Pariz – 1.dio

Ispod duge u Grad svjetlosti

Autor: Ehli M.

Dok smo letjele prema Parizu, kroz kišne oblake ispod nas su se nazirali šumski brežuljci i riječne doline Francuske. I onda iznenada, na samom domaku aerodromu Orly, nebo prošaraše stidljivi zračci sunca i pojavi se prekrasna duga u velikom luku. Prvo u nizu iznenađenja što nam je podario naš dugo priželjkivani dolazak u Grad svjetlosti!

Sletjesmo mi tako u “oh la la” stilu ispod duge, kako i doliči jednom Parizu. I tek da se zna – bez promjene spola i bez ćupa zlata 🙂 Zahvaljujući detaljnom studiranju pariške transportne mreže RATP (dok sam se pripremala za ovo putovanje), uspjele smo s aerodroma stići do hotela na Montmartru za otprilike 50 minuta. Prvo Orly bus, pa onda brzi lokalni vlak, i na kraju metro. Svidjelo mi se što nam je za vlak i metro nakon presjedanja vrijedila ista karta – jedan od principa RATP mreže, za koju kažu da spada među najefikasnije u svijetu.

Hotel Regyn’s Montmartre, gdje smo rezervirale sobu, me na Internetu privukao kombinacijom izgleda, lokacije i cijene. Smješten na obroncima brežuljka Montmartre, čuvene umjetničke četvrti i metro stanicom Abbesses ispred samog ulaza. Usput da napomenem da je Abbesses jedna od metro stanica koje su najdublje pod zemljom – puno stepenica sa puno kofera ne zvuči zabavno – srećom postoji lift 🙂

Na recepciji hotela nas je čekalo drugo iznenađenje toga dana, u početku malo neprijatno. Ispostavilo se da su nam izgubili rezervaciju. I kako to obično biva, sve sobe u kategoriji koju smo mi rezervirale su bile pune, ostalo još prazno samo par onih najskupljih. A skoro 11 sati naveče. I na kraju, nakon par telefonskih razgovora, te dužeg vijećanja na lošem engleskom dežurnog sa recepcije i mom još lošijem francuskom, odlučiše nam dati sobu više kategorije po istoj cijeni. E u tom trenutku iznenađenje postaje  izuzetno prijatno! Dobismo mi na kraju jednu od najljepših soba u hotelu, na zadnjem katu, sa fantastičnim pogledom na grad i Eiffelov toranj u daljini 🙂 🙂 😉

Dok smo kasnije kroz prozor sobe zaneseno posmatrale blistavi Eiffelov toranj, čija su svjetla reflektora razigrano preskakala preko gradskih krovova, zaključile smo da uopće nismo umorne od puta i da smo raspoložene za jednu kasnovečernju šetnju.

Nedaleko je Moulin Rouge, poznati pariški kabare, gdje se i danas pleše najbolji can-can u gradu, baš kao za vrijeme Belle Epoque i Toulousa Lautreca. Kako se Moulin Rouge nalazi u ulici sa brojnim noćnim klubovima, seks shopovima i striptiz barovima (Boulevard de Clichy), da bismo zaobišle što je moguće više toga, prišle smo mu ulicom Rue Lepic – koja je daleko mirnija i po našoj mjeri. U prijevodu je Moulin Rouge “crveni mlin” i postoji još od vremena kada se na Montmartru nalazilo na desetine mlinova, od kojih je danas ostalo svega nekoliko.

Naše prvo pariško jutro smo startale u obližnjem dućanu raznih peciva, gdje se zbilja bilo teško odlučiti što uzeti. Nakon slatkog mučenja oči gladne su uzele više nego što su mogle pojesti. Tu smo naučile i lekciju da kafa za “to go” košta 1 euro manje od iste ako sjediš 🙂 Slijedi kraća metro vožnja, pa dolazak u gradsku jezgru Pariza – Île de la Cité, otok na rijeci Seini. Pored mnogih drugih stoljetnih građevina raznih umjetničkih pravaca, tu se nalazi i nadaleko poznata gotička katedrala Notre Dame. Za sadašnji izgled katedrale dosta je zaslužan pisac Victor Hugo, koji je svojim romanom Zvonar crkve Notre Dame potaknuo Parižane na njenu restauraciju.

