Pariz – 4. dan – Tour Eiffel

Autor: Kalina M. M.

Pogled s Eiffelovog tornja

Ranojutarnje buđenje. Plan je popeti se na Tour Eiffel. Dogovorili smo se s veselom ekipom iz Dubrovnika poraniti na doručak prije 7h. Nasmijali smo se kad su naše cure nakupile croissanta pun poslužavnik. Stvarno su ukusni, tope se u ustima.

Metro linijom broj 1, pa presjedanjem na broj 6 dolazimo na Trocadero. Stajemo u red za kupovinu karata, iznenađujuće mali. Mi se spremili za višesatno čekanje: hrana , voda, meza  😉 , kad ono nismo čekali ni pola ure i već smo došli do biletarnice.

Postoje dvije razine na samom tornju; različite su cijene do prve platforme i do vrha (Sommit). Također se razlikuju cijene za djecu i odrasle, te posebno za invalide. Bolje je rezervirati karte putem Interneta, ali svi moji pokušaji za pronalaženja 7 karata nisu bili uspješni. Unaprijed rasprodano. Preporuka: ako ste sami, tj. niste vezani grupom, bolje je unaprijed kupiti karte. Mi nismo znali koji dan ćemo imati slobodno za popeti se gore. I još nešto za alpiniste ili izdržljivije – imate uspon i skalama. Ne znam koliko traje, jeftinije je, u svakom slučaju. Detalje o cijenama karata možete vidjeti ovdje:
http://www.tour-eiffel.fr/en/preparing-your-visit/buying-your-tickets.html

Koje oduševljenje već na prvoj razini i nakon izlaska iz prvog lifta – pukao pogled na sve strane. Ne znate kud biste prvo slikali. Djeca oduševljeno snimaju selfije, a mi pokušavamo uloviti sve što je moguće. Tu je i restoran, ako želite, možete jesti. Zanimljivost: postoji znak da čuvate stvari od džeparoša. None ostaje na prvoj platformi, a mi ostali idemo drugim liftom na vrh.

Koji osjećaj uzvišenosti, važnosti, a pomalo i straha. Nije mala stvar gledati s preko 300 m visine na otvorenom. Lijep i neponovljiv doživljaj: ushićenje, sreća, ali i nelagoda. Odjednom, zvoni mi mobitel. Gledam tko me sad zove usred Pariza i to još na vrhu tornja. Kad ono poziv s prve platforme na francuskom: profesorica nas zafrkava.

Stanka na Trocaderu

Nakon što smo sišli, red je bio nabaviti i suvenire, te nakon toga malo odmoriti u kafiću na Trocaderu. Cijene su „boli glava“ (4.5€ kava, cola 6€).

Šetnja za kraj

Kako najbolje upoznati neki grad – prehodati ga uzduž i poprijeko. Odlučili smo to učiniti šetajući prema Champs-Élysées. Vadimo mape grada i slijedimo ih. Veoma luksuzna  je Avenija Kralja Petra. Tu su smještena veleposlanstva mnogih država. Pomalo smo ogladnjeli i tražimo prikladno mjesto za jesti. Upadamo u Libanonski restoran. Sav je fancy. Nekako nas čudno gledaju, a i hrana im je malo čudna. Pokušavamo nazive prevesti s francuskog, s engleskog, ali bezupješno – nemamo pojma koje su ovo namirnice. Nakon što su nam sastavili stol za 7 ljudi, mi ih napuštamo 😉 . Malo me hvata smijeh, a malo strah, ali sve je dobro prošlo. Normalno, ideja da odemo odavde je moja, a svi su se odmah složili. Kad je čovjek raspoložen i u grupi puno lakše riskira, pa ako upali, upali… Na kraju idemo u pizzeriju Roma i naručujemo lazanje, pastu, pizzu – svašta nešto talijansko. Bilo je ukusno, svi smo se složili. Poslužili su nam i neke malene kruščiće. Kad sam završila s lazanjima njih nigdje nije bilo, pokupili konobari??? Nitko od nas nije primijetio kad su nestali s naša dva stola. Konobari nisu oličenje ljubaznosti.

Odlučimo razgledati dućane po Champs Elysees. Ušli smo i u radnju nogometnog velikana PSG (Paris Saint Germain). Unutrašnjost krasi ogromni poster Zlatana Ibrahimovića. Sin malo razgleda s tatom, ali ubrzo izlazi vani k nama ženskima, jer se neprestano smijemo. Sjetile smo se kako je jedna gospođa pričala da je kupila nekoliko torbi Louis Vuitona i komentara kako Versailles nije uopće ništa posebno bogat.

Super je Disneyeva radnja preko puta Rome, za djecu pravi raj. U njenoj blizini su i Zara i NewYorker , itd. Kako ja nisam šopingholičarka, jedva čekam izaći van i šetati se; uživanje mi je gledati face po ovoj čuvenoj ulici.

I za kraj…

Vraćamo se uskoro u hotel, iznosimo stvari, ukrcavamo se za transfer na aerodrom. I ne možemo vjerovati da je kraj…zar su već prošla 4 dana. Može li se vrijeme rastegnuti?

U dobroj atmosferi , većina je raspoložena, naša ekipa pogotovo, slušamo vodičicu. Neke stvari nam ponavlja, a mi se sad osjećamo bogatijimi, jer su nam već neki predjeli poznati.

Na aerodromu smo potrošili još ostatak EUR-a. Kupili sireve, čokolade, suvenire. Neka vas ne iznenadi miris kiselog kupusa kod free shopova – to su vonjali francuski sirevi. Nabavili smo malu košaricu s oglednim primjercima. Bilo je desetak sireva.
Sve je u redu do carinskog pregleda.

Djeca su se tako oslobodila da su krenuli ispred nas roditelja u red. Vidim moj desetogodišnjak stoji sa strane i carinik mu pregleda ruksak. Navlači rukavice…dječak spustio pogled. Počinje vaditi: tik-tak bombone, toblerone i pokazuje da je to njemu. Onda se okrenu prema zabrinutoj majci, tj. meni i namigne mi. Laknulo mi je. Pokaže mom sinu da produži. Mali se razbjesnio: gdje mu uze slatkiše! Već sam pomislila da će doći do svađe, srećom, spustio glavu i prođe. Carinik ga zove nazad i vraća mu slatkiše.

Cijela grupa je stala i nasmijala se. Valjda se svašta dešava na carinama, pa djecu koriste za šverc. A možda im je dječak bio simpatičan, tko zna? Pođem ja malo da se osvježim u toaletu, kad novo iznenađenje: svira glazba i to Debussy – Clair de lune. Jedna od mojih najdražih kompozicija. Brat ju je nekad davno svirao. Divota. Zadržala sam se malo duže… Moram se vratiti kako grupa ne bi pomislila koja je ovo čudakinja – ide u toalet slušati Debussy-a.

Konačno se ukrcavamo u avion nakon ovog dugog dana. Promatram Pariz iz zraka i snimam. Žao mi je što se tako brzo rastajemo. U ova četiri dana smo samo osjetili grad, ali i to puno znači. Bogatiji smo za još jedno putovanje. Au revoir, Paris!

Prethodni nastavak: Pariz – treći dan – Versailles, d’Orsay, Trocadero noću