Pariz – ostvarenje životnog sna – 1.dan

Autor teksta: Kalina M.M.

Autori fotografija:  Micho, Maro, Nika i KMM

PARIZ – kako je sve krenulo

Sve je počelo komentarom koji je Ina napisala Ehli na njen putopis o Parizu prije skoro dvije godine:

“Bilo je kratko, ali nezaboravno slatko.” Ovaj kratki citat izražava Tvoje emocije pri susretu s gradom svjetlosti i umjetnosti, te središtem europske kulture. Rasplakala sam se što ja još nisam vidjela Pariz, a to želim od naučenih prvih fr. riječi u osnovnoj školi. Promakla mi je apsolventska ekskurzija, jer sam se udala. Nadam se uskoro ostvariti svoj san…”

Ove riječi su potakle mene i Sama na  razmišljanje: kako ostvariti Inin san. Dobila sam zadatak  – poći u Pariz – sve organizirati da ta osoba uživa, a vi joj budete vodič i potpora u svemu. Divan posao – bacate se na traženje putovanja koje se može realizirati iz Dubrovnika sa što manje komplikacija u letenju, jer je u pitanju starija osoba. Samov zadatak je bio osigurati financije – priznajte, puno jednostavniji od mog  😉

Pripreme su bile kratke, ali učinkovite – svakome sam podijelila zadatke. Profesorica francuskog je bila zadužena za sporazumijevanje, kao i njeni učenici – unuci. Sama sam u potaji obnavljala svoj francuski koliko sam stigla i proučavala karte i vodiče – kuda i kamo.

Puno su mi pomogli i autori Ehli , Ana Belanda i Pančo. Prva svojim putopisom,  druga pripremivši mi sve svoje karte grada, a Pančo ležernošću  i objašnjenjem okoline hotela i položajem. Ma šta da vam pričam – više vrijede ti savjeti nego gomila knjiga vodiča. Usput, nabavila sam Michelinov Green Guide putem Amazon.com-a. Čitala sam ga u prijevoznim sredstvima, noću u sobi, gdje sam god stizala…

 Prvi dan

Jutro je, krećemo u zračnu luku Dubrovnik, uzbuđenje, malo se spavalo, oči se svima sjaje. Putovanje u nepoznato – testiranje znanja jezika uživo. Agencija nam je osigurala doturni let do Zagreba odakle kreće tura Pariz City Break. U Zagrebu nas čeka ekipa od 20 ljudi. Ima nas ukupno 27 s vodičicom. Letovi su bili ugodni. Nismo ušli u Grad svjetlosti  s dugom, kao Ehli.

Nakon slijetanja, dolazak u Charles de Gaulle  zračnu luku mi se učinio dugačak. Prijatelj mi je rekao  kako je jedan od najkompliciranijih aerodroma. Srećom, vodičica nas brzo provede do konvejera za doček  prtljage. Nisam sigurna kako bih znala ponoviti stazu 😉 Već  tada smo počeli upoznavati grupu i dogovarati se kuda bi tko išao. To me u startu oduševilo – nismo se striktno pridržavali programa putovanja i puno više toga smo obišli. Poštovale su se želje putnika. A bilo je uzrasta od 5 do preko 70. Nekako su očekivali kako su s nama djeca da planiramo put u Disneyland, a mi smo se već prije dogovorili za Versailles. Nije da djeca nisu željela poći  tamo, ali nije lako uskladiti želje trima generacijama. Ipak svi poštujemo činjenicu da smo samo pratitelji Profesorice.

U zračnoj luci nas je čekao bus kojim smo napravili panoramski pregled grada. Pripremili smo foto aparate i slušali zanimljive priče o zadnjem letu  concorde-u , čak i vidjeli taj avion koji je bio izložen u staroj zračnoj luci Laberge, gdje je sletio Lindbergh prilikom preleta Atlantika.. Uskoro se održavao Sajam aeronautike; na žalost nismo se mogli uklopiti u taj događaj, a baš me zanimao. Pomalo iznenađujuće za žensku vodičicu  da se tako dobro razumije u nogomet, avijaciju – odmah me kupila svojom širinom znanja i obaviještenosti. Vješti vozač nas je vozio prema gradu preko St. Denisa gdje se nalazi čuveni stadion na kome su vatreni  osvojili brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu u nogometu 1998.u Francuskoj. Kapacitet mu je 80000 gledatelja.

U panoramskom razgledu vidite Dom Invalida, Champs Elysees, Pantheon, Eiffelov toranj, Trg Concorde, Obelisk, Slavoluk pobjede. Između ostalog i hotel Ritz iz koga se princeza Diana uputila na svoje zadnje putovanje kroz tunel Alma, gdje je nastradala bježeći od paparazza. Hotel s vanjske strane ne izgleda senzacionalno.

Napravili smo pauzu u Luksemburškim vrtovima – toliko lijepim da se nisam mogla odvojiti od foto-aparata.

Druga pauza je bila na Trocaderu – ispred Eiffela gdje smo sljedećih dana često svraćali – u svako doba dana i noći.

Put nas vodi prema hotelu Ibis koji se nalazi u arondismanu La Defense.

Smještaj u hotelu. Sobe su manje, ali lijepo uređene i čiste – imaju sve potrebno.  Jedina zamjerka su stalno zatvoreni prozori i klima. Nedostajalo mi je zraka.