Pred katedralu smo stigle relativno rano, jer nam je namjera bila popeti se na njen zvonik, što je izuzetno posjećena gradska atrakcija i gdje često vladaju velike gužve. Prvi pogled na već formirani red u ulici sa strane katedrale nam je bio jasan pokazatelj da nismo dovoljno uranile. Prethodnu noć na aerodromu sam kupila dvodnevnu muzejsku propusnicu (Paris Museum Pass) koja kako kažu garantira ulaz bez čekanja u redu za sve turističke atrakcije koje pokriva. Sve osim Notre Dame zvonika 🙁

Ipak ne odustajemo. I nakon sat i pol čekanja u redu, s uzbuđenjem se penjemo u Quasimodov svijet. Zvonik je visok 69m, na zapadnoj strani je galerija (Galerie de Chimeres) koja je carstvo gargoyla. Nekome strašan, nekome simpatičan, njihov groteskni izgled je po legendi imao svrhu da rastjeruje demone.

Uz onu osnovnu, više praktičnu svrhu odvoda padavina. Na južnoj strani je najveće zvono, Emmanuel, teško 13 tona. Pogled sa galerije je nezaboravan, Pariz u svoj svojoj fascinantnoj ljepoti kao na dlanu!

Kako Lea još nije čitala Hugovog Zvonara, knjiga nam se učinila kao savršen suvenir za ponijeti doma. Nedaleko od Notre Dame, u knjižari “Shakespeare and Company”, smo našle izdanje na engleskom. Suvenir je bio potpun uz zaštitni pečat knjižare, “Kilometer Zero”, što asocira na prostorni centar Pariza koji se nalazi u blizini.

Nastavljamo obilazak grada šetnjom lijevom obalom Seine, posmatrajući njene mostove kako se ogledaju u vodi. Opjevani u stihovima mnogih pjesnika, oslikani na još brojnijim slikarskim platnima, mostovi na Seini su dio duše Pariza. Dužinom od 12km, njih desetine vežu dvije obale. Pont Neuf (Novi most) je najstariji od svih, iako to po imenu ne biste naslutili 🙂

Na lijevoj obali je i naša sljedeća destinacija, muzej umjetnosti iz 19. stoljeća, čija impresionistička zbirka mene osobno više privlači nego susjedni Louvre.

U pitanju je Musée d’Orsay, koji se nalazi na mjestu starog željezničkog kolodvora, na što asocira i veliki zidni sat u predvorju. Pred ulazom beskrajni redovi, kako smo i očekivale. Muzejska propusnica nam je ovog puta drastično smanjila vrijeme čekanja na sam ulazak, ali to nam nije puno pomoglo za neopisivu gužvu koja je vladala unutar muzeja. Rijeke ljudi praktično u svakoj galeriji, a u onim gdje su remek djela najčuvenijih velikana impresionizma, jedva da se moglo prići svakom platnu. Voljela bih da je naš prvi doživljaj Moneta, Maneta, Renoira, Van Gogha i Degas uživo prošao opuštenije i uz manje guranja, ali što je tu je. Van Goghovo zvjezdano nebo i Degasove balerine su nas svejedno izuzetno dojmile. Glavni hol muzeja, sa svojim dramatičnim ustakljenim krovom i puno prirodnog svjetla, je također doživljaj za sebe. Tu smo napravile kraći predah u trenutku kada smo bukvalno padale s noga od umora.

Mene su pored širokih bulevara i avenija jednako oduševile i gradske zelene površine. Jardin des Tuileries, gradski park između muzeja Louvre i trga Concorde, kome je prva vlasnica bila Katarina Medici, je samo jedan primjer. Ono što me definitivno nije oduševilo su vrtoglave cijene. Baš u parku smo zaključile da smo gladne i odlučile da nešto prezalogajimo na brzinu kod uličnih prodavaca. Mala boca vode 3 eura! Stvarno previše čak i za jedan Pariz.

Po izlasku iz Tuileries  vrtova, dolazimo na Place de la Concorde, najveći trg u Parizu.

U središtu trga je egipatski obelisk. Podignut je na mjestu gdje je za vrijeme francuske revolucije bila locirana zloglasna giljotina, na kojoj su stravično pogubljeni Louis XVI, Marie Antoinette i još mnogi drugi. Na trgu počinje i famozna Champs-Elysées, 2km duga avenija, poznata po napucanim imenima visoke mode. Tu sam vidjela nešto što zaista nisam očekivala – red se uhvatio ispred Louis Vuittona?! Nevjerovatno, k’o da torbice džaba daju a ne po onako visokim cijenama 🙂

Champs-Elysées avenija je s drugog kraja omeđena veličanstvenom Trijumfalnom kapijom (Arc de Triomphe), podignutom u čast Napoleonove pobjede kod Austrelitza. Nalazi se na jednom od najprometnijih trgova Pariza, Place de l’Étoile, s kojeg se kružno nastavlja čak 12 avenija.

