Crna Gora – Marin

Autor: Marin S.

10 CRNOGORSKIH ZAPOVIJEDI

1. Čovjek se rodi umoran i živi zato da se odmori!
2.  Ljubi krevet svoj kao sebe samoga!
3. Odmaraj se danju, da noću možeš spavati!
4.  Ne radi jer rad ubija!
5.  Ako vidiš nekog da se odmara – pomozi mu!
6.  Ne čini danas ono što možeš sutra!
7.  Radi manje nego što možeš, a ono što možeš prebaci na druge!
8. U hladu je spas, a od odmaranja još nitko nije umro!
9.  Rad donosi bolest zato ne umri mlad!
10.  Kada zaželiš raditi, sjedni, pričekaj, vidjet ćeš da će te proći

Od tri i po ujutro pa do Budve

Pred četiri godine, prvi put sam išao u državu s kojom smo njegovali bratske odnose prije devedesetih i ne baš takve u devedesetima. Da bih se bolje pripremio za novo putovanje zadao sam neka pitanja vodičima u Crnoj Gori (pardon, u Montenegru).  Dobivao sam odgovor sjutra,sjutra… Radne navike naših susjeda možda se odmah mogu povezati s gore navedenih deset zapovijedi, no sve do trenutka dok ne dođete dolje.

Svanuo je dan polaska,  u 3 i po ujutro. Pozdravljamo Rijeku, uobičajeno kišnu i praznu u to doba.  Jedino naši vozači i ja držimo oči otvorenima. Panorama od Rijeke do Senja je prekrasna i drži me budnim. Kroz grad uskoka do Žute Lokve i priključujemo se na autocestu. Prvo zaustavljanje odmorište Macola, vrijeme za prve jutarnje kave, buđenje i nastavljamo put Dalmacije. Nekoliko sati vožnje. Zadar, Šibenik, Split, pa Dubrovnik. Uskoro stižemo i u Crnu Goru. Do Budve stižemo u popodnevnim satima. Put se odužio jer smo stali u Stonu na Pelješcu i razgledali europski kineski zid, ali o tome drugom prilikom. Na granici sa Crnom Gorom dosjetio sam se vica kad je poštar donio penziju Danilu.

Kaže žena mužu: Danilo, evo poštar ti je penziju donio. Na to on odgovara, dok leži u hladu pod drvom: Neka mi je donese u hlad pod drvo, tu sam je i zaradio.

Granični policajci su opušteni. Toplo je i dosadno na granici gdje autobus treba platiti pozamašan iznos za ekološku taksu, a kada malo dalje prođete vidite da taj novac ide u sve, samo ne u ekologiju.

Dolazak pred Budvu. Radi se sve u šesnaest. Radi se i gradi. Hoteli, apartmani, prometnice, pristaništa. Crna Gora broji tek 650 tisuća stanovnika otkada se odcijepila od Srbije. To se dogodilo 3.lipnja 2006. godine. Neki govore da su izbori namješteni (a koji nisu), neki govore da su za odcjepljenje zaslužni Hrvati, pravi Crnogorci iz Cetinja, Albanci, ali i Rusi.  Lijepa obala i krajolik opravdavaju izbor Lonely Planeta koji Crnu Goru izuzetno cijeni. Nije ni čudo, zemlju nazivaju i zemljom šest kontinenata s bogatstvom prirode da vam pamet stane. Bokokotorski zaljev jedan od dvadeset najljepših zaljeva na svijetu. Kanjon rijeke Tare, koji predstavlja drugi najveći kanjon na svijetu (prvi je naravno kanjon Colorada). Najveće jezero na Balkanu, Skadarsko. Planina Durmitor. Otočići Gospa od Škrpjela, Sv.Marko, Mala Gospa. Otok cvijeća u Bokokotorskom zaljevu. Gradić Perast. Stara prijestolnica Cetinje. Lovćen…

Crna Gora zbilja nudi mnogo toga. Od uživanja na pješčanim plažama možete na svjež planinski zrak na 2.000 metara visoke vrhove.  Najbolja stvar je da to ne morate planirati tjednima unaprijed. Sve je to na dohvat ruke. Koji sat automobilom i to je to. Sve to u jednoj najjužnijih europskih zemalja koja je površinom manja čak i od Slovenije!

