Zimovanje na Bjelašnici

Bjelašnica – zimovanje 2011.

Autor teksta: Kalina M. M.

Autori slika: Micho M.  i Kalina M.M.

Djeca od uzbuđenja nisu mogla spavati pred put. Ujutro ništa nije bilo problem – ni oblačenje, ni doručak. Sve je bilo spakirano večer prije (koliko je samo potrebno stvari za snijeg). Ukrcali smo se na dogovorenom mjestu u turistički autobus i pravac -> Bjelašnica.

Sandy je sjedila naprijed s mikrofonom, malo pospana, ali nasmijana.

U sebi sam se smiješila sjetivši se sinovog sinošnjeg pitanja: “Hoće li biti hostesa ili stjuardesa u autobusu?”

Potomci su slušali glazbu, svako svoju na MP3 playerima i razgledali putnike. Sad se možemo opustiti, jer – putovanje je započelo.

Prva stanica – iznad Jablanice restoran Zdrava voda. Tu se već vrtjela janjad na ražnjevima – cijeli niz. Nama prerano za ručak, tek 11h. Popili piće i krenuli razgledati okolinu.

Ugledala sam most iz Bitke na Neretvi. Pokazala sam svojima i ostalim poznatim putnicima. Sedam dana nakon toga – na HTV-u film Bitka na Neretvi. Na obroncima obližnjih planina je bilo pomalo snijega, čak i oko restorana. Djeca su već pokušavala praviti grude. Uvjeravamo ih da taj snijeg nije za grudanje, ali njima je i to doživljaj.

Druga stanica – Bjelašnica. Dočekala nas je u svom sjaju – pod snijegom, prepuna ljudi, prohladna. Oči su nam svima širom otvorene. Ulazimo sa stvarima u hotel.  Na recepciji nasmijana lica i vedri tonovi. Toplina i ljubaznost kojom zrače naši domaćini je česta tema među putnicima naše grupe iz Dubrovnika. To se rijetko sreće. Nije to samo profesionalna ljubaznost, osjeti se ta razlika. Čini ti se da bi Bosanci dali sve samo da nama bude lijepo. A svugdje se još osjeća Olimpijada. Da, Bjelašnica je bila dio one 1984. kad su u Sarajevu održane XIV.  Zimske olimpijske igre.

Dolazak u sobu je izazvao ovacije naših malenih. Apartman i to dvoetažni! Kakav smještaj! (Hvala, Sandy!)

Brzo smo se presvukli u toplu robu i pravac na skijalište. Šetali smo po snijegu, razgledali goste, domaće, skijaše, sanjkaše, šetače. Probali prve ćevape. Naš prvi susret s konobarom na otvorenom. Vani dere minus, a on nam donosi čaj – četiri šalice vrele vode. Iz džepa vadi vrećice čaja i baca nam na stol, posebno ispred svakoga. Nakon toga zaključi da nema dovoljno vrećica šećera (koje je također izvadio iz džepa). Djeca ga prvo gledaju u šoku, a onda se potajno smiju i ne mogu ih zaustaviti. Ovakva usluga je neponovljiva. Moram priznati da nikad nisam vidjela brže hlađenje čaja. Stižu topli ćevapi u lepinji. Jedemo ih brzo, prsti su nam ledeni. Počinje puhati vjetar, ne može se sjedjeti vani. Ostajemo jedini gosti. Skijaši se pomalo kupe sa staza i odjednom – pada mrak. Tek je malo prošlo 16h.

Brzo natrag u hotel. Tu se raspitujemo za školu skijanja. Naša curica se boji da će zakasniti ujutro – toliko joj je želja stati na skije! Sin oklijeva, mlađi je, oprezniji tip, radije bi on sanjkao.

Večera je bila ukusna. Pomalo smo iznenađeni kako su gosti odjeveni u šljokice i svira živa glazba. Na repertoaru Oliver i Gibonni. Onda se sjetimo da je drugi dan Nove godine! A to se još slavi! Onako sportski odjeveni idemo u sobu slušajući šta sve te malene glavice opaze tijekom dana. Doživljaj dana im je susret s konobarom koji iz džepa vadi vrećice čaja i šećer.

