dok su slikari Charles Le Brun i arhitekt Louis Le Vau bili zaduženi ponajprije za uređenje unutrašnjosti dvorca, čovjek koji se najviše istaknuo u uređenju vrtova bio je André Le Nôtre, pejzažni arhitekt koji je bio glavna odgovorna osoba za taj monumentalni zadatak. Za ove vrtove, površine oko 800 hektara, mogu bez sumnje reći da su jedni od najljepših i najotmjenijih koje sam dosada uspio posjetiti te sam ne samo sretan, nego i zahvalan na ovom iskustvu. Osim travnjaka, visokih drvoreda i lijepo ukrašenih cvjetnjaka, vrtovi Versaillesa obiluju i brojnim otmjenim fontanama, a u nekima od njih ćete naići i na patke i druge životinje. Među fontamama se vjerojatno najviše ističe Apolonova fontana. Posjetitelji u Versaillesu također imaju priliku uživati u prizorima i zvukovima glazbenih fontana, gdje su zvukovi glazbe usklađeni s visinom i načinom kretanja vode. Sve to zasigurno pojačava dojam otmjenosti u ionako dojmljivom Versaillesu.
Za vodičkinju Sylvie mogu reći da je bila detaljna, susretljiva te je podijelila s nama pregršt zanimljivih podataka. Na raznim lokacijama, poput nekih fontana i Dvorane zrcala, pitala je također svakoga od nas želimo li se fotografirati na tim mjestima, što je svakako bio dodatan plus. Bilo da idete u turu s vodičem ili samostalno, ako ste već u Francuskoj (a posebice u području Pariza) i ako imate vremena svakako probajte doći u posjet Versaillesu. Njegovi vrtovi mogu vas oduševiti jednako kao i njegov dvorac, zbog čega mogu reći da će mi ovaj izlet ostati u sjećanju kao jedan od najljepših i najboljih. Osim toga, i ekipa u kojoj sam bio je bila taman, odnosno nije bilo previše ljudi, pa smo se naposljetku uspjeli malo podružiti u kafiću nakon spomenutog izleta.
Po završetku tog druženja uslijedilo je vrijeme za povratak u Pariz. Ne mogu se sjetiti točno na kojoj stanici je izlaz iz vlaka iz Versaillesa, ali svakako se radi o zapadnim dijelovima Pariza. U skladu s time, obilazak Pariza taj dan sam započeo u njegovim zapadnim četvrtima, pa tako odlazim najprije do Bulonjske šume (Bois de Boulogne). Na putu od željezničke stanice do šume naišao sam i na dva poznata sportska terena. Jedan od njih je Park prinčeva (Parc des Princes), koji je dom nogometnom klubu Paris Saint-Germain te na kojem je na Svjetskom prvenstvu 1998. godine Hrvatska igrala svoju posljednju utakmicu na tom prvenstvu, u kojoj je protiv Nizozemske uspjela osvojiti broncu. Drugi poznati sportski teren u blizini je Stade de Roland Garros, na kojemu se na zemljanoj podlozi igra jedan od 4 Grand Slam turnira – French Open. Nazvan je po Rolandu Garrosu, francuskom avijatičaru, koji je u povijesti ostao upamćen po svojoj hrabrosti kao vojni pilot u Prvom svjetskom ratu, a slavu je stekao 1913. godine zahvaljujući prvom neprekinutom letu preko Sredozemnog mora. Kada je u pitanju Bulonjska šuma, s obzirom na svoju površinu (malo više od 840 hektara), na ovu šumu može se gledati kao na “pluća” glavnoga grada Francuske. Veća je i od Hyde parka u Londonu i od Central parka u New Yorku. Ovu zemlju je gradu Parizu ustupio car Napoleon III. 1852. godine kako bi se pretvorila u javni park. Premda ova šuma možda nije na toj razini otmjenosti i uređenosti poput vrtova Versaillesa, ili pak Luksemburškog vrta spomenutog u prošlom nastavku, treba istaknuti da se na ovom golemom području nalaze brojni parkovi, paviljoni, hipodrom, golf teren, vrtovi, potoci, vodopad (Grand Cascade) te dva jezera (Lac Inférieur i Lac Supérieur). Imajući u vidu veličinu ove šume, kao i sadržaje u njoj te njezinoj okolici, mislim da ovdje komotno možete provesti i cijeli dan.
