Pariz – 2. dio

Još jedan ljetni dan u Parizu

Autor: Ehli

Nakon laganog i opuštenog jutra na Montmartru, oko podne smo već bile u vlaku za Versailles.

Osvanulo je naše drugo pariško jutro, vedro i sunčano, baš kao naručeno za vrlo ambiciozan dan što smo imale u planu. Počinjemo ga šetnjom po Montmartru, boemskom kvartu u kom je i hotel gdje smo odsjele.

Montmartre nadvisuje čitav Pariz, jer je smješten na 130m visokom brežuljku. Krajem 19. stoljeća postao je simbol umjetničkog života grada, mjesto gdje su mnogi poznati umjetnici živjeli i stvarali. Danas je to dio grada gdje se meni osobno najviše osjeća duh Pariza. Baš takvog sam ga mnogo puta zamišljala. Idealna kulisa za nezaboravne trenutke, gdje je prosto nemoguće ne zaljubiti se u uske strme uličice, male bistroe i slatke deserte u slastičarnicama.

Do srca Montmartra, trga Place du Tertre, vijugaju uličice s bezbroj stepenica. Tu se Lea bukvakno rastopila, očarana toplom atmosferom i dražesnim izgledom. Mnogobrojni ulični slikari i crtači portreta su preplavili trg još od ranog jutra. Mjesto kakvo se samo poželjeti može za prvu jutarnju kafu, prije nego što počne najezda turista. Činilo mi se da bih tu mogla sjediti satima i satima, budna sanjareći.

Na samom vrhu brda Montmartre je bazilika Sacré-Coeur, sa svojim prepoznatljivim bijelim pročeljem. Građena je u romansko-bizantskom stilu i do nje vodi dugi niz širokih stepenica, po kojima danonoćno vrve turisti. Druga je najviša građevina u Parizu, posvećena Sv. Srcu Isusovu, zavjet Parižana za spas od napada Prusa. Odavde se pruža jedan od najljepših pogleda na grad, Pariz vam praktično leži pod nogama.

Iako je ova naša prva posjeta Parizu bila veoma kratka, svejedno mi je bilo nezamislivo da u nju ne uključimo i Château de Versailles, najveći i najraskošniji dvorac u Europi. Versailles je predgrađe Pariza, do kog se stiže lokalnim brzim vlakom RER C, za oko 45 minuta. Dvorac i vrtovi su jedna od naposjećenijih turističkih atrakcija Europe.

Iako je ova naša prva posjeta Parizu bila veoma kratka, svejedno mi je bilo nezamislivo da u nju ne uključimo i Château de Versailles, najveći i najraskošniji dvorac u Europi. Versailles je predgrađe Pariza, do kog se stiže lokalnim brzim vlakom RER C, za oko 45 minuta. Dvorac i vrtovi su jedna od naposjećenijih turističkih atrakcija Europe.

Nakon laganog i opuštenog jutra na Montmartru, oko podne smo već bile u vlaku za Versailles. Usput da napomenem, ulaznice za muzeje i sve drugo što privlači turiste u Parizu nisu nimalo jeftine, kao ni sve ostalo. Ali je zato za djecu do 18 godina ulaz besplatan na većini mjesta, osim Eiffelovog tornja. Nama se prilično isplatila Paris Museum Pass propusnica za dva dana, u koju je osim Notre Dame zvonika, Orsaya i Louvra bio uključen i Versailles u cijelosti. Tako da smo za 35 eura, koliko dvodnevna propusnica košta, dobro prošle, jer je za Leu to sve ionako bilo besplatno, a za mene bi bilo dosta skuplje da sam na svim mjestima posebno kupovala kartu.

Versajski dvorac je nastao kao lovački dvorac kralja Louisa XIII u 17. stoljeću. U vrijeme Louisa XIV doživio je procvat i slavu, te postao političko i kulturno središte Europe, kao i sinonim za raskošne aristokratske zabave. Osim Louisa XIV, dvorac je još bio rezidencija Louisu XV i Louisu XVI. Prestaje biti kraljevskom rezidencijom nakon Francuske revolucije 1789. godine.

