Autor: Edin S.
Veliki hit ovog ljeta u BiH, pa rekao bih i u Makedoniji, jeste ponuda ljetovanja na otoku Cipru, i to na njegovom sjevernom dijelu, poznatijem kao Turska Republika Sjeverni Cipar.
Taj dio otoka Cipra u državno-političkom smislu je nastao nakon invazije Turske na tlo Cipra s ciljem zaštite turskog stanovništva od etničkog čišćenja koje su sprovodili ciparski Grci. Riječ je o dijelu koji nije međunarodno priznat, tako da kad letite avionom na Sjeverni Cipar, morate prethodno sletiti na neki od aerodroma u Turskoj, vjerojatno zbog toga što izvan Turske, taj aerodrom važi za ilegalan. Turska je, ako se ne varam, jedina koja priznaje Sjeverni Cipar kao državu. U mom slučaju, slijetanje je bilo u Izmiru, i to bez izlaska iz aviona.
Aerodrom na Sjevernom Cipru zove se Ercan i ne razlikuje se mnogo od aerodroma turističkih centara širom Mediterana. Ima free-shopove, standardnu robu i izgleda sasvim ok. Kada dođete na pasošku kontrolu, predajete prethodno ispunjen formular (vizu) na osnovu čega prolazite, bez da se to evidentira u vašem pasošu.
Sjeverni Cipar prožet je mrežom suvremenih puteva i sastoji se od nekoliko manjih, pretežno primorskih gradova, od kojih je najveći Kyrenia, koja je otprilike veličine Makarske. Istakao bih Famagustu, u kojoj nisam bio, kao još jedan nešto veći grad, u kojem se nalaze vrijedne znamenitosti, zbog kojih mi je žao što nisam posjetio i taj dio otoka. Po priči drugih, bilo mi je žao što nisam vidio Varoshu, tzv. grad duhova, u kojem niko ne živi, niti boravi, još od 1974., a koja se, kako sam shvatio, nalazi pored Famaguste. Famagusta se inače na turskom, kao zvaničnom jeziku Sjevernog Cipra, zove Gazimagusa, ili skraćeno samo Magusa, a Grci je zovu, ako se ne varam, Amohostos.
Gotovo svaki grad na Cipru može se zvati na engleskom, turskom ili grčkom. Tako npr., glavni grad možete zvati na engleskom – Nikozija, na grčkom Levkozija, ili na turskom Lefkoša. Kad smo kod glavnog grada, isti je podijeljen tzv. zelenom linijom na dio koji pripada Sjevernom Cipru ili Turcima, i na dio koji pripada „regularnom“ dijelu ili Grcima, a ta linija u praksi izgleda kao zidovi i velike mreže. Samo na nekim mjestima može se prelaziti iz jednog u drugi dio. Ni tih nekih mjesta ne bi bilo da međunarodna zajednica na tome nije insistirala, ako je suditi po mojim izvorima, jer je međunarodna zajednica jedina koja forsira ujedinjenje, pošto su Turci zadovolj(e)ni svojom državom, premda bi voljeli još i njeno međunarodno priznanje, dok bi Grci htjeli jedinstven i cjelovit Cipar, ali ako je ikako moguće bez Turaka. Jaz između ove dvije zajednice, kada dođete tamo, se uistinu čini prevelik. Kao dva svijeta koja ničim nisu povezana.
Zahvaljujući međunarodnom pritisku, nekadašnja glavna gradska ulica Nikozije Ledra, sada podijeljena, otvorena je za kretanje, ali koliko sam primijetio, tu „povlasticu“ uglavnom koriste turisti. Na mjestu podjele se nalaze granični punktovi, i jedne i druge strane, s tim što vas na grčkoj strani fino upozore da ste na Cipar došli preko ilegalnog aerodroma, te da vas drugi put neće pustiti ako ne sletite na aerodrome Larnaka ili Pafos na grčkoj strani. Još ako ste te nesreće da imate makedonski pasoš, nećete proći nikako, zato jer ste ušli preko ilegalnog aerodroma. Valjda treba biti isti aršin za sve?
Ja sam sa bosanskim pasošom prešao na grčku, koja je ujedno i EU strana otoka, i prošetao se grčkim dijelom Nikozije. U odnosu na turski dio grada, razlika se ogleda u daleko većem broju svjetskih marki na grčkoj strani, što je i razumljivo, budući da je Sjeverni Cipar pod nekom vrstom embarga. Grčki dio Nikozije djeluje suvremenije, ali to se može pripisati i arhitekturi, jer je turski dio „stariji“ i u njemu se nalaze posjete vrijedne znamenitosti, kao što su Buyuk Han i Selimiye džamija koja je nekad bila katedrala sagrađena u gotičkom stilu. Prosto je nevjerojatno kakvu mješavinu stilova možete zateći na cijelom otoku! Primjetan je veliki utjecaj Engleza, koji su i dan – danas najbrojniji na otoku, pored dvije velike etničke skupine, a inače se vozi i lijevom stranom i utičnice su trofazne, engleskog tipa.
Skoro svaki grad ima engleski naziv. Mnogi Englezi u poznim godinama dolaze živjeti na Cipar, nebitno o kojem je dijelu otoka riječ. Javna je tajna da se i jedan i drugi dio Cipra, a pogotovo grčki, grade „prljavim“ novcima bjelosvjetskih hohštaplera, a vrlo su popularna kazina i kockanje, po čemu je cijeli Cipar nadaleko poznat. Navodno se i jedan poznati zločinac s naših prostora, za koga se vjeruje da je mrtav, krije baš na Cipru.
Obale Sjevernog Cipra su nešto prelijepo. Netaknuta priroda, kristalno čisto more, a sve u kombinaciji sa izvanrednom klimom: deset sunčanih mjeseci u kontinuitetu s padavinama samo u periodu početak i kraj godine, što stvara idealne uvjete za turizam. Turski dio Cipra se tek budi na planu ove privredne grane, ali će morati da se suoči sa poteškoćama zbog međunarodne izolacije, koja je donekle nepravedna, budući da su na referendumu prije par godina ciparski Turci, za razliku od Grka, prihvatili međunarodni plan ujedinjenja. I pored toga, EU je u svoje članstvo primila samo grčki dio (u teritorijalnom smislu) i u biti, pitanje Cipra na pomalo licemjeran način koristi kao ucjenu za ulazak Turske u EU, jer traži priznanje države čiji je reprezent isključivo grčki dio koji ne pokazuje nikakvu volju za ujedinjenje s ciparskim Turcima.
Ono što me posebno razočaralo su zidovi, koji su nažalost zasnovani na ideji da ljudi različite vjere i nacije ne mogu i ne trebaju živjeti zajedno. Osobno smatram da ta ideja prevladava u svim onim društvima koja se nisu dovoljno razvila, pod tim nedostatkom razvoja podrazumijevajući prevagu kolektivnog identiteta koji nije i ne mora biti rezultat nikakvih osobnih zasluga, nad individualnim, kao u osnovi jedinim pravim identitetom svakoga od nas. Tužno sam se osjećao kada sam ugledao zidove (i mreže) u Nikoziji. Pomislio sam kako bi to izgledalo, recimo, u Mostaru. I tamo ljudi također žive u svojim odvojenim društvima, iako u istoj državi. Nedavno sam sreo dečka iz Mostara koji, onako, bez dlake na jeziku, kaže da nije nikad bio na Starom mostu. Kada sam ga pitao kako i zašto, odgovorio mi je da je to zato što se most nalazi u muslimanskom dijelu grada. Valjda je htio reći da tamo idu samo muslimani, kao da taj most nije prvorazredna turistička atrakcija za goste iz cijelog svijeta. Cipar će za mene, ma koliko bio lijep i zanimljiv, ostati u sjećanju kao društvo kakvo ne bi trebalo biti primjer, pogotovo nama koji živimo u nekakvim podijeljenim društvima, poput BiH i Makedonije, jer nikako ne mogu prihvatiti da samo zato što se drukčije zovem nemam pravo biti skupa s nekim. Ko god teži takvim podjelama, bio on ovdje, na Cipru, ili bilo gdje u svijetu, siguran sam da u osnovi mrzi drugog i drugačijeg. Za Cipar kažu da je otok ljubavi. Koje li ironije?
Ako ništa, Afroditu bar svojataju i Grci i Turci. Suveniri se u biti ne razlikuju na jednoj i na drugoj strani, s tim što na turskoj strani se mogu pronaći razne stvari s natpisima „North Cyprus“ ili „Kuzey Kibris“, dok na grčkoj strani ima podosta suvenira religijskog karaktera (ikone, krstovi, i sl.). Cijene su nešto veće nego kod nas u Bosni, s tim da je grčki dio, očekivano, nešto skuplji, no ipak razlika u cijenama na grčkoj i turskoj strani nije tako velika. Razlog leži u tome što standard stanovništva na turskoj strani mnogo ne zaostaje, zahvaljujući poticajima od strane Turske, koja primjerice, svakom stanovniku Sjevernog Cipra plaća određeni, vrlo pristojan iznos, kako bi spriječila odlazak Turaka sa otoka. Zato se Turci na otoku puno ni ne trude, djeluju poprilično lijeno, u prodavnicama nezainteresirano, nema puno klasičnog istočnjačkog cjenkanja, a stekao sam dojam kako većina zaposlenih u turizmu dolaze sa strane.
Roba u prodavnicama na Sjevernom Cipru je pretežno ili turska ili britanska, a od većih skupina turista, na Sjeverni Cipar dolaze Englezi, Talijani, Francuzi i Nordijci. S naših prostora dolaze uglavnom Slovenci i Makedonci, a primijetio sam da je jako malo Rusa, koji možda više preferiraju grčku stranu otoka. U grčkom dijelu Nikozije nalaze se, svako malo, rumunjski restoran ili rumunjska prodavnica, što mi je bilo dosta neobično. Na turskoj strani sigurno nećete nabasati na McDonalds ili Starbucks. Kebab je, čini se, glavna poslastica i na turskoj i na grčkoj strani, kao i restorani u kojima se služe nargile. Simboli Cipra su maslina, kornjača i magarac. Vrlo je popularan rent-a-car. Stopa kriminala na Sjevernom Cipru najmanja je u Europi. Sjeverni Cipar je jedini dio Europe, ako ga tako možemo nazvati, koji je zadržao javno krivično gonjenje za tzv. protivprirodni blud, tj. homoseksualni odnos. Platežno sredstvo Sjevernog Cipra zvanično je turska lira. Na grčkoj strani platežno sredstvo je euro. Sjeverni Cipar ima svoju nogometnu reprezentaciju, svoje poštanske markice i telekom operatera. Nikozija je glavni grad oba dijela otoka.