Kutna Hora

Kutna Hora, skriveni dragulj Republike Češke

Autor: Ana Belanda

Prag je poznata turistička destinacija. Grad je to duge i bogate povijesti i kulturnog naslijeđa. Samo šezdesetak kilometara od njega nalazi se mali grad s bogatom poviješću, pravi dragulj, Kutna Hora. Za taj grad čula sam dok sam još bila dijete jer sam obiteljski povezana s njim. Budući da nikada prije nisam bila tamo, prošle godine sam odlučila posjetiti Kutnu Horu i vidjeti, barem nakratko, nešto od onoga o čemu sam slušala dok sam bila mala. Evo nekoliko činjenica o ovom neobičnom gradu.

Kutna Hora je poznata po svojim rudnicima srebra. 1142. godine osnovan je prvi cistercijanski samostan u Češkoj pokraj sela Sedlec. Krajem 13. stoljeća rudarsko naselje Stara Kutna uskoro je postalo bogati kraljevski grad. 1300. kralj Vaclav II inicirao je monetarnu reformu i donio zakon o rudarstvu. Zahvaljujući svojim resursima Kutna Hora je poduprla ekspanziju češkog kraljevstva i s pravom se smatra riznicom zemlje. Činjenica da je američki dolar dobio ime po tolaru, srebrenjaku Kutne Hore,  samo je jedan primjer velikog utjecaja ovog grada. 1995. njegovu jedinstvenost i povijest priznao je UNESCO,  uvrstivši ga u svoj popis svjetske kulturne baštine. Naš boravak u ovom prekrasnom gradu bio je jako kratak, stoga nije bilo moguće vidjeti sve što nam se nudilo, te smo se odlučili posjetiti najpoznatija mjesta.

Katedrala sv. Barbare

Dok smo se približavali gradu, prvo što sam ugledala, bila je Katedrala sv. Barbare. Zapravo, nemoguće ju je ne primijetiti, jer se nalazi na uzvisini i što joj se više približavate, ona  se sve više otkriva u cijeloj svojoj veličini i ljepoti. Od centra grada potrebno je samo desetak minuta lagane šetnje. Sv. Barbara je zaštitnica rudara. Izgradili  su je bogati vlasnici rudnika Kutne Hore u  kasnom 14. stoljeću,  u pokušaju stjecanja religijske samostalnosti odcjepljenjem od cistercijanskog samostana  i pokušaju nadmetanja s raskošnošću praške Katedrale sv. Vida. Jednako lijepa iznutra kao izvana ravnopravno se može nositi sa svim poznatijim katedralama u Europi.

Crkva sv. Jakova

Crkva sv. Jakova je mjesto koje jednostavno ne možete propustiti. Velika lijepa crkva čija je  dominacija pojačana  85-metarskim tornjem. Prvotno je trebala imati dva tornja, ali je ta ideja odbačena zbog nepovoljnog terena. Na našu žalost radovi na obnovi crkve su bili u tijeku tako da nisam mogla zaviriti u unutrašnjost, ali vjerujem da ću to drugi put uspjeti.

 Kosturnica u Sedlecu

E_to je prava priča. Sedlec je predgrađe Kutne Hore poznato po kapelici koja se nalazi ispod Crkve Svih Svetih. Crkva sadrži oko 40000 ljudskih kostiju od kojih su napravljene sve dekoracije u unutrašnjosti kapelice. Neobična priča koja počinje 1278. godine kada je opata samostana u Sedlecu kralj Otokar II. poslao u Palestinu. Opat je iz Palestine  donio vrč pun zemlje s mjesta gdje je razapet Isus, dakle Svete zemlje, koju je rasuo po samostanskom groblju.  Uskoro se priča proširila i svi su htjeli biti pokopani na tom mjestu, jer se vjerovalo da je to direktan put u raj. Tijekom godina što zbog epidemije kuge, ratova i ostalih nedaća, znatno se povećao broj umrlih i groblje se moralo prošitriti. U 15. stoljeću na groblju je nikla crkva i kapelica koja je trebala služiti kao zajednička kosturnica za kosti iskopane za vrijeme gradnje crkve.

Poluslijepi redovnik dobio je zadatak da sakupi sve kosti iz razorenih grobnica i smjesti ih u kriptu. Nakon njega František Rindt dobio je zadatak da unutrašnjost crkve dekorira istim tim kostima. Po slikama koje sam vidjela prije nego sam pošla na put, znala sam što mogu očekivati. Ali, vidjeti na slici i biti tamo, nije isto. Sada dok se prisjećam i pišem ovaj tekst, osjećam kako mi prolaze trnci kroz leđa. Sve je jezivo: miris, ukrasi, ozračje, čak i ljudi koji rade na ulazu, nekako su mi se učinili neobični.

Dok sam boravila u unutrašnjosti crkve, učinilo mi se kao da me dotakla smrt. Velika je moja radost  bila kad sam izišla vani i udahnula; pomislila sam: „ Hvala Bogu još sam živa.”

Imam običaj uspoređivati gradove s ljudima; neki su lijepi i dovoljni sami sebi, neki su agresivni, neki su šarmantni, neki pristupačni, neki hladni….. a moj dojam o Kutnoj Hori je da je  samozatajan grad koji jako puno vrijedi i svjestan je svoje vrijednosti, ali ju ne ističe; gleda vas u oči i poziva da ga istražite. Prihvatila sam poziv i drugi ću put doći bolje pripremljena, te ostati puno više od jednog dana. Dugujem to Kutnoj Hori!