KOPENHAGEN – NAJZELENIJI GRAD U EUROPI

Autor: Slavica D.

‘Na samome dnu mora, ondje gdje jedva dopiru sunčeve zrake, stajao je podmorski dvorac. Imao je koraljne zidove, biserni krov i vrata od školjki. U njemu je živjela mala Sirena, kći oceanskog kralja. Bila je poznata po svom čarobno lijepom pjevanju. Kad je napunila 15 godina, dobila je dar o kojem sanjaju sve sirene: odlazak na površinu mora. Tamo je ugledala mladog princa, u kojeg se istog časa zaljubila preko ušiju … ‘

Tako je počinjala bajka koju sam kao dijete gutala po stotinu puta, tugujući sa malom Sirenom, najčarobnijim stvorenjem na svijetu. I zamišljajući tu zemlju, daleku, na kraju svijeta, gdje svi ljudi žive kao u bajci, u šarenim kućicama i u koraljnim podvodnim dvorcima.

Više nisam čitala slikovnice, odrasla sam odavno, ali tuga za malom Sirenom nije napuštala moje srce. Tako je došao dan kad sam se zaputila u njenu kraljevsku postojbinu: Dansku. Opet su isplivale nekadašnje maštarije, opet su bili živi Andersenovi likovi. Nisam to nikome smjela priznati, pa i moja djeca su odavno prestala čitati bajke.

Ono što sam znala o Danskoj moglo se sažeti u tri osnovne stvari, tri ‘čuda’ kako sam ih ja prozvala: Mala Sirena, točnost i skupoća ( i pivo Carlsberg, ali nas to nije zanimalo). Pa da vidimo je li sve baš tako kako sam zamišljala.

Prvo čudo je ‘palo’ na samom startu: crveni Sterlingov avion se konačno pojavio u splitskoj zračnoj luci sa zakašnjenjem od 4 sata! Na šalteru informacija su nam ležerno rekli : ‘pa tako oni rade skoro cijelo ljeto, uglavnom kasne’. Ali izmijenjeni red vožnje nam nisu javili mailom, kao ni ostalim putnicima koji su zajedno s nama, nervozni, čekali. Preko razglasa su nam se ispričali te ponudili sendviče i napitke. Samo toliko, baš njih briga što je netko izgubio vezu za daljnje putovanje ili su mu propali tko zna kako važni planovi. Nikad nismo doživjeli duže kašnjenje… dakle – toliko što se tiče danske točnosti.

Ipak, smirili smo živce i nastojali ne kvariti planirano putovanje. Kad je konačno crvena letjelica dotakla dansko tlo, odahnuli smo. Po izlasku iz aviona ošinuo nas je hladan vjetar, nama neobičan za početak rujna. Ipak, spremili smo se mi za hladnu sjevernu zemlju, topli džemperi su svakako bili u torbama. Prvi važni susret smo imali upravo s aerodromskom zgradom, tom čuvenom građevinom koja je 2005. godine od IATA-e dobila titulu najbolje zračne luke na svijetu. Primijetila sam čistoću i prozračnost prostora, ali me sama zgrada nije baš impresionirala.

Imali smo vaučer za hotel blizu aerodroma i brzom brzinom smo smjestili stvari. Željeli smo nadoknaditi izgubljeno vrijeme, te smo se odmah zaputili prema metrou. Plan grada smo već ranije skinuli s Interneta (ima ga i na svakom koraku u gradu), kao i sve ostale servisne informacije, pa smo se bacili u istraživanje zanimljivih mjesta.

Prvi dojam na ulici : svugdje oko nas bicikli. Slobodno mogu reći: to je kraljevstvo bicikala. Za nas, nenavikle na biciklističke staze, bio je donekle problem snalaziti se po širokim avenijama i paziti na tu dodatnu opasnost. Oni imaju svoje kolnike, svoje semafore. To me zadivilo, ljudi tako žive i kreću se mnogo zdravije. S druge strane konfiguracija terena im to dopušta – cijela Danska je potpuno nizinska zemlja, pa tako i njen glavni grad. Lako im je praviti široke prometnice, sa svim potrebnim kolničkim trakama. I zgrade su im niske, najviše do 5 katova, kako dopušta zakon. Svakako da je takav grad puno ljepši, zgrade i kuće nisu zbijene, baš po mjeri ugodnog života. A Kopenhagen je proglašen najboljim gradom na svijetu po kvaliteti života, prema izboru svjetski poznatog časopisa ‘Monocle’.