Nakon toga uslijedila je šetnja do Slavoluka pobjede (L’Arc de Triomphe), jednog od najpoznatijih spomenika u gradu. Nalazi se na zapadnom kraju avenije Champs-Élysées. Gradnja ove istaknute znamenitosti započela je 1806. godine, nakon što su Francuzi krajem 1805. godine svladali ruske i austrijske snage u bitki kod Austerlitza (također poznatoj kao bitki tri cara).
Lagano umoran od opsežnih šetnji, uzimam kartu za podzemnu željeznicu. Sjedam na liniju broj 2 i izlazim na stanici Anvers, koja se nalazi u pariškoj četvrti Montmartre u 18. arondismanu. Desetak minuta hoda dijeli vas od spomenute stanice do jedne od najprepoznatljivijih i najznačajnijih vjerskih građevina u Francuskoj – Bazilike Svetog Srca (Basilique du Sacré-Cœur). Radi se o katoličkoj crkvi i manjoj bazilici posvećenoj Svetom Srcu Isusovom. Upravo je od prošle godine, točnije od 8. prosinca 2022. godine, svrstana među nacionalne povijesne spomenike (monuments historiques). Izgradnja je započela 1875. godine, a završila je 1914., da bi Bazilika bila posvećena 1919. godine. Toplo preporučam svima da se popnu gore na vrh brda jer se s njega pruža predivan pogled na Pariz. Osim toga, interijer crkve s lijepim vitrajima i mozaikom Krista u slavi malo koga će ostaviti ravnodušnim, zbog čega mogu reći da je unutrašnjost ove crkve na mene ostavila jedan od najljepših i najsnažnijih dojmova na ovom putovanju. Također treba istaknuti da je brdo Montmartre kroz povijest bilo poznato kao mjesto hodočašća. Naime, Saint-Denis, prvi biskup Pariza i mučenik iz 3. stoljeća, ubijen je zajedno s još dvojicom pripadnika klera upravo na području Montmartrea. Kasnije, u 5. stoljeću, Saint-Geneviève je uvjerila građane Pariza da podignu kapelu na mjestu na kojemu je Saint-Denis mučen i ubijen. Osim Saint-Denisa, štovali su se ostaci i drugih anonimnih kršćana koji su ovdje mučeni i ubijeni tijekom progona, što je pridonijelo da se brdo prozove Brdom mučenika, odnosno na francuskom Mont des Martyrs – Montmartre. Imajući to u vidu, očito je kako i ova četvrt i grad Pariz općenito svakako ima zanimljivu povijest.
Nakon svega spomenutog, odlazim konačno i na večeru. Ono što mi je upalo u oko tijekom boravka u Parizu je činjenica da mnogi restorani rade dvokratno, a ponekad bude primjera gdje restorani rade samo 4 sata na dan, primjerice od 12 do 14 i od 20 do 22. Nekako me zaintrigiralo na koji način konkretno onda posluju kada si to mogu priuštiti, ali ako se takva praksa pokazala uspješnom, onda valjda znaju zašto ju primjenjuju.
Kada je u pitanju francuska kuhinja, moram istaknuti da, koliko god francuski jezik i njegovi izrazi često zvuče veoma otmjeno, morate pripaziti i ne dopustiti da vas zavede baš svaka njihova riječ. Primjerice, tu sam večer naručio entrecôte grillée i pommes frites, a entrecôte grillée je u stvari najobičniji komad pečene svinjetine/govedine. I stranci čim čuju taj naziv na francuskom kao da odmah automatski pomisle da će jesti nekakvo gastronomsko čudo. Dakle, premda nazivi njihovih jela često zvuče veoma poetično, to ne mora nužno značiti da trebate očekivati od jela da će biti na vrhunskoj razini, iako to ovisi, naravno, i o razini restorana i kvaliteti hrane koju poslužuju. Stoga valja biti oprezan. Ipak, ovaj primjer ne poništava činjenicu da je francuska kuhinja općenito na visokoj razini, kao ni činjenicu da je francuski jezik općenito veoma ugodan uhu, posebice kada lokalno stanovništvo priča normalnom, odnosno umjerenom brzinom pa ga imate priliku i naučiti. Nakon večere stigao sam uzet i probat madeleine, tradicionalni mali kolač odnosno biskvit, koji vuče korijene iz Commercyja i Liverduna, dviju općina regije Lorraine u sjeveroistočnoj Francuskoj. Popularni su u raznim kulinarskim tradicijama, a meni se čini da idu super uz čaj, kavu ili mlijeko. Uzeo sam (naravno) varijantu s komadićima čokolade, iako postoje i druge vrste (prazni/klasični, s vanilijom, s malinom i brojnim drugim okusima). Napunivši želudac, odlazim na još jedno relativno rano spavanje, s obzirom da sutra ujutro lovim bus za Reims, mjesto koje je poznato po svojoj Katedrali Notre-Dame de Reims u kojoj su se stoljećima krunili francuski kraljevi.
