Sjevernom pustoši uz rusku granicu
Autor: Marijan Miloš
Fotografije: Sandra Šipka
Napuštamo veseli kamp na Vjeveričjoj ruti i nastavljamo se probijati kroz labirint finskih jezera. Cesta se cijelo vrijeme penje i spušta, krivuda u svim dimenzijama. Ovaj kraj sam zamišljao drugačije, kao ravnicu po kojoj su se jezera izlila kao lokve po cesti, a dobio sam pravi vozački izazov.
Posjećujemo jedini pravoslavni manastir u Finskoj, Valamo. Najviše Finaca, naravno, pripada luteranskoj crkvi, no postoji i Finska pravoslavna crkva (fin. Suomen ortodoksinen kirkko), koja uključuje 1,1 posto stanovništva. Trag stoljetnih veza s Rusijom, ova Crkva stekla je autokefalnost otprilike kad i sama zemlja nezavisnost – 1921. godine. Kompleks koji obilazimo novijeg je datuma. Drevni Valamo nalazio se na otoku u jezeru Ladoga koji je za dlaku ostao unutar granica novostvorene Finske, da bi 1939. godine, u jeku Zimskog rata, monasi pred sovjetskim jedinicama preko zaleđenog jezera izbjegli u unutrašnjost zemlje, gdje se današnji, novi Valamo nalazi. Mala, ali vedra monaška zajednica spremno dočekuje goste, a mi koristimo priliku i za sitnu lovu ručamo u manastirskoj trpezi.
Nastavljamo prema sjeveru. Prvi puta na putovanju kvari nam se vrijeme. Prognoza najavljuje obilnu kišu i niže temperature. S obzirom na to gdje se nalazimo, nikakvo čudo. Međutim, to znači da treba prilagoditi planove. Cjelodnevno planinarenje u Nacionalnom parku Oulanka, gdje smo se nadali da ćemo možda vidjeti medvjede, tako otpada pa se smještamo u kampu u mjestu Soumussalmiju, negdje na 65. paraleli. Kao i većina finskih kampova, i ovaj je na jezeru, pa se, bez obzira na kišu, prilika za kupanje ne propušta.
Otkrivamo da smo, ne znajući, došli na cestu za Raate, legendarno mjesto iz Zimskog rata koji se od 30. studenoga 1939. do 13. ožujka 1940. vodio između Finske i Sovjetskog Saveza. Za razliku od južne Karelije, gdje su sovjetske trupe uspjele probiti finske linije i stići do prilaza tada drugom po veličini finskom gradu Viborgu (fin. Viipuri), na bojištu kod Suomussalmija Finska je vojska bila iznimno uspješna. Nakon eliminiranja sovjetske 163. i odsijecanja 44. divizije, šest puta malobrojnije finske jedinice krenule su 1. siječnja 1940. u napad cestom za granično mjesto Raate i razbile sovjetske snage na nekoliko manjih dijelova, koji su potom jedan za drugim uništeni. Sovjetski vojnici u rasulu su pokušali pobjeći preko zaleđenog jezera Kiantajärvi, odjurivši bez odgovarajuće odjeće i opreme u finsko zarobljeništvo ili ledenu smrt. Gubici Crvene armije procjenjuju se, ovisno o izvoru, na 8 do 17 tisuća poginulih i 1300 zarobljenih, dok je Finska vojska izgubila 402 vojnika, a zarobila, između ostaloga, 4800 pušaka, 43 tenka i 1170 konja. Do potpisivanja primirja u proljeće 1940. Finska vojska ostala je na kod Raatea na granici.
Rovovi i utvrde na cesti za Raate i danas ulijevaju nemir. Tu je i svojevrsni muzej Zimskog rata i dirljiv spomenik sa 105 zvona za svaki dan Zimskog rata. Spomenik je pak okružen poljem kamenja, po jednim kamenom za svakog poginulog vojnika. I finskog i sovjetskog.
Za promjenu, na odlasku iz Suomussalmija čeka nas jedna skroz blentava atrakcija. Hiljainen kansa, odnosno Tihi ljudi, naziv je za gotovo tisuću strašila s glavama od treseta i slame, svako obučeno u drugačiju robu. Umjetnička instalacija nalazi se kraj ceste i slobodno se može obići. I ne samo to: možete se mijenjati za komad odjeće s nekim od strašila. Ja, naravno, ostavljam jednu majicu. Ali ne uzimam ništa. Drugi put.
Nekoliko kišnih dana prolazi i mi nastavljamo prema mitskoj, praznoj, dalekoj Laponiji.