Drugi dan

Nakon obilnog doručka idemo u prizemlje hotela gdje se iznajmljuje ski oprema. Tu je i organizacija Ski škole. Prijavljujem djecu čika Paši(tako ga svi ovdje zovu) i mjere im opremu. Dnevno je škola skijanja po djetetu 50KM uz iznajmljenu ski opremu.

Djecu smo dobro obukli, navukli im pancerice i ekipa ih odvodi motornim sanjkama i džipom na ski lift. I ja sam uzbuđena, skoro da sam se sama prijavila u Školu. Ipak, sjećanje na moje neuspio pokušaj, dok sam studirala ovdje u Sarajevu, me vratilo u stvarnost. Nekako me skijanje uvijek asociralo na lomljenje ruku i nogu 🙁

Smatram se skoro domaćom na Bjelašnici, bila sam prije par puta i računam znam gdje su škole skijanja. Ovaj put sam falila. Suprug i ja samo obišli cijeli Babin Dol, ali naše djece nigdje! Čak nema ni Sandy, njenog dragog, ni sina.

Zamalo smo svratili Kod Fude na antistress terapiju. Povećajte sliku i imat ćete osjećaj kako ste  nakratko povirili u Top listu nadrealista. Vratimo se u hotel, pitamo instruktore skijanja kad će se djeca vratiti, oni kažu da ne brinemo što duže budu, bolje za njih. Sjedimo mi tako u toplom hotelu, vani dere vjetar, svi ulaze crvenih lica, smrznutih ruku. Postajemo zabrinuti. Već nam se u glavi vrte – upale uha, grla, … Dolazi Sandy i kaže da je bila sa djecom. Smrzla se. Pitam kad će nazad, kaže uskoro.

Konačno, nakon 4h skijanja dolaze dječica zbunjena, uplašena. Mislila sam kako će isti tren početi plakati. Skupili se oko nas – umorni, smrznuti. Presvlačimo ih u drugu, suhu robu. Željeli bi jesti pizzu. Izlazimo ponovo vani – pada snijeg. Odjednom im se vraća energija. Nakon ukusnih, ali prevelikih pizza,  idemo na grudanje. Pravili smo anđele na snijegu i gađali se međusobno.

Najveći je doživljaj bio kad sam nagovorila mog dragog, skoro dvometraša, da legne u snijeg i čini “anđela”. Smijali smo se, on nije mahao rukama i nogama. Djeca viču:”Maši, tata, rukama i nogama! Nisi mrtvi anđeo!” Jedva se podigao 🙂

Kad smo se vratili u sobu, djeca su nam tek tad pričala kako su padali na skijama, kako su se jako umorili i nisu znali što treba raditi. Ipak ih je pizza, topli čaj, a posebno grudanje i smijeh vratila snagu.

Treći dan

Ovaj put se doručak jede  još obilnije. Stalno se prepričava  reklama Ivice Kostelića koji preporuča sarme za skijanje. Pa nećemo valjda sarmu za doručak :), djeco?

Sandy još jednom dokazuje kako je žena od akcije. Prijavila je u ski školi kako djeci treba više individualnog rada. (Blago rečeno 😉 ).

Sada  smo znali gdje će biti djeca i uputili se pomoći im navući skije, reflektirajuće prsluke, itd. Poslije se spustili stazom pješice, nije bilo previše skijaša; prošlo je novogodišnje slavlje. Ekipa je sjela na čaj. Smijali smo se i pričali dogodovštine. Brinuli smo se malo kako će naša djeca, nenaviknuta na skijanje, prihvatiti zimski sport. Sandy mi tvrdi kako je naša kći nadarena i kako je najbolja u ski školi. Kaže da su je instruktori već pohvalili. Nama to zvuči pomalo nevjerojatno. Pa dijete je prvi put stalo na skije, inače je dugo plesala balet, ali vozi role, kliže. Očito se “posložilo” za jedan sport njena gipkost, neustrašivost i velika želja. Sin baš nije bio oduševljen što ga se ne hvali.

