Vitoša – Nacionalni park
Autor: Goran P.
Sljedećih nekoliko dana bili su ispunjeni šetnjama centrom Sofije, posjetama Vitoši, planini – Nacionalnom parku iznad Sofije, pandanu zagrebačkom Sljemenu, te starom manastiru Boyana koji je pod zaštitom Unesco-a.
Dan za odlazak na Vitošu osvanuo je oblačan i maglovit, i svo ono sivilo dvomilijunske Sofije izašlo je na vidjelo. Vožnja do Vitoše traje dugo za tako malo razdaljinu zbog činjenice da se stalno penjete uzbrdo. Ispod Vitoše nalazi se kvart, koji je elitan; kuće su prekrasne i okružene zelenilom. Ubrzo, nakon te četvrti , dolazimo do nacionalnog parka Vitoša. U prolazu sam vidio nekoliko kuća unutar granica Nacionalnog parka. Moji domaćini su samo na to odmahnuli rukom dodavši nešto u smislu: eto vidiš kolika je korupcija ovdje kad se kuća može sagraditi u Nacionalnom parku. Zaista, korupcija je problem i bugarskog društva, uz veliku nezaposlenost što je, izgleda, odlika svih tranzicijskih država, ali ovdje mi se to nekako činilo dvostruko više nego u Hrvatskoj.
Kad smo se popeli na Vitošu, vidjeli smo dobar dio Sofije. U Sofiji i njenoj okolini ekolozi bi imali mnogo posla. Naime, smeća ima svuda, no Bugari vole reći kako ne ostavljaju oni to smeće, već lokalni Romi.
Na Vitoši koja je lijepa i zanimljiva postoji i jedan prirodni fenomen – to je Kamena rijeka koja se spušta prema dolini 10ak kilometara i lagano žubori ispod velikih kamenih oblutaka. Zaista, to vrijedi vidjeti.
Ispod Vitoše, prema gradu, nalazi se Boyanska crkva, sačuvani spomenik bugarske kulture pod zaštitom UNESCO-a koji datira iz desetog stoljeća. Priroda oko te crkvice je izuzetno lijepa.
Cijene u Sofiji
Inače, cijene u Sofiji su dosta niske, hrana je barem dvostruko jeftinija nego u Hrvatskoj, a i ostali artikli. Prosječna plaća je oko 600 -800 leva, što je negdje oko 2500 – 3000 kn. Bugari imaju tradiciju jesti vani; to jednostavno mogu zato što je hrana jeftina, u poređenju sa zagrebačkom. Pizza cut, koji nije uobičajen kao u Hrvatskoj, već deblji i veći, košta oko 1.5 do 2 leva što je 7,8 kn. Neke namirnice su i trostruko jeftinije. Cijene suvenira su također niže, uglavnom sve je jeftinije za nekih 40ak do 50 posto, a posebno je jeftin javni prijevoz za koji karta u jednom smjeru košta 1 lv ili svega 4 kn. Sad pokušajte to usporediti sa zagrebačkim – 12 kn.
Izgleda, Sofija nije navikla na turiste, na strani govor, jer su me na ulici dosta često pogledavali, te se vjerovatno pitali: turist, što li on radi ovdje? Sami Bugari za sebe nemaju baš lijepe riječi, osim za svoju povijest i kulturu, ali sa sadašnjošću se teško mire. Osjetio sam kako im smeta velik broj Roma koji žive u nehumanim uvjetima, u četvrtima na periferiji. Jedna od poznatih četvrti je Filipovac, popularno zvani Filipini , gdje žive Romi bez struje i vode sa konjima i kravama koje nesmetano pasu ispred zgrada. Također, desetak minuta od centra grada sam naišao na konjsku zapregu kako uredno sudjeluje u prometu, a vozila su je dva Roma, što je mene jako razveselilo te sam to išao snimati; u trolejbusu su me gledali kao koji je tebi…
U centru Roma nema, jer im policija zabranjuje ući u centar, ali čim se malo udaljite, vidite ih mnogo. Inače, u Sofiji i ostalim gradovima, za vrijeme komunističke vladavine, Romi nisu smjeli ni “primirisati”, jer je policija vječnog bugarskog komunističkog diktatora, Todora Živkova, represivnim metodama, sprječavala im ući u grad. Nakon pada komunizma, mnogo Roma se preselilo u grad; u Sofiji ih sad stvarno ima. Također, Bugare je pogodila bijela kuga (negativan prirodni priraštaj), pa se Bugari s pravom boje kako će za 50 godina Roma biti više nego njih zbog činjenice da jedna romska obitelj ima po 10-ero djece, dok bugarska jedva jedno. Zanimljivo je da mnogi iz moje generacije u Bugarskoj nemaju braće i sestara; njihovi roditelji smatraju kako je skupo imati djecu; jedno je dijete taman. Zaista čudno.
I sljedećih nekoliko dana, obilazio sam Sofiju: bio u katedrali Aleksandra Nevskog koja je lijepa i grandiozna izvana i iznutra; prošetao se centrom Sofije uređenom poput nekog zapadnoeuropskog grada; kupovao u klek (čučanj) trafikama, vidio najružniji spomenik socijalizma ikad, koji planiraju srušiti; razgledao njihovu Palaču kulture, pandan Lisinskom, socrealnu građevinu. Bio sam u Ljulinu, jednom od opasnijih kvartova, koji zaista izgleda ružno i prljavo sa svojim sivim betonskim zgradama i blokovima.
Sofija je vjerski tolerantan grad o čemu govore činjenice da se u samom centru grada, u krugu od kilometar nalaze: džamija, sinagoga, katolička crkva, bugarska pravoslavna crkva i ruska pravoslavna crkva. Zaista fascinantno! Također, u tom krugu se nalazi i stara crkva koja je u podu, jer nije smjela biti viša od turskog janjičara ili spahije na konju, te su stoga bogomolje ukopavane u zemlju.
Inače, Turska je u mnogočemu obilježila ovu zemlju ostavljajući tragove svoje prisutnosti. To se može vidjeti po hrani i slasticama koje zaista imaju velikog udjela u bugarskoj nacionalnoj kuhinji primjerice: rahat lokum, baklave; na svakom koraku se prodaju djuneri itd. Također, što mi je bilo zanimljivo, vojska ima jedne od najljepših i najgrandioznijih građevina kao što su dom vojske i ministarstvo obrane, što je ostatak komunizma, gdje je vojska zapravo bila plemstvo toga društva.
Da zaključim, Sofija je grad koji stvarno vrijedi posjetiti; mnogi ljudi, putnici prema Istanbulu moći će vidjeti ovaj grad; malo ga bolje razgledati, jer je ovo zapravo lijep grad s prilično otvorenim ljudima, balkanski gostoljubivima , s mješavinom arhitekture: turske, austrougarske, njemačke, ruske što daje prilično zanimljiv štih gradu. Nadam se da sam vam uspio predstaviti dio Bugarske i pozvati vas da se i sami uvjerite i posjetite ga; ako ni u čem drugom, uživajte u jeftinoj kupnji.