ZABAVNI PARK TIVOLI
Autor: Slavica D.
Posjetiti Kopenhagen, a ne vidjeti Tivoli ravno je grijehu. Smješten u samom centru grada, tik do glavnog trga (Radhuspladsen) otvara svoja vrata svim posjetiteljima željnim dobre zabave, igre, adrenalina, ali i šetnje, koncerata, predstava… Jedan je od najstarijih zabavnih parkova na svijetu, otvoren 1843.godine, čak je i danas dobrim dijelom zadržao svoj prvobitni izgled.
Kao i većina sličnih mjesta, sam ulaz izdaleka mami svojim zanimljivim izgledom, pa ga mora posjetiti i onaj tko nije prvobitno namjeravao. Istina, moj suprug se dvoumio, znali smo za visoke cijene, a i vremena nismo imali previše. Međutim, nismo htjeli na sebe navući grijeh, jer teško će se ovakva prilika u životu opet pružiti. Ulaz, sličan ulazima u dvorce, bio je dovoljan magnet pa su sve naše dileme pale u vodu. Krenuli smo hrabro, iako nam se činilo luckasto ugurati se u red među omladinu upola mlađu od nas. Ali baš nas briga, nitko nas ne poznaje, ‘mi nismo odavde’. Već na ulazu su nas leđa zaboljela od laktanja grupe mladića koja je željela što prije upasti unutra, kao da će im nešto pobjeći. Čim su zgrabili svoje ulaznice, trkom su pojurili u park i začas nestali s vidika. Nas dvoje ‘starih’ smo se malo zgledali, kao da provjeravamo svoju odluku, je li još uvijek dovoljno čvrsta. Ni svjesni nismo bili da nas je masa gurala naprijed, i najednom blagajna se stvorila pred nama. Dakle, nema povratka.
Znali smo da su ulaznice skupe, ali ipak nas je iznenadila cijena od 85 DKK za 1 osobu (oko 85 kuna). Pa još puta dva – malo previše. Tražili smo po cjeniku neku mogućnost popusta, možda paket za 2 osobe, ili za osobe starije životne dobi (?), ili za period ‘van sezone’ (što to znači kad je zabavni park u pitanju?), pokušavali smo nekako obrlatiti i blagajnicu … ali bezuspješno. Morali smo platiti 170 DKK samo za ulaz. A gdje je sve ostalo. Pomirili smo se sa sudbinom, ipak je ovo Tivoli, Danska, skupa Skandinavija.
A onda, sva naša briga je nestala kad smo se našli s druge strane ograde. Iako je bilo podne, svjetiljke su gorjele na sve strane, i to svih mogućih boja i oblika. To je raj za mene, svugdje tražim dašak čarolije, čak i tamo gdje je samo business u pitanju ja želim vidjeti bajku. Tako sama sebi uljepšavam život. Probajte, vidjet ćete da djeluje.
A onda smo se našli u jednom neviđenom svijetu, daleko od normalnog života. Zagušila nas je buka sa svih strana, čule su se sirene, vriska, urlici, treštava glazba … Nismo znali na koju stranu pogledati, kamo prvo poći. Pogled je zastao na ‘zlatnom tornju’, opasnoj dizalici koja igrače naglo podiže u nebeske visine. Vjerujem da su mogli vidjeti ne samo cijeli Kopenhagen, već i Malme na švedskoj strani. A onda se naglo strmoglavljuju u dubinu uz neopisive urlike zaluđenih igrača. Brže-bolje sam pobjegla na drugu stranu, i naravno, naletjela na ‘roller-coaster’. Jedan od najpoznatijih, a i najstarijih, drveni ‘vlak smrti’ datira još iz 1914. godine, ali i dalje funkcionira. Najpoznatija je, a i najposjećenija igra u Tivoliju. Gledala sam čak i djecu, koja svakako u pratnji odraslih, uživaju u ludorijama i strahotnoj vožnji ove drvene nemani, i razmišljala : što li to ljude privlači ovim suludim i opasnim vožnjama ? Neki se stalno vraćaju na iste sprave, i nanovo uživaju u adrenalinskim igrama, a meni se čini da nakon njih izgledaju čak uplašeni i dezorijentirani. A ipak imaju neku pojačanu energiju, koju im proizvodi doživljeno uzbuđenje ili strah. Nisam sigurna da je to dobra odgojna metoda djeci koju vidim, ali tko mene pita.