Kako smo unaprijed imale rezervirane karte za Eiffelov toranj, a zakazano vrijeme se polako približavalo, za inače kratku razdaljinu od Trijumfalne kapije do trga Trocadero, ipak smo odlučile uzeti metro. Čini mi se na kraju da smo više vremena provele tražeći kako s trga sići u podzemnu, nego u samoj vožnji. Slijedi jako smiješna epizoda, uzrokovana razlikom u Leinom i mom mišljenju oko toga kako što efikasnije pronaći traženo mjesto – po Lei nije zgoreg ponekad tražiti pomoć od prolaznika, a ja se skoro uvijek isključivo oslanjam na mapu.

Po izlasku iz podzemne na trg Trocadero, pomalo nervozne, jer se opasno primaklo vrijeme kada točno moramo biti ispred tornja, Lea je čim je kročila na ulicu izjavila “idemo odmah nekoga pitati u kom je pravcu Eiffelov toranj”.

Ja sam se istog trena prosula od smijeha i samo joj prstom pokazala da se okrene. Bio joj je ravno iza leđa, ogroman, mnogo veći nego što se čini iz daljine, sve da smo htjele nismo ga mogle promašiti 🙂 Poslije smo se zezale i zamišljale reakcije prolaznika, da sam je kojim slučajem pustila da tu nekoga pita, prije nego što se okrenula na drugu stranu ulice.

Stigle smo pred toranj kao opčinjene, potpuno zaboravivši na umor od cjelodnevnog zundanja po gradu. Izgledao nam je nestvarno. Znala sam da je to najviša građevina u gradu (300m bez antene) ali sam ipak ostala zatečena visinom. I boja me iznenadila, svijetlo smeđa. Otkud meni da je crn?! Kasnije sam saznala da ga svakih 7 godina farbaju i da je nekoliko boja u igri.

Pravu vrijednost rezervacije karata za lift putem Interneta smo spoznale kada smo vidjele koliko svijeta čeka u redu. Ne znam da li bismo bile u stanju za takvo što dva puta u istom danu, bez obzira s koliko entuzijazma smo stigle u Pariz. U naše karte su bile uključene dvije vožnje liftom. Prva iz podnožja do druge platforme, odatle drugim liftom do samog vrha. Tu sam prvi put u životu vidjela i znak koji vas upozorava na mogućnost da budete odžepareni 🙂 Nije mi promakla ni zaštitna žičana ograda na vrhu, postavljena najviše zbog samoubojica koji žele spektakularno napustiti ovaj svijet.

Za dočarati pogled s vrha, bilo koji epitet da upotrijebim čini mi se da nije ni približno dovoljno. Nešto što stvarno vrijedi doživjeti. Neodoljiva panorama bjeličastog grada, što ispunjava dušu svojim šarmom i stilom.

Vrativši se u podnožje tornja, dan je već polako prelazio u sumrak. Sustigao nas je i umor, pa smo se pridružile svjetini što je čekala zalazak sunca u parku Champs de Mars. Kao i većina ostalih sjele smo na travu, u očekivanju magičnog trenutka kada će tisuće malih lampica zasjati na tornju. Strpljivo smo ignorirale dosadne face koje su okolo tuškale boce šampanjca i minijaturne svijetleće tornjeve. Srećom pojavila se policija pa su se svi brzo razbježali.

Lampice su se polako počele paliti, ubrzo je krenulo i svjetlucanje, sve uz ushićenu reakciju prisutnih. Svjetlucanje, uz dodatne light-show efekte, se ponavlja svaki puni sat i traje oko desetak minuta. Ne mogu se odlučiti da li mi toranj izgleda ljepše ovako noću, obasjan sa bezbroj malih kristalića, ili okupan sunčevom svjetlošću po danu. U svakom slučaju kompletno je ispunio naša očekivanja.

Prvi dan u gradu mojih snova je na izmaku. Dok posmatram “bateaux mouches”, duguljaste turističke brodove, kako plove niz Seinu, u misli mi iznenada dođe moja profesorica francuskog iz gimnazije. S koliko je oduševljenja i strasti ta žena mogla pričati o Parizu… sasvim opravdano!