24. kolovoz (Pariz – Reims – Pariz)
Nakon jako lijepog izleta u Versailles i još jednog dana obilaska znamenitosti po Parizu, treći dan svog boravka u Francuskoj odlazim na još jedan poludnevni izlet, ovoga puta u Reims, najveći grad pokrajine Champagne, poznate po svojoj proizvodnji šampanjca. Tako sam se taj probudio oko 7 ujutro kako bih ulovio autobus iz Pariza za Reims, do kojeg ima oko sat i pol vremena vožnje. Preciznije govoreći, Reims je grad od oko 180 000 stanovnika koji se nalazi u departmanu Marne, u francuskoj regiji Grand Est (Francuska je podijeljena na 101 departman među kojima su kontinentalni i prekomorski, a ti departmani su sastavni dijelovi 18 francuskih regija, od kojih je 13 u Europi, a 5 prekomorskih regija).
Što se tiče autobusa za Reims, bio mi je već negdje deseti dan na ovoj turi i, iskreno govoreći, čini se da me je umor ipak djelomice svladao. Naime, dok sam se ukrcavao u autobus za Reims (dakle grad koji se nalazi u istoj državi, odnosno oko 150 kilometara sjeveroistočno od Pariza), uspio sam pitati vozače trebam li pokazati putovnicu ili osobnu prije ukrcavanja u autobus, na što su me malo čudno pogledali i jednostavno objasnili da mi ne treba putovnica ako putujem na ruti gdje se polazište i odredište nalaze u istoj državi. Jednostavno sam sve do dolaska u Pariz navikao pokazivati putovnicu ili osobnu iskaznicu prije ukrcavanja na autobus, s obzirom da se uglavnom radilo o međunarodnim linijama (Njemačka – Lihtenštajn, Njemačka – Luksemburg, Luksemburg – Belgija i naposljetku Belgija – Francuska). Tih sam tjedana toliko puta prešao granice između dviju država da sam skoro pa zaboravio da postoje i putovanja unutar države. U takvom umornom stanju, ja mislim da sam od sat i pol koliko je trajala vožnja spavao barem sat vremena. Tu sam se opet prisjetio one knjige Tri čovjeka u čamcu (a o psu da se i ne govori). Autor knjige piše o tome kako je čovjek zahvalniji i bolje raspoložen kada se dobro najede, a ja to slično mislim za osobu koja se dobro naspava. Tako sam i ja iz tog autobusa izašao poprilično živahniji, raspoloženiji, entuzijastičniji, kao da me uhvatio neki novi nalet energije. Inače, za vozače ovoga autobusa sam primijetio da su Poljaci, jer ponekad znam razaznati taj jezik s obzirom da sam ga učio. Palo mi je na pamet onda, s obzirom da je bilo ipak ljudi koji bi putovali od jednog francuskog grada do drugog: “Ako vozači kojim slučajem ne pričaju francuski, kako komuniciraju s putnicima koji ne pričaju engleski?”. No, svi su se ipak nekako uspjeli snaći.