Nije mi bilo jasno: ljudi plaćaju da budu uplašeni! Što više, to bolje. Nedavno sam gledala emisiju o Kingda Kaa, u New Jerseyu, najvišem i najbržem toboganu današnjice. Podiže putnike na visinu od 140 m, kao na 45. kat. Lansira ih brzinom od 200 km/sat za manje od 4 sekunde, i to pod kutom od 90 stupnjeva. Kakvo li je to zadovoljstvo fanaticima vožnje, od kojih mnogi krstare svijetom tražeći veća i veća uzbuđenja ove vrste. Hvala lijepa, ne želim se ukrcati na ovu ‘dječju igračku’ u Tivoliju. Mislila sam da je ovaj drveni vlak manje atraktivan od novih, super-modernih, ali rekli su mi suprotno. Njegova drvena konstrukcija je interesantna jer se pod naletom tereta pomjera i vibrira kao da je živa, i to daje specijalan užitak. Najveći europski drveni vlak smrti je Balder u Geteborgu.
Tivoli je prije par godina prezentirao zaljubljenicima najviši ringišpil na svijetu, visine 80 metara, prozvan ‘star flyer’. Zaista se vrte velikom brzinom nebu pod oblake. Da mogu poletjeti, sigurno bi ih izbacilo u zvjezdane visine. Čak mi je i igra ‘monsoon’ bila vrtoglava iz moje mišje perspektive, jer je stvarno izgledalo kako monsun diže ljude na 12 metara.
Ipak, nemojte pomisliti da smo samo šetali i penzionerski promatrali hrabru mladost oko sebe. I mi smo se dali u vratolomne pustolovine, kao prvo isprobali smo ‘ferris wheel’, atraktivni kotač koji posjetioce vrti iznad krošnji drveća pružajući romantične trenutke opuštanja i promatranja cijelog parka odozgo. Dobro, istina da je vožnja lagana, ali ja sam isto malo protrnula gledajući grad s visine. Pa i to je hrabrost.
Na umjetnom jezeru raznovrsni brodovi voze posjetioce između vodenih zmija, hobotnica, tu je i bitka s gusarima, odlazak podmornicom do morskog dna. Zatim putovanje kroz zemlju punu špilja koju čuvaju opasni zmajevi, pa borba sa životinjama koje vam brane prolazak a vi ih svladavate jašući na hrabrom konju … Moram napomenuti da se svaka vožnja zasebno plaća, pa mogu zamisliti koliko novca ode za kratko vrijeme, samo zbog nekoliko minuta, ili sat-dva užitka na primamljivim spravama. Da ne spominjem brojne kafiće, restorane koji bombardiraju vaš džep najzamamnijim mogućim mirisima svih svjetskih kuhinja. Svakako, i nama, kao i svima sa ovih područja, pogled je privukao restoran ‘Hercegovina’, na vrlo atraktivnoj poziciji, koji je također uočljiv čim se iskrcate iz vlaka na željezničkoj stanici. Dakle, oni koji pristignu vlakom u dansku prijestolnicu, odmah osjete dah južnih krajeva i učini im se kako se nisu ni odmakli daleko od kuće. Naravno, vlasnici su ‘naše gore list’, i ponosni na svoj restoran i njegov naziv. Oni su prvi stranci koji su dobili dozvolu za otvaranje restorana u Tivoliju, još prije 20 godina.
Ono što je mene najviše privuklo u ovom parku, su brojni vrtovi, kao uostalom i u cijelom Kopenhagenu, ali ovdje prekrasno uređeni i prepuni drveća i cvijeća svih mogućih vrsta i boja. Sreća da smo bili u rujnu, kad je u punom cvatu preko tisuću sorti, sve pedantno dotjerano pa se oko naprosto ne može odvojiti od te ljepote. Privuklo me crno dekorativno kamenje, svakako sam krišom uzela par komada za prijatelja geologa. (drugi nose suvenire na poklon, a ja kamenje). U jezeru su ribe, mirno uživaju praćene zadivljenim pogledima djece, a promatraju nas brojni labudovi, patke. Nismo odoljeli znatiželji da pogledamo najveći akvarij Europe sa slanom vodom, smješten u zgradi Koncert Hall. Gledajući preko 1600 riba, morske pse, mnogobrojne primjerke koralja, ulaznica od 20 DKK zaista nam nije izgledala skupa.
Ne možete ne zamijetiti čudesnu ‘Nimb’ građevinu, smještenu usred najljepšeg cvjetnjaka, kombinaciju restorana i brojnih kafea. Tu je ekskluzivni restoran ‘Herman’, mjesto gdje se okuplja prebogati danski jet-set. Ova ogromna, trokrilna zgrada u orijentalnom stilu izgleda kao iz priče ‘Tisuću i jedna noć’. Zadivljeno smo bacili oko na nju, znajući da se nema smisla približavati bez dooobro dubokog džepa.
Ušetali smo u ‘kinesku četvrt’, sa stotinama crvenih lampiona, prepoznatljivim znakom Kineza. Preslatka pagoda sa poznatim krovovima i ovdje je privlačila posjetioce svojim zamamnim mirisima čuvenih jela, a svuda okolo su se prodavali razni suveniri, za koje nije trebalo provjeravati jesu li ‘made in China’. Prolaznike je zavodljivo gledala mlada gejša u tradicionalnoj nošnji. Njenom šarmu nismo odoljeli, pa smo se tu zaustavili tražeći odmor i slastan zalogaj. Ipak nas je Tivoli zamorio, a sva uzbuđenja dobro izgladnjela. Kao i uvijek u kineskim restoranima, jelo smo odabrali nasumce, prema slikama, jer sve te namirnice nismo baš dobro raspoznali. Ali kineska kuhinja nam je prihvatljiva, prilično ukusna, pa smo bili zadovoljni. Borili smo se sa štapićima, nekako nam je polovično išlo za rukom, ali najvažnije da na kraju nismo ostali gladni. Desert mi je bio odličan: pohani sladoled, nešto novo u mom životu. I sad osjetim ljepotu tog vruće-ledenog božanstvenog okusa, mmm, baš je bilo dobro. Na ohoho cijenu nismo htjeli obraćati pažnju, samo smo se zgledali. Kad smo se dobro najeli, i poprilično odmorili ( barem smo tako mislili, dok naše noge nisu opet zakukale čim smo nastavili hodanje) krenuli smo dalje. Svakakvih čuda je još bilo oko nas, valjalo je ići naprijed.
Čak su i muzeji smješteni u ovom zabavnom parku, kao i brojne otvorene pozornice sa širokim repertoarom od dječjih predstava do koncerata ozbiljne glazbe. Lutkarska predstava je bila jako zanimljiva pa smo se umiješali među dječicu. Što netko zna, možda smo doveli svoju djecu na predstavu, ili možda unuke ? Ali nismo se dugo zadržali, mnogo toga je još bilo pred nama. Jedan zvuk mi je privukao pažnju izdaleka i pohitali smo prema njemu. Veliku pozornicu je zaposjeo cijeli orkestar i pridružili smo se, sad već starijoj populaciji, koja je zaneseno pratila izvođenje nekog klasičnog komada. Mi nismo imali katalog kao oni, ali svejedno, uživali smo u glazbi. Veličanstveni ‘Glass Hall Theatre’ nismo stigli posjetiti, a nismo više imali ni snage za ostale drangulije u Tivoliju. Osjećali smo veliki umor, baš kao da smo se vozili na svim toboganima i ringišpilima. Bilo je vrijeme za odlazak. Tek tad smo shvatili: u parku smo proveli skoro pola dana. Već je odavno mrak, a došli smo oko podne. Bilo je previše naporno čekati ponoćni vatromet. Sada oko nas nisu bila samo djeca, uveliko smo susretali naše vršnjake, mnoge elegantno dotjerane sa ciljem odlaska na večeru u neki od brojnih, elitnih restorana. I nama je bilo vrijeme za sljedeći objed, ali ćemo ipak potražiti neko malo jeftinije mjesto. Tivoli nam je pojeo previše novca. Ipak, nije nam žao. Vidjeli smo jedan od najljepših zabavnih parkova na svijetu.