Dogovor za popodne – krećemo na prvu vožnju metroom.  Kupili smo carnete (13€ za 10 karata) i stali u red. Vidjela sam kako većinu hvata panika. Nije mi baš bilo ugodno gledati kojom brzinom Parižani silaze u metro, prolaze poništavanje karata. Kao da je sve netko ubrzao na filmu. Profesorica i Dubrovkinje koje smo upoznali upravo sad, smo se pogledale. „Ne smijem pokazati strah, trebam biti vođa“, razmišljala sam,  ali uz dvoje djece i  gospođu u godinama to ne izgleda lako. „Samo da mi netko ne zaglavi!“ Srećom, imam ja svoj oslonac od preko 1,90cm  koji me gleda smirujuće. Komentirali smo glasno: “Što je ovo – zar ćemo i mi ovako?“ Djeci je sve ovo izazov. Odmah razumiju što i kako. A mi za njima. Ne možete vjerovati kako su se samo dobro snalazili: curica s francuskim, a dječak orijentacijski. Imala sam dojam kao da ima ugrađen GPS u glavi.

Ovo je bio izazov i veliki rizik poći na putovanje s djecom i nonom – 3 različite generacije u maloj grupi od 5 ljudi, ali sve je ispalo prilično dobro – nitko se nigdje nije izgubio. A i ostali u grupi su tolerirali naša povremena kašnjenja.

Izašli smo na stanici Hotel De Ville. U nazivu je hotel, ali to ne mora biti hotel – u stvari je zgrada vijećnice.

Nakon razgledanja, krenuli smo prema najstarijem pariškom dijelu – otoku Ile de la Cité, naseljenom još u antičkom dobu i čuvenoj katedrali Notre Dome. Njenom značaju je svakako doprinio pisac Victor Hugo sa Zvonarom Bogorodičine crkve. Osjećate takvo poštovanje i  divljenje građevini izvana, a tek kad uđete unutra! Ma je li moguće da se krećemo kuda je carevao Kvazimodo i gdje su skriveni tajni kodovi u Brownovom Da Vinčijevom kodu.

Slikanje je zabranjeno, ali poneki se usude  ponešto uhvatiti. Rozeta na južnom dijelu je fantastična – vitraj, neponovljiv. Nismo se penjali na vrh. Uočili smo gorgojle – djeluju zlokobno, ali su u stvari oluci – izbacuju višak vode s krova crkve.

Na svim portalima su ugravirani značajni sveci. Istaknula bih Saint Denisa. Nakon dekapituiranja (odsijecanja glave),  on još živ uzeo glavu u ruke i prepješačio tako 10 km. Na svim slikama i skulpturama  je tako prikazan – s vlastitom glavom u rukama . Zastrašujuće. Bio je prvi biskup Pariza. Stratište mu je bilo na brdu Monmartre, a šetao je do mjesta današnje bazilike Saint Denis u St. Denisu gdje su pokopani francuski kraljevi.

Nakon razgleda Notre Dame-a smo krenuli prema Latinskoj četvrti. Tu smo konačno uspjeli jesti i sjesti. Tek tad smo osjetili glad. Jer glad za jelom se nije osjetila dok smo znatiželjno proučavali Pariz. Ovdje ne bih ni spavala, samo razgledala i razgledala… i upijala dojmove.

Napuniviši stomake, a i baterije za nastavak šetnje, krenuli smo prema kvartu Beaubourg. Odmah uočite toranj Chatelet. Meni omiljenu metro stanicu. Prošetali se Rivoli ulicom, pogledali St Jacques crkvu i došli do Georges Pompidou centra. Fantastična građevina. Sve instalacije – vodovod, kanalizacija, struja, telefoni su s vanjske strane zgrade,  obojano živopisnim bojama. Šteta što slike nisu noću ispale tako dobre. Prepoznala sam  fontanu Igora Stravinskog i pitala vodičicu za potvrdu. Kad je vidjela moju glad za istraživanjem, a nisam bila jedina, imam dojam da je i sama dobila  dodatnu snagu.  Trudila se da nam pruži jako mnogo toga, da što više vidimo.

Znate: postoje dvije vrste putnika – oni koji dođu u Pariz kupovati i oni koji su došli puno toga vidjeti bez pretjeranog zanimanja za šoping. Mi spadamo u ovu drugu skupinu. Jedino je šteta što smo toliko toga razgledali da skoro ništa nismo stigli kupiti osim par suvenira. Nije nam žao.

Umorni, a sretni smo se vratili metroom, linijom 1 do hotela. Naša linija je bila među najsuvremenijim. Metro stanice nove, vlakovi čisti uredni, digitalizirani. U jednom trenu, kad je metro bio prilično upražnjen mi se učinilo da ga nitko ne vozi. Pomalo neugodno se osloniti toliko na tehniku. Poslije smo saznali da jedinica ima vozača, ali samo s jedne strane, dok je najnovija linija (broj  14) potpuno kompjutorizirana – uopće nema vozača. Zato smo mi kao grupa morali ulaziti istovremeno na više vrata, jer nitko nikoga ne čeka.

Vodičica nam je svima dala svoj broj mobitela, u slučaju da se netko izgubi, s upozorenjem  da stane i  zovne.  Ona će doći do njega. Mislim da nijednom nije morala nekoga tražiti. Bar nije pričala o tome

Dok je moja ekipa umorno i sretno spavala, ja sam probala sve mogućnosti gadgeta i malo koristila viber, malo skype, malo mail. Sponzor putovanja se zadovoljno smješkao iz Kanade vidjevši dobro uloženu investiciju već prvi dan.

Nastavak serijala: Pariz – drugi dan – Montmartre i Louvre