U dvorcu je vladala neopisiva gužva. Milile smo s masom ljudi u pravcu kretanja, prisiljene gurati se kada god bismo poželjele pogledati nešto izbliza. U takvim uvjetima vrlo brzo smo se zasitile faca Burbonske dinastije, kojima su bili načičkani zidovi u svakoj dvorani. Nakon laktanja kroz kraljeve i kraljičine odaje, složile smo se da čim prođemo kroz Galeriju ogledala, koja nam je bila glavni cilj, izlazimo van.

Galerija ogledala (Galerie des Glaces) je najraskošnija prostorija u cijeloj Francuskoj. Ukrašena je sa 17 velikih ogledala, koja prekrivaju cijeli zid, nasuprot prozora koji gledaju na vrtove. Tu je 1919. potpisan Versajski ugovor o miru i tako završen Prvi svjetski rat.

Nakon gužve u dvorcu, uživati u vrtovima Versaillesa zaista nije bilo teško. Zelenilo, cvijetne aleje, fontane, skulpture, kanali, te beskrajne staze i stazice – sve manikirano u savršenom skladu. Ovakav vid glorifikacije kralja mi je puno miliji oku, za razliku od unutrašnjosti dvorca gdje su čini mi se ipak mrvicu pretjerali u svom tom sjaju i raskoši. Vrtovi se u terasama penju prema dvorcu, da slučajno ne bude zabune oko kraljevog položaja – na vrhu naravno  🙂

U_sklopu vrtova su i dva manja dvorca, Grand Trianon i Petit Trianon. Grand Trianon je privatna rezidencija Louisa XIV. Petit Trianon je prvobitno bio namijenjen ljubavnici Louisa XV, Madame Du Barry. Nakon kraljeve smrti, nova vlasnica postala je Marie Antoinette, dobivši dvorac na poklon od svog supruga Louisa XVI. Kontroverzna zadnja kraljica Francuske je oko dvorca dala podići engleske vrtove, te selo u austrijskom stilu, gdje je uživala u privatnosti. Kako sam baš nedavno pročitala jednu od njenih novijih biografija, sa velikim zanimanjem sam obišla kraljičino selo, prisjećajući se detalja iz knjige.

Trianoni su u blizini jedan drugog, ali vam zato od glavnog dvorca do njih treba oko pola sata pješice. Tek tu zapravo spoznate koliko je ogroman cijeli taj prostor. I koliko vas bole noge 🙂 Spasio nas je neki lokalni bus, za koji nismo ni znale da tuda prometuje. Vidjele smo hrpu svijeta kako čeka, stale da provjerimo gdje i kada ide, nakon desetak minuta već bile na kolodvoru.

Nakon Versaillesa, dan smo planirale završiti posjetom Louvru. Louvre smo ostavile za kraj zato što je bila srijeda, a srijedom je otvoren i navečer. I što je još važnije, navečer  ne bi trebalo biti gužve. Zbog radova na jednom dijelu pruge, na povratku iz Versaillesa su nas prebacili iz vlaka u bus, iz kog smo (više greškom nego planirano) izašle u Latinskoj četvrti. Tako da smo sasvim slučajno krajičkom oka uspjele kužnuti i Sorbonnu, čuveno sveučilište.