Profesor Pervan griješi govoreći o Sloveniji u kontekstu najmanje države svemira. Dok je Podgorica glavni grad s najviše stanovnika, Budva predstavlja turistički najrazvijeniju destinaciju Crne Gore i jedinu metropolu turizma u ovom dijelu Europe. Podgorica ima oko 150.000 ljudi, većinu čine Crnogorci, zatim Srbi, Albanci, Muslimani. Zbog svog položaja, jedan je od najtoplijh gradova ovog dijela Europe. Godišnje 135 dana ima tempereaturu veću od 25 celzijusa. Na jugu Crne Gore, pardon Montenegra, žive pretežito Albanci. Crnogoraca ima zbilja malo. Ili su zaboravili da je teritorij oko grada Bar i južnije oko Ulcinja njihov, ili su digli ruke od svega na jugu. Tuga s juga. Južnije = tužnije.

Na padinama ispod cesta, na plažama, groblja automobila, bijele tehnike. Toliko o ekološkoj taksi i njenom namjenskom trošenju. U predgrađu Ulcinja ljudi imaju tamniju kožu i uopće drukčije izgledaju. Rekao bih da su Albanci.

Na komad novinskog papira jedan čovjek je stavio ribu. Ne znam koliko svježu s obzirom da je oko nje zujalo dosta muha. Komad novinskog papira je na cesti. Kolega do njega je poslagao banane i jabuke na asfalt. Voila, tržnica na otvorenom.

Boka kotorska i Gospa od Škrpjela

Posebno zanimljiv je predivan bokokotorski zaljev. Osim grada Kotora koji je uvijek krcat turistima, pandan našem Dubrovniku, vrijedi posjetiti Perast i otočić Gospa od Škrpjela. Otok je nastao umjetno, potapanjem kamenja i starih jedrenjaka oko prirodne hridi (škrpjela), kao zavjetna tvorevina peraških pomoraca u čast Bogorodici. Svoju slavu ne duguje samo jedinstvenom nastanku, već i građevinskom ansamblu koji predstavlja jedno od najraskošnijih zdanja lokalnog baroka.

Nastao u razdoblju od 1452. do 1740. godine ovaj otok-svetište okuplja vjernike oko kasnogotičke ikone Bogorodice-Odigitrije, rad kotorskog slikara Lovra Marinova Dobričevića.

Budva, nekoliko posljednjih godina

Svaki put u Budvi smo imali smještaj u slovenskom naselju. Prvo sam mislio da je kompleks nazvan po Slovencima, ali Srbi i Crnogorci kažu Sloveni za Slavene. Nazvan je po  Slavenima tj. Česima – prvim turistima u Budvi.

Još uvijek nesređene prometnice do Budve ne daju pravi uvid u turističku sliku ovog kraja. Pred Budvom kolone kamiona voze na  tamošnja gradilišta. Čitava bliža okolica grada je jedno veliko gradilište. Kamioni voze građevinski materijal non-stop. Ceste se asfaltiraju. Rade prilaze brdima gdje se grade apartmani, vile, hoteli. U Budvi radovi ne prestaju do dva u noći. Ruski kapital koji se u grad slijeva prodajom nekretnina,  uočljiv je i na voznom parku Crnogoraca. Apartmanizacija obale je vidljiva na svakom koraku, koliko god ona divlje izgledala. Građanima Budve to smeta, iako u turističkom biznisu imaju veliku korist od njih. Budva broji petnaestak tisuća ljudi. U gradu živi i stotinjak milijunaša koji su to postali doslovce preko noći, prodavši nekretnine Rusima.