Popodne su nam došli u posjetu prijateljica Aida sa sestrom i troje djece. Donijeli sanjke i “lopatu”. Koja sreća! Djeca su brzo savladala sanjke. Smijali su se, ludirali i  veselili dokle se god vidjelo, ma već je pao mrak (17h). Rastali smo se kad smo se zbilja počeli smrzavati (kaže nam recepcionar: -10°C je vani).

Nakon odmora, išli smo na večeru. Kako se tih dana jelo! Nezamislivo za malog dječaka koji muku muči s apetitom!

Za spavanje nije bilo problema. Nakon toliko aktivnosti, svi smo brzo zaspali. I mi odrasli smo se umorili samo gledajući što djeca rade i pružajući im logistiku 🙂

Četvrti dan

Jutro je počelo uobičajeno, ali danas uz jedan gorak začin –  suze. Naš sin je shvatio da on nema snage za ski lift i kako njemu skijanje ne ide. Kako je najslabiji, itd. Znali smo da nas čekaju u Školi i odlučim poslati Niku i muža, a ja počinjem pregovarati i umirivati dijete. Na kraju se dogovorimo reći instruktoru da odustajemo. Oprali smo suzice i spustili se u prizemlje hotela. Kad smo prišli čika Paši i rekli o čemu se radi, on je, valjda naviknut na slične situacije, uspio nagovoriti sina da ipak krene, on će s njim posebno raditi. Osjećala sam se kao kad sam ostavila svog mališana u vrtiću. Odlazim kako bih mu dala snagu i vratila samopouzdanje. Poslije čujem da su plakala još neka djeca, znajući da on ne želi ići. Svaka čast na taktičnosti instruktora.

Kad smo poslije, na kraju obuke tog dana, pješice  došli  do ski škole, sin je bio veseo i nije htio ići u hotel. Čak je htio ostaviti skije za noćno skijanje! Instruktori su opet puni hvale za Niku. Ne znaju gdje je rasporediti – predobra je za male. Sutra ide na pravu stazu.

U međuvremenu smo mi odrasli išli na piće i sunčanje. Koji lijepi dan! Saznali smo kako  su neki gosti hotela ukrali sve rutere u hotelu, tako  nismo imali Internet! Nema veze za nas, namjerno nisam nosila laptop. Ali ipak nevjerojatno, zar se i to događa ovim gostoljubivim ljudima. U kafiću Nora se dobije kôd za njihov wireless na računu od pića. Poseban dodatak – vrijedi samo sat vremena. Ha, ha, sad bi valjalo trčati do hotela i iskoristiti taj kôd. Dogovorili smo se naručivati piće  u više tura i slati kôd onome tko surfa u hotelu. Sve nas je ovo pomalo zabavljalo.

Na ručak  smo išli u Planinsku kuću gdje smo jeli ubjedljivo najbolje ćevape na Bjelašnici. Ambijent je lijep, prava brvnara, okolo sve bijelo, unutra kamin, pucketa vatrica, suše se rukavice – super. Preporučujemo svima ovaj objekt, u njemu velika gužva. Djecu smo nakon jela poslali vani na sanjkanje. Išli su unajmiti jednu “lopatu” i još jedne sanjke. Koje vratolomije!  Od iznajmljivača sanjki i “lopata” smo saznali kako su mu dan prije  neka djeca ukrala sanjke. Strašno! Zato je bio sav sumnjičav kad su naša djeca donijela novce i htjela iznajmiti opremu bez odraslih. Poslije nam se ispričavao, jer nas je uočio kako se tu motamo danima “sa čaja na kavu, sa kave na čaj i obrnuto  🙂 “

Navečer smo konačno ostali malo duže nakon večere u ugodnom društvu . Djeca se raspodijelila: mali muški su se igrali žmurke po hotelu, a ženske mirno kartale i pričale u sobi. Osoblje ih je strpljivo podnosilo. Nisu činili nered, samo su malo “obilazili” disko klub, bilijar salu i igrali se poslije u našim sobama.

Peti dan

Danas je dan pravog skijanja. Nika ide s instruktorom na pravi ski lift . Dobila je i kacigu i dnevnu kartu od Škole. Naši mali muški su malo razočarani što nisu dobili dnevnu ski propusnicu kao kći. Vidjela sam strah u njenim očima. Htjela sam je ohrabriti, ali moram priznati da sam se