Odatle smo odlučile krenuti pješice ka Louvru i usput nešto pojesti. Svidjele su nam se cijene u jednom bistrou, za koje nismo znale da dolaze u paketu s neljubaznom uslugom. Konobarica nam je donijela juhu od luka i nešto nas pitala, na brzinu promrmljavši sebi u bradu… nismo je razumjele i kontale smo ponovit će ili sporije ili možda pokušati nekako objasniti što hoće od nas… na kraju nas je samo prezrivo pogledala, odmahnula rukom i otišla. Lea je zaključila da je garant kriv njen američki akcent. Što god bilo, dobila je i odgovarajuću napojnicu – ništa 😉 Usput, Lea je za glavno jelo uzela Boeuf à la Bourguignonne i razočarala se. Kaže da je moj, koji spremam po receptu Julie Child, puno bolji 🙂 Da sada slučajno netko ne bi pomislio da sam ja tamo neka super kuharica, red je da naglasim da je to jedino francusko jelo koje uspješno znam pripremiti.

Nakon večere prešle smo na desnu obalu Seine, preko mosta Pont des Arts, koji spaja Louvre i Francusku akademiju. Most je pješačka zona i bio je krcat mladim svijetom – parovi ili grupice u piknik okruženju uživaju u zalasku sunca. Ovaj most je poznat i po običaju postavljanja katanaca kao dokaza vječne ljubavi. Prošle godine smo vidjele isti običaj u blizini mosta Ponte Vecchio u Firenci. Lea me pitala što se desi ako par prekine vezu, dođe li bar jedno od njih da skine katanac 🙂

Konačno, pred sami zalazak sunca, bile smo ispred najpoznatijeg muzeja na svijetu, nekadašnje kraljevske palače. Čuvena staklena piramida blistala je ispred nas, kao zlatom obasjana. Elegantna i smjela neomodernistička građevina podignuta je za vrijeme predsjednika Mitterranda, kao rješenje za funkcionalniji ulaz u Louvre, kroz svijetli i prostrani suteren. U početku je bila žestoko osporavana i kritizirana od strane Parižana, koji su tvrdili da piramida nikako ne pristaje u dvorište klasičnog Louvra. Vremenom je prihvaćena i postala je još jedna muzejska atrakcija. Slično je bilo i s Eiffelovim tornjem, koji su čak jedno vrijeme htjeli i da sruše.

Ne morate biti pretjerani ljubitelj umjetnosti da biste shvatili da biti u Parizu a ne otići u Louvre je veliki grijeh. Tumarati navečer tom veličanstvenom riznicom svjetske kulturne baštine je nezaboravan doživljaj. Dugačke galerije, visoki oslikani svodovi, prigušena svjetla, široka stepeništa sa stubovima – okoliš koji u vama budi osjećaj pripadnosti nekom davnom vremenu.

 Do Mona Lise (La Joconde), daleko najatraktivnije umjetnine u muzeju, vode vas putokazi skoro na svakom koraku. Nalazi se unutar krila Denon, koje sadrži remek djela poznatih talijanskih umjetnika. Imale smo je samo za nas koliko smo htjele, bez imalo guranja i laktanja. Puno manja nego što smo ju zamišljale, smiješila nam se iza zaštitnog neprobojnog stakla. Osmjehnule smo se i mi njoj 🙂

 Kod Mona Lise smo izgubile osjećaj za vrijeme, tako da smo se iznenadile kada smo vidjele da je pristup za Milosku Veneru već bio zatvoren. Pogledasmo na sat, vrijeme za zatvaranje. Uputivši se razočarano ka izlazu, ne preostaje nam ništa drugo nego da se tješimo da ćemo to nekog drugog puta. U piramidi je osoblje već polako upućivalo posjetitelje ka izlazu. Lako je bilo uočiti obožavatelje romana Dan Browna, Da Vinci Code. Neumorno su fotografirali prepoznatljive detalje iz romana, na što su čuvari počeli nervozno reagirati, žurno ih usmjeravajući ka izlazu.

Noćnom šetnjom po Montmartru počinjemo rastanak sa gradom koji je savršen spoj kulture, mode, svjetla, romantike… mnogo lica za koja treba puno, puno više od 2 dana da se otkriju. Bilo je kratko ali nezaboravno slatko. Na putu za aerodrom već sam počela sanjariti što bih voljela vidjeti i doživjeti neki drugi put…