Točnije građevinskoj firmi Mirax group, koju vode mladi ruski milijarderi iz Sankt Peterburga. Grada iz kojeg dolaze i premijer i predsjednik i svaka iole utjecajnija osoba u vladi Rusije. Ova firma je pod patronatom najmlađeg ruskog milijardera Sergeja Polonskog, poznatog i kao kralj čelika. Ove mu godine poslovi idu nešto lošije, pa je ukinuo proizvodnju popularne sovjetske Volge. Inače Mirax group dobiva sve najvažnije poslove po Moskvi. Od gradnje nebodera, hotela do poslovnih zona. Svega. U Budvi se prisustvo Mirax group može opisati kao Bilo kuda Mirax svuda. Mjesta u Budvi gdje ne vijori Miraxova zastava/ica gotovo da nema.

Šećem glavnim bulevarom Budve. Nešto na što se Crnogorci srde, jer izgraditi bulevar usred primorskog gradića je za njih zločin. Gledam bijele, crne, zatamnjene automobile. Busevi voze izletnike, turistkinja plave kose u uskim, zelenim hlačicama mami uzdahe. U jednoj ruci sladoled od jagode, u drugoj plavi luftmadrac s bijelim uzorcima. Na ramenu ruke kojom je držala sladoled, visjela je njena torba za plažu. Dok je lizala sladoled, skliznula joj je naramenica zelene kanotjerice. Torba joj je izbila vrh sladoleda, koji ju je zapackao po kanotjerici oko pupka. Gledajući u nju hodao sam naprijed i udario u stup na kojem je visjela zastavica Mirax group-a. Njihov slogan, It `s us or nobody, dovoljno govori o kakvoj grupi građana se ovdje radi. Zastave firme vijore na baš svakom rasvjetnom stupu, trgovinama, na zgradama.

Kada sam lupio glavom u stup, nasmijala se i mahnula. Valjda me je promatrala dok sam ja promatrao nju. Stala je na autobusnoj postaji. Gestikulirao sam joj da ju želim nazvati. Slegnula je ramenima dajući do znanja a kako?, jer je već ulazila u bus. Potrčao sam preko bulevara. Kroz otvor prozora bacila mi je svoju vizitku koju je naprasno izvukla iz novčanika koji je ležao na dnu torbe za plažu.

U vrijeme našeg boravka Mirax group je svaku večer na nebu imao laserske reklame i vatromet nekoliko sati. Tih par večeri, djevojka s druge strane bulevara i ja smo promatrali laserske reklame i vatromet. Za to zadovoljstvo, Rusi su gradu Budvi iskeširali 400.000 eura. Za jednu večer reklama po 100.000 eura.

Tamo sam prvi put bio 2008; i od tada su se neke stvari izmijenile. Danas je 2011.  Gradnja je stala.  Mirax group – tko visoko leti nisko pada. U međuvremenu je ekonomska kriza nagrizla i ovu kompaniju i dovela je blizu stečaja. Na brdima nad Budvom zasad stoji hrpa betona i poluizgrađena zdanja. Novca za nastavak projekata nema. Mještani koji su prodali svoje domove i nekretnine uglavnom su preselili u Beograd. Kupili tamo kuću i(li) stan, odličan auto, a u Budvu uglavnom svraćaju ljeti. Zimi je Budva kao i svako omanje primorsko mjesto. Mrtvo i dosadno.

Kasnije, djevojka sa druge strane bulevara i ja smo se izvijali po plaži malo dalje od skakaonice bungee jumpinga. Oko nas nije bilo nikoga, čuo se šum morskih valova i škripa guma automobila koji su se spuštali po magistrali Podgorica-Budva.

Ta cesta se nalazi iznad obale, i prema onome što smo prošli, djeluje mi kao jedna od najopasnijh cesti za vožnju mladim vozačima. Kvaliteta te prometnice je dobra, ali nisu vozačke manire vozača koji onuda prometuju. U Budvu su Arapi doveli Formulu 1 u gliserima. Iznos koji su platili za reklamu višestruko će se isplatiti kad se zna da su F1 utrku pratili bogati arapski šeici koji su bodrili svoju ekipu.

Novac koji se slijeva vidljiv je na voznom parku Budve i može se mjeriti jedino s najbogatijim dijelovima planete. Sjedeći u kafiću Richardova glava, slušam žalopojke mještana na aktualnu situaciju. Previše se Rusa doseljava, zbog njih su cijene nekretnina skočile u nebo. Ima i Britanaca, Nijemaca, Talijana. Noćni život je ludnica. Klub do kluba, doduše, to su otvoreni klubovi koji rade do jedan ili dva ujutro. Nakon toga zabava se seli obično u diskoteku Trocadero, smještenu na pola puta od naselja do grada. 2009. godine, malo izvan grada je otvorena nova diskoteka, koja radi cijelu noć. Barovi su prepuni mladih. Tijekom ljeta su tu gostovali David Guetta i Bob Sinclair. Nude se zabavne večeri. Česti gosti su asevi poput Vesne Zmijanac, Seke Aleksić, Ere Ojdanića i drugih folk božanstava mladih bivše Juge.

Kafića i restorana ima na svakom koraku. Nudi se sve. Od talijanske, balkanske, do indonezijske kuhinje.

Plaže Budvanske rivijere su većinom pješčane, duge i 12 km. Inače Budva ima godišnje preko 270 sunčanih dana, a prosječna godišnja temperatura iznosi ugodnih 16 stupnjeva.

Lovćen

Petar II. Petrović Njegoš je bio crnogorski vladar i crnogorski vladika. Taj uspješni i ponosni vladar je bio i književnik, najpoznatiji po djelu Gorski vijenac. Danas je smješten na vrhu Lovćena, u svom mauzoleju kojeg je izgradio Ivan Meštrović.

Od podnožja do ulaska u Mauzolej sagrađena je 461 stepenica. U predvorju mauzoleja stoje dvije kamene karijatide od jablaničkog granita, Crnogorka i kćer, teške po 7,5 tona. U pročelju mauzoleja smještena je grandiozna figura Njegoša od istog, jablaničkog kamena, teška 28 tona. Nad njom suri orao raširenih krila. Dolje, u kripti, je Njegoševo vječno počivalište. Sa zasvođene kripte svjetlucaju zlatna zrna. Da bi se svod ukrasio, dostojno velikanu koji pod njim počiva, utrošeno je 18 kilograma zlata koje je raspršeno u 27.000 zrna po zidovima kripte. Na nadgrobnoj mramornoj ploči piše: Njegoš 1813 –1851.

S Lovćena se pruža prekrasan pogled na Boku kotorsku, otvoreno more, Skadarsko jezero i Cetinje, pa čak i na daleke Prokletije. Kad je vrijeme izuzetno lijepo i bez izmaglica iznad mora i planina, moguće je s vrha Lovćena pogledom doprijeti do Italije i nekih planina u Srbiji.

Spuštajući se s Lovćena prema Budvi, treba se zaustaviti u Cetinju, staroj crnogorskoj prijestolnici. Na parkiralištu, prodavači suvenira sa štandova zovu u kupnju. Kraj je devetog mjeseca, svaki je kupac važan. Naišli smo na skupinu Crnogoraca kojima se pokvario autobus. Pomoći im nismo mogli, ali smo im ponudili Ožujsko. Dobri, otvoreni ljudi. Lagano su se skupljali oko busa, na prostranom parkiralištu. Iza brda nebo je gorjelo, ovdje je već bio hlad.

S Lovćena smo uživali u zalasku sunca. Dok smo odlazili u bus, Crnogorci zapjevaše Vila s Lovćena viče, oprosti nam Dubrovniče!