Ipak, čim sam izašao, dočekali su me i novi izazovi. Postavilo se pitanje kako doći od autobusnog kolodvora do središta grada. Pitao sam tako nekoliko suputnika koji su također iz Pariza išli za Reims kako doći do centra grada. I onda su se pojavile dvije škole mišljenja. Jedna suputnica je rekla da se može ići vlakom (jedna od željezničkih stanica bila je preko puta autobusnog kolodvora) do centra grada, s obzirom da je tramvajska mreža trenutno u procesu obnove. Međutim, drugi je suputnik pak rekao da je obnova tramvajske mreže upravo prije koji dan završena, pa postoji i opcija da se spustimo s autobusnog kolodvora preko jednog brda do tramvajske stanice, s obzirom da je to ipak povoljnija opcija od vožnje vlakom. Još jedan treći suputnik je potvrdio da su završeni radovi na tramvajskim prugama pa se slobodno može ići na taj način. Istina je bila negdje na pola. Tramvaji su vozili, međutim ne svojom cijelom uobičajenom trasom, ali skoro do kraja. Ispalo je skroz dobro, s obzirom da je posljednja stanica do koje je tramvaj išao i na kojoj smo svi morali izaći van svega par stotina metara od gradske povijesne jezgre.
Sišavši s tramvaja, krenuo sam prema glavnoj i najpoznatijoj znamenitosti grada – Cathédrale Notre-Dame de Reims. Upravo je ovdje biskup Sveti Remigije (Saint-Remi) krstio Klodviga I., koji je postao prvi kralj koji je ujedinio sva franačka plemena pod jednom krunom te prvi franački vladar koji je prihvatio kršćanstvo. Tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata Katedrala je oštećena u bombardiranjima, ali unatoč spomenutim oštećenjima, Katedrala je uporno obnavljana pa je zahvaljujući tome ostala jedna od glavnih znamenitosti u državi. Zanimljivo, Njemačka je upravo u Reimsu potpisala kapitulaciju na datum 7. svibnja 1945. godine. Kada je riječ o Katedrali izvana, vrijedi istaknuti da njezina zapadna fasada prikazuje 56 kraljeva Francuske. Katedralu, koja je od 1991. godine na UNESCO popisu zaštićene svjetske baštine (zajedno s Bazilikom Svetog Remigija odnosno Basilique Saint-Remi te Palačom Tau odnosno Palais du Tau), godišnje posjeti više od milijun turista.
Kraljevski trg (Place Royale) naziv je trga u središtu Reimsa. Na središnjem dijelu trga, koji također spada među nacionalne povijesne spomenike (monuments historiques) ističe se brončani kip kralja Luja XV., zbog kojega je ovaj trg nazvan Kraljevskim. Putem do tog trga sam prešao i nekoliko tramvajskih pruga, a u naknadnom istraživanju o gradu doznao sam da su tramvajske linije u ovaj grad uvedene tek 2011. godine. To mi se činilo nekako iznenađujućim, s obzirom da je Reims ipak grad od oko 180 000 stanovnika, pa je bilo nekako teško za očekivati da je grad uspio funkcionirati sve te godine isključivo na autobusnom javnom prijevozu.
Još jedan od značajnih trgova u središnjem dijelu Reimsa je Place Drouet d’Erlon, nazvan po francuskom generalu Jean-Baptisteu Drouetu d’Erlonu. Ovaj simpatični trg sa svojim brojnim kafićima, pivnicama i drugim restoranima te dvjema fontanama može privući i šarmirati brojne posjetitelje. Jedna od fontana je Fontana solidarnosti (Fontaine de la Solidarité), a druga, koja je ipak nešto upečatljivija, je Fontaine Subé, nazvana po donatoru Augusteu Subéu koji je financirao njezino uređenje, dok su arhitekti bili s Paul Gasq, Paul Auban i Louis Baralis. Na tom trgu sam odlučio uzeti i pauzu za ručak, pa sam tako odabrao pivnicu Brasserie Le Gaulois, gdje sam jeo pečenu piletinu i krumpir, uz povrće sa žara, par kruščića i čašu bijelog vina (Muscadet). Vino je bilo taman umjereno ohlađeno pa je bilo ne samo finog okusa, već i osvježavajuće. Imao sam želju ovdje probati i neki poznatiji lokalni proizvod, a to je šampanjac, međutim oni se uglavnom poslužuju u bocama, dok vino možete naručiti na čaše.
Nakon ručka i još malo drijemanja u busu na povratku u Pariz, slijedi treća etapa razgledavanja glavnoga grada Francuske. U svom hodanju po gradu nailazim, više-manje slučajno, na Crkvu Saint-Germain-des-Pres, za koju se naposljetku ispostavilo da je u stvari dosta poznata te je jedna od najstarijih crkvi u gradu. Naime, izvorno je to bila crkva benediktinskog samostana kojeg je u 6. stoljeću, za vrijeme vladavine Hildeberta, kralja Pariza 511. – 558. i kralja Orléansa 524. – 558. (ujedno poznatog kao sina franačkoga kralja Klodviga I.), osnovao Sveti Germain (Saint-Germain), biskup Pariza od 555. do 576. godine, koji je zbog svog monastičkog načina života i davanja kruha siromašnima ostao poznat kao “otac siromašnih”. Nakon što je ta crkva uništena od strane vikinga, obnovljena je te je dobila ime po gore spomenutom Svetom Germainu. Uređena je u romaničkom i gotičkom stilu te također spada u monuments historiques. Osim lijepim vitrajima i skulpturama, crkva može privući oko posjetitelja i plavom bojom koja dominira u interijeru.
Ne tako daleko od crkve, nalazi se Ladurée, jedna od poznatih francuskih slastičarnica, koja je ustanovljena još 1862. godine. Ladurée je u stvari pâtisserie, što označava vrstu francuske pekare koja je specijalizirana za kolače i slastice. Tako sam ondje probao jedan od poznatih francuskih proizvoda, a to su makroni (macarons). Nisam siguran mogu li se sjetiti koje sam sve okuse uzeo, ali mislim da su bili čokolada, kokos, Marie-Antoinette i jagoda. Inače, riječ je o slatkom kolačiću na bazi puslica (meringue) koji je napravljen od bjelanjka, šećera u prahu, granuliranog šećera i brašna od badema (premda postoje brojne i razne varijante). Od 19. stoljeća tipični pariški macaron sastoji se od nadjeva odnosno glazure, kreme od maslaca ili džema u sendviču između dva ista kolačića. Macaroni su istovremeno hrskavi i mekani i lako se tope u ustima, a pridoda li se tome činjenica da su ohlađeni u isto vrijeme se možete zasladiti i osvježiti. Mnogi francuski gradovi imaju svoje varijacije macarona i stare priče vezane uz njihov nastanak. Primjerice, u Amiensu se prva proizvodnja macarona bilježi u 1855. godini, dok grad Montmorillon ima čak muzej posvećen macaronima. Dvije časne sestre, imena Marguerite i Marie-Elisabeth, zaslužne su za stvaranje macarona iz Nancyja koji je odgovarao njihovim prehrambenim pravilima i navikama. Zahvaljujući tome postale su poznate kao “Sestre Macaron” (Les Soeurs Macarons), a 1952. godine grad Nancy im je odao počast nazvavši jednu ulicu po spomenutim časnim sestrama.
Nakon šećernog predaha, šećem se uz obale rijeke Seine. Dan je bio predivan, sunčan i vedar, samim time idealan za aktivnosti po gradu, uključujući i njegovu rijeku, bilo da se radi o šetnji uz rijeku ili plovidbi po njoj. Uz rijeku Seine smještene su zaista brojne atrakcije i znamenitosti, poput već spomenutih Trocadero vrtova, Eiffelovog tornja, Sainte-Chapelle, Notre-Dame, ali i brojnih parkova, poznatih mostova i muzeja. Tako su se na veoma uskom prostoru oko rijeke Seine skupila čak tri poznata muzeja – Musée de l’Orangerie, Louvre i Orsay. Dok je Musée de l’Orangerie najpoznatiji po Lopočima Claudea Moneta, a Louvre po Mona Lisi Leonarda da Vincija (također poznata kao Joconde), Orsay se može pohvaliti najvećom kolekcijom impresionističkih i postimpresionističkih remek-djela u svijetu, čiji su autori, među ostalima, Claude Monet, Édouard Manet, Edgar Degas, Pierre-Auguste Renoir, Paul Cézanne, Vincent van Gogh i Paul Gauguin. U blizini rijeke Seine i avenije Champs-Élysées nalaze se također Velika palača i Mala palača (Grand Palais i Petit Palais). Prva predstavlja izložbenu dvoranu i muzejski kompleks, dok je u potonjoj smješten Muzej likovnih umjetnosti grada Pariza. Ne tako daleko od njih nalaze se i kipovi poznatih osoba francuske, ali i svjetske povijesti, poput Charlesa de Gaullea, Georgesa Clemenceaua i Simona Bolivara. Osim navedenih znamenitosti, odlučio sam se prošetati po još nekoliko poznatih pariških vrtova, poput Jardins des Champs-Élysées i Jardin des Tuileries. U potonjem je nekoć bila smještena Palača Tuileries (Palais des Tuileries), a vrt je prvotno uređen za vrijeme Catherine de’ Medici (francuske kraljice 1547. – 1559.). Upravo se u jugozapadnom dijelu ovoga vrta nalazi spomenuti Musée de l’Orangerie. Od lipnja do kolovoza ljubitelji šećernih vata i sajmišnih vožnji mogu uživati u Fête des Tuileries, a od ožujka do prosinca dostupni su i besplatni obilasci vrta s vodičem. Uz rijeku je smješten i Institut de France, koji okuplja znanstvenu, književnu i umjetničku elitu Francuske.
Naposljetku prijelazim još nekoliko mostova u predvečerje i zalazak sunca. Mogu reći da su pogledi s pariških mostova uistinu živopisni i bajkoviti. Obilazim i park pored Tornja Svetoga Jakova (Tour Saint-Jacques), pored kojeg su upravo u to vrijeme volonteri laičke katoličke grupe Sant’Egidio održavali promotivne aktivnosti i razgovarali s prolaznicima. Spomenuti toranj još je jedan u dugačkom nizu francuskih nacionalnih povijesnih spomenika, odnosno već spomenutih monuments historiques (od 1862. godine). Nazvan je po apostolu Jakovu, po kojemu ime također nosi i poznato hodočašće, odnosno Put Svetoga Jakova (prema španjolskom gradu Santiago de Compostela). Naime, s posvetom Svetom Jakovu, drevna crkva i njezin znameniti toranj dočekivali su hodočasnike koji su krenuli cestom koja je vodila u Tours i dalje prema Putu Svetog Jakova. Osim toga, relikvija spomenutog sveca koja se čuva u crkvi doprinijela je njezinom uvrštenju 1998. godine na UNESCO-ov popis svjetske baštine među mjesta i građevine koje obilježavaju spomenuto hodočašće (chemins de Compostelle).
Ako će netko od vas također putovati u Pariz i ako će pritom imati nešto više vremena ili nešto lakši raspored, ima tu svakako još nekih znamenitosti koje bi bilo vrijedno posjetiti. Primjerice, tu su zgrada UNESCO-a čije je sjedište upravo u Parizu, zatim Palača Garnier (Palais Garnier), poznata i otmjena operna kuća izgrađena u drugoj polovici 19. stoljeća, s kapacitetom oko 2 000 ljudi, a ne smije se zaboraviti ni Elizejska palača, službena rezidencija francuskog predsjednika. Još neke zanimljive ideje mogu biti toranj naziva Tour Montparnasse, 210 metara visok neboder s vidikovcem i restoranom Pariško nebo (Ciel de Paris), kao i Pariške katakombe (Les Catacombes de Paris) koje imaju oko pola milijuna posjetitelja na godišnjoj razini. Dobro je otići također u botaničke vrtove (Jardin des plantes) ili pak šumu naziva Bois de Vincennes, na čijem se zapadnom rubu nalazi i zoološki vrt.
Za kraj dana uzimam još malo slatkih proizvoda, a ovaj puta to su bile tartelettes. To su su male podloge od prhkog tijesta koje se često koriste za male voćne kolače. Često se osim voća pune i slojem kreme. Varijacije na koje sam naišao bile su punjene čokoladom, malinom i limunom, ali također ima i brojnih drugih mogućnosti. Nakon šećera za kraj dana, odlazim na još ranije spavanje, s obzirom da TGV za Marseille polazi sutradan u zoru.
Video epizoda putopisnog serijala koja se odnosi na izlet u Versailles dostupna je na poveznici:
Sljedeća epizoda serijala, koja se odnosi na izlet u Reims, dostupna je ovdje (obje epizode imaju mogućnost uključivanja titlova na hrvatskom, engleskom i francuskom jeziku):
Fotografije iz Pariza, kao i one iz Versaillesa i Reimsa, možete pogledati na instagram profilu:
https://www.instagram.com/travellingcroat/