Sofija

Autor: Goran P.

Dugo vremena želio sam posjetiti Sofiju, glavni grad  Bugarske. Naime, u srednjoj školi u moj razred došao je stranac, koji će mi kasnije postati jako dobar prijatelj. Njegovo ime bilo je Nino, i bio je napola Bugarin, napola Hrvat. Napričao mi je jako lijepih priča o tom gradu te sam želio otići tamo. Moja tadašnja predodžba o Bugarskoj (imao sam 16 godina i nikad nisam bio izvan granica Hrvatske) bila je da je to domovina Hriste Stoičkova i Trifuna Ivanova koji je u našem društvu slovio kao pojam ružnoće; također  Bugarsku su obilježili dobri  dizači utega; generalno su slabije razvijeni.

Nakon 7 godina upoznao sam jednu djevojku koja me  pozvala u Bugarsku –  Sofiju posjetiti je nakon ljeta. Spojio sam ugodno s korisnim i krenuo na put.

Put prema Sofiji bio je poprilično zanimljiv budući da je ruta od Beograda preko Niša, Pirota, Dimitrovgrada poznata meka švercera koji iz Srbije u Bugarsku švercaju sve što stignu. Sama činjenica koja dosta govori je: kutija cigareta u Srbiji košta oko 1 euro, a u Bugarskoj zbog EU košta 3 eura. U kupeu je bilo sedmero ljudi, jedan Rom koji je švercao cigarete i  tako zarađivao za život, jedan Bugarin koji je radio na građevini u Srbiji, Makedonac koji će kasnije imati problema s bugarskom policijom, jer se Bugari i Makedonci baš i ne vole i ja. Na granici pri izlasku iz Srbije dva policajca su došla i zapisala sve putnike zbog nepriličnih događaja iz prošlosti. U Nišu su nam se pridružile tri bugarske Turkinje (Turci su najbrojnija manjina u Bugarskoj) koje su nadničarile na poljima oko Niša i  švercale cigarete (ali za svoju osobnu uporabu). Pred dolazak na srpsku granicu, ekipa iz kupea se uskomešala; kasnije sam imao prilike vidjeti i zašto.

U vagon su ušli srpska granična policija i carina te bjesomučno odvijačima počeli razmontiravati cijeli vlak: skidati sjedala, svjetla, gledati ispod sjedala, provjeravati torbe. Mene nisu provjeravali, jer su iz putovnice vidjeli da sam Hrvat, pa su mi rekli da izađem iz kupea i pričekam, te mi vratili putovnicu. U međuvremenu sam i ja postao švercer, pomogavši bugarskim Turkinjama u prenošenju jedne šteke cigareta . Njih su provjeravali, mene nisu, kako su i pretpostavile.

Stajali smo 2 sata na granici. Zatim je uslijedila još gora kontrola bugarske policije u trajanju oko sat vremena. Roma su svi policajci poznavali po ranijem švercu; Makedonca su posebno provjeravali detaljno, a mene skoro nisu ni pogledali. Inače, vrlo često je policija i carina „u kompi“ sa švercerima, pa tako nešto namjerno i previde. Iz priča sam saznao kako se ovom rutom, kad je posebna smjena carinika i policajaca, šverca apsolutno sve: od čarapa, pušaka, cigareta, sira, kobasica, sve što je puno jeftinije u jednoj od dviju zemalja.

Nakon što je vlak krenuo prema Sofiji i policija izišla iz njega, u vlaku je nastao pravi mali buvljak s tri prisutne valute: srpskim dinarima, bugarskim levima i  eurima. Naravno, ništa se nije računalo na ruke, već su se za to izvadili digitroni. Zbrajalo se koliko je policija uzela cigareta, čije su to cigarete, jer nitko cigarete ne stavlja u osobnu prtljagu ili svoj kupe, već se stavlja iza sjedala tri kupea, po mogućnosti kod stranaca. Tako policija nikako ne može povezati švercera i cigarete. U jednoj turi da se zaraditi i do 60 eura, što je uzimajući standard te dvije zemlje, priličan novac. Siva Sofija bila je 10ak kilometara ispred nas; računi su bili namireni; svi donekle zadovoljni i novi dan je bio pred svima nama.

Dolazak u Sofiju, nakon cjelonoćne vožnje vlakom, bio je zaista zanimljiv: stare tvornice i razrušeni dimnjaci na ulazu u grad podsjećale  su na sivo-turobna vremena . Putnik iz kupea, Bugarin, me upozorio kako ne smijem  mijenjati novac kod švercera, već u  mjenjačnici. Htio  me  otpratiti, ali me prijateljica čekala na kolodvoru, koji me iznenadio svojom veličinom i starošću, te ogromnim interijerom.

Nakon pola sata vožnje s prijateljicom stigli smo u Bankyu svojim domaćinima. Bankya, je inače Sofiji, nešto kao  Zagrebu Samobor, s tim što je Bankya elitnija s bogatim skorojevićima. Udobno sam se smjestio, te sam poslije neprospavanih 48 sati utonuo u zasluženi san.

Kad sam se probudio, na stolu me je dočekala standardna bugarska hrana: šopska salata ( stanovnici Sofije – Šopi),  juha tarator i roladini. Juha tarator se radi od jogurta, ribanih krastavaca, češnjaka i octa; svidjela mi se. Roladini su standardno ukusno jelo od svinjetine urolane u sir i salamu. Uz jelo se i  nazdravilo  domaćom rakijom.

Uslijedila je vožnja prema centru Sofije kako bismo malo prošetali. Tu sam prvi put došao u dodir sa sofijskom podzemnom željeznicom, koja je djelimično sagrađena. Metro je zaista lijep, jer su stanice nove, no dojam kvare stari ruski vagoni donirani od Moskve. Stanica na kojoj smo ušli, zvala se Lyulin po planini iznad Sofije, te kvartu na kojem se ta stanica nalazi. Izašli smo na stanici Sv. Kliment Ohridski (ako niste znali: sv. Kliment Ohridski, učenik Ćirila i Metoda, bio je zaslužan za opismenjavanje istočnog dijela Europe). Naime, on je izmislio pismo, nazvavši ga ćirilicom, po svom učitelju Ćirilu.

Sofija, po noći, nije spektakularna, kao npr. neki gradovi Europe, ali vrijedi  prošetati.  Posjetili smo Orlov most, spomenik sovjetskoj vojsci u centru grada, koji je zaista impresivan, vječnu vatru, katedralu Aleksandar Nevski, rusku pravoslavnu crkvu, narodno kazalište, predsjedničku palaču, …

Sljedeći dan smo posjetili Sofijsko sveučilište s dugom tradicijom. Također smo vidjeli i spomenik Vasilu Levskom, junaku bugarske pobune protiv Turaka kojega su Turci smaknuli. Šetajući, vratili smo se do spomenika sovjetskoj vojsci koji zaista izgleda impresivno i grandiozno, te je u pravoj socijalističkoj maniri zaista predimenzioniran. Inače, on se nalazi  u samom centru Sofije i zaista predstavlja vizuru Sofije; u bugarskim medijima vode se sporovi treba li taj spomenik srušiti ili ne.

Budući da je bio lijepi listopadni dan, prošetali smo  parkom Borisova gradina, koji predstavlja pluća grada Sofije i nalazi se u strogom centru. U parku se nalazi spomenik bugarskoj vojsci na kome stoji:  „„Тоз, който падне в бой за свобода,той не умира“  što u prijevodu znači: „Onaj koji padne u boju za slobodu, taj ne umire“. U parku koji je prije raspada socijalističke Bugarske bio vojni, nalazi se stadion i sjedište kluba CSKA Sofija. Stadion vječitog rivala Levskog je par kilometara dalje. Inače, rivalstvo Levskog i CSKA je jako veliko, slično nešto kao između Hajduka i Dinama u nas.

U Bugarskoj je glavni tip zabave čalga (na srpskom i hrvatskom cajka). Naime, njihova narodna glazba je sačuvala oblik nazalnog pjevanja koji je dan – danas u njih prevladavajući oblik zabave. Prostori, diskoteke, u kojima se odvija ovakva vrsta zabave zovu se čalgoteke i većina mladih zabavu pronalazi tamo.