 Nadalje, grad je pun parkova. Vidjela sam u drugim gradovima i većih i bogatijih cvijećem, ali ovdje su parkovi na svakom koraku. Sve u stilu zdravog života, čistijeg zraka. Zato su ove godine, upravo prije par dana, Kopenhagen i proglasili ‘najzelenijom’ metropolom u Europi, prema ekološkom testu tvrtke Siemens.

Ono što me najviše privlačilo, vuklo moju pažnju od najranijeg djetinjstva, je susret sa čuvenom Malom Sirenom. Negdje nasred luke, na stijeni blizu obale, već stotinu godina sjedi tužna djeva i čeka svog dragog. Vjerojatno kao i svima, mašta je stvarala neopisive slike. Ali, niti veličinom, niti izgledom nije me oduševila. Visoka samo 1,25 metara, teška 175 kg, ta brončana figura iz Andersenove bajke izgledala je gotovo nezamjetno. Da nije bila grupa turista na tom mjestu, mogla sam i proći ne primjetivši je. Dakle, i ovo drugo dansko čudo me razočaralo. Iskreno, na razvikanim destinacijama u drugim metropolama i broj turista bi bio daleko veći nego ovdje. Maximum njih 20-tak se našlo oko Sirene, možda razočarano kao i mi. Ipak, ne želim umanjiti njenu vrijednost, to je najvažnija atrakcija ovog grada, poznata u cijelom svijetu, Dancima prirasla srcu i na nju su ponosni. Vrlo emotivno reagiraju na nju, osobito na sve ispade vandalizma koji su se vremenom događali. Bila je prevrnuta, obezglavljena, ostala bez ruke, vandali su je preodijevali u muslimansku opravu, pokrivali burkom, čak i polijevali raznim bojama. Što li to navodi zločeste ljude da svoje frustracije ispoljavaju na ovom liku iz bajke, omiljenom i kod djece i kod odraslih? Legenda kaže da će skulptura Male Sirene oživjeti 300 godina nakon nastanka, a rep će joj se pretvoriti u noge i ona će odšetati svom dragom. Ostalo je još samo 200 godina čekanja.

Nedaleko Male Sirene nalazi se ‘Velika Sirena’ u luci Langelinie, visoka 4 metra, napravljena iz jednog komada granita 2007.godine, kao moderni odgovor na Malu Sirenu. U luci smo zadivljeno gledali najveće svjetske kruzere, te kraljeve mora i bogatstva. Užitak je šetati dugom obalom, kroz luku, diviti se pomorskoj moći danske metropole. I pored toga što je glavni grad, ipak nije toliko velik da se ne može obići pješke. Tako se mnogo više toga vidi, ne može vam nikakav detalj promaknuti. I bicikli su u službi turističkih obilazaka, njihovo korištenje je besplatno – naime ubacite kovanicu od 20 DKK (vrijednost 20 kuna), a nakon korištenja bicikla vratite ga na jedno od stotinjak bike-parkinga i dobijete nazad kovanicu. Nadalje, preporuka turistima je obilazak grada turističkim busevima i ‘bicikl-taksijem’ (za 1-2 osobe).

U centru je rezidencija kraljevske obitelji – Amalienborg palača, druga po čuvenju znamenitost grada. Kad je kraljevska obitelj tu, može se gledati smjena straže i marš kroz stari dio grada. Svuda oko palače straža, ali nisu kruti kao u nekim gradovima, ljubazno odgovaraju na sva pitanja, pomažu, uz osmijeh. Drugi dvorac, Christiansborg danas je sjedište Parlamenta. Tu je i Rosenborg palača sa najljepšim vrtom u gradu. Začuđuje me mala koncentracija turista, ni blizu gužvi koje sam navikla gledati po Londonu, Rimu … a puno drugačije od naših gradova, gdje preko dana gužvu čine i sami stanovnici. Kod njih toga nema, na ulici su samo turisti. Iako imaju visok standard života, njihovo bogatstvo se ne vidi u tolikoj mjeri ni u građevinama, ni u voznom parku na ulici, ni u bogatoj garderobi. Ostavili su dojam skromnih, otvorenih, ljubaznih i vrijednih ljudi.

Centralno mjesto u gradu je glavni i najveći trg Radhuspladsen, s gradskom vijećnicom. To je ujedno i pozornica na kojoj se održavaju sva važnija događanja, festivali, koncerti, a može primiti i do 50.000 ljudi. Na početku trga dočekuju nas dva brončana vikinga koja pušu u rog i s visine upućuju dobrodošlicu. Ipak, mene je zanimao netko drugi, i cijelo vrijeme sam za njim tragala, čak ga pratila označenim stopama po gradu. Konačno sam ga ugledala s druge strane vijećnice – glavom i bradom, H.C. Andersen, taj mistik i čudotvorac. Baš kakvog sam i zamišljala, elegantan, mudar, mirno sjedi s knjigom u ruci zagledan u nedokučive visine. Ovdje je za mene završila potraga za djetinjstvom.

A tik do omiljenog Andersena, prostire se čuveni zabavni park Tivoli, zabavan i djeci i odraslima. Njemu smo namijenili jedan sasvim drugi posjet.

Treće dansko čudo – cijene, ispitali smo u trenucima kad nas je glad potpuno oborila, a i kiša potjerala, pa smo zaklon potražili u restoranu na trgu. Činjenica je – sve je bilo preskupo. Obroci veličinom tek da ne umremo od gladi, dakle par zalogaja na tanjuru, za nas koštaju pravo bogatstvo. Svakako i cijene pića visoke do neba. Ali ono što smo kupovali po trgovinama, ništa skuplje nego kod nas. Čak i garderoba, obuća, suveniri, kućanske potrepštine … ništa strašno. Dakle, čuvena danska skupoća ogledala se uglavnom u restoranskim cijenama, svakako i u cijenama parkinga, sve ostalo u rangu s Hrvatskom. Ma nije da Danska nije skupa, itekako jeste, ali zabrinjava to što je i Hrvatska rame uz rame s njom, e to je ta velika tuga. Zaključak – ni treće dansko čudo nije nas previše impresioniralo.

Za one koji vole, a mi nismo među njima, kuriozitet je posjetiti čuvenu Carlsberg tvornicu piva. Malo izvan centra grada, pruža mogućnost upoznavanja s procesom proizvodnje, nadalje s poviješću tvornice, a imaju i najveću zbirku neotvorenih boca piva na svijetu (preko 15.000 vrsta). A pivopijama omogućava (sve u cijeni ulaznice) ispijanje piva bez ograničenja. Na ulazu u tvornicu su 2 velika kamena slona dovezena iz Kine prije 100 godina, na njima su ugravirani kukasti križevi (svastike) kao stari indijski simbol koji označava sreću. Kasnije je taj simbol zlouporabljen na najružniji mogući način. Zbog toga su ovdje imali dosta problema, čak su svastike skidali gdje god su mogli, ali one na slonovima su ostale.

Danska je i oličenje slobodnog stila života, omiljeno odredište gay populacije, održavaju se ‘gay pride’. Na istočnom rubu Christianshavna, smješten na ruševnom mjestu bivše vojarne, Christiania, nalazi se ‘Slobodan grad Kopenhagen’, eksperiment alternativnih stilova života i združenog življenja. Prvi put naseljen skvoterima 1970. sada je dom oko 1000 ljudi te nekoliko stotina pasa. Kad se udaljite od prodavača droge, bokseva s robom i raznih kafića, ovo područje je zavodljivo ruralno sa slikovitim farmama i drvenim kućicama koje bacaju pogled na mirne vode Stadsgravena. Razgledavanje s vodičem je moguće uz prethodnu najavu. Danska vlada je prije par godina pokušala suzbiti korištenje droga, čak zatvoriti Kristijaniju, ali još uvijek je to daleko od ukidanja.

Mene je najviše oduševila ‘Nyhavn’ (nova luka), živopisna lučka četvrt sa starim jedrenjacima i šarenim kućama na obalama kanala. Brojni restorani i barovi jedni do drugih, ljudi sjede s pićem u ruci na dokovima i uživaju u pogledu na brodove, doživljaj za pamćenje. Tu je život brodova stao, kao u muzeju gledaju prolaznike i pričaju neke svoje priče. Odavde možete započeti vožnju turističkim brodom po kanalima i vodenim površinama kojih ovdje ima beskrajno, jer sve je u ovoj državi na otocima, poluotocima, jezerima i morima. Gdje god pogledate, samo zelena i plava prostranstva.

Iako smo se razočarali u očekivanim ‘danskim čudima’, ipak je ova država oličenje prave kraljevine iz bajke, sa šarenim lego-kockastim kućama, sa zadovoljnim i bogatim ljudima, kojima to bogatstvo služi da bi napunili dušu, a ne razmetali se njime pred svijetom. Sušta suprotnost Hamletovoj čuvenoj rečenici ‘nešto je trulo u državi Danskoj’. I opet sam, na povratku razmišljala o njemu i njoj, Andersenu i Maloj Sireni, likovima iz mog djetinjstva, i prisjetila se sjetnog završetka priče:

‘… Zbog svojeg širokog srca, Sirena je nagrađena velikom čašću. I dan-danas ona pliva s ribama te diljem našeg lijepog svijeta budno čuva sve zaljubljene.’