U šume i jezera – Karelija
Autor: Marijan Miloš
Fotografije: Sandra Šipka
Vrlo brzo po izlasku iz Helsinkija cesta uranja u beskrajne finske šume. Na mjestima gušće, na mjestima prozračne, tako da se kroz stotine štapova od tankih stabala vidi daleko, šume su ono što će većini prvo pasti na pamet kod spomena Finske. Uz jezera, naravno. Još uvijek smo na jugu zemlje i šuma je miješana, odnosno ima i bjelogorice. Kasnije će ona nestati i ustupiti mjesto mitskom borealnom svijetu četinara i breza. Još kasnije će se i oni smanjiti i nestati, ali o tome kad dođe vrijeme.
Znakovi na cesti, baš kao i drugim nordijskim zemljama, pozivaju na oprez zbog opasnosti od losova. Ove dugonoge životinje, najveća živuća vrsta jelena, odgovorne su za veliki broj prometnih nesreća u Skandinaviji. Nosata stvorenja od pola tone (samo rogovi im teže 20 kg) izaći će bez pardona na cestu u potrazi za mladicama trave ili lišćem breze, što možda djeluje smiješno, ali može biti smrtonosno. Zbog toga se oko sve više cesta u Finskoj podižu ograde. Losove ne treba miješati sa sobovima – oni žive dalje na sjeveru, prema Laponiji, i uzgajaju se. Više nema divljih.
Na putu prema jezerskom dijelu zemlje, finskom Lakelandu, prolazimo kroz Kareliju (fin. Karjala), regiju raspolućenu između Finske i Rusije, kraj koji zauzima posebno mjesto u finskom imaginariju. U 19. stoljeću, u vremenu formiranja finskog nacionalnog identiteta, smatralo se da je upravo Karelija ona ‘najčišća’ Finska, najmanje ‘uprljana’ tuđim utjecajima, skandinavskim ili ruskim. U golemoj i rijetko naseljenoj pokrajini najbolje su se očuvale drevne priče i legende, koje je liječnik Elias Lönnrot tijekom 15 godina prikupljao i bilježio, da bi ih 1835. objavio u nečemu što će postati finski nacionalni ep – Kalevala. Najveći dio povijesne Karelije danas je republika u sastavu Ruske Federacije, kao posljedica brutalnih ratova od 1939. do 1945. godine, pa mi prolazimo tek njezinim manjim, južnim dijelom.
Honda se kao zmija provlači cestama između bezbrojnih jezera. Mislili ste da je Finska zemlja tisuću jezera? Zaboravite. Ima ih preko 188 tisuća. Najveće se zove Saimaa (zbog mozaika nevjerojatne razvedenosti naziva i se i jezerski sustav Saimaa) i dom je oko 380 jedinki ugrožene vrste tuljana – prstenastog tuljana jezera Saimaa, koji je ostao tu zarobljen nakon posljednjeg ledenog doba.
Kamp nalazimo na zanimljivom mjestu, na takozvanoj Vjeveričinoj stazi (fin. Oravareitti), 57 km dugoj ruti koja jezerima i rijekama povezuje mjesta Juva i Sulkava, savršenoj prilici za dvodnevnu ili trodnevnu ekspediciju kajakom. Bez dana u kajaku dolazak na finska jezera, treba li to uopće reći, nema nikakva smisla. Doduše, ovdje možemo ostati tek jedan dan, i imamo sreće. Sunčan, topao ljetni dan omogućava nam da satima klizimo po vodama jezera Kyrsyänjärvi, stajemo po obali i otocima i kupamo se. Voda je ugodna i topla. Oko jezera bezbrojne kolibe. Finci obožavaju provoditi vrijeme u njima. Ali pazite: drveni molići su privatno vlasništvo i na njima niste dobrodošli. Barem mi nismo bili. Do kampa se vraćamo uzvodno, uz brzake Kissakoski, zbog niskog vodostaja više se odgurujući nego veslajući. Bio je to naporan, ali dan za pamćenje.
Vlasnik kampa Pasi neviđeno je susretljiv i brbljav čovjek koji prkosi svim stereotipima o zakopčanim Fincima. Poziva nas na svoju verandu kraj jezera, gdje sunce zalazi satima. Razmjenjujemo darove. On nama sladoled, mi njemu zagrebačka licitarska srca. I obećajemo da ga nećemo zaboraviti. Evo, nismo, Pasi.
Da ne bi ispalo sve bajno: komarci, a pogotovo obadi su nepodnošljivi. Sandra je sva u pločama i svrbežu od ujeda tih nesnosnih muha. Pasi ima lijek: utrljati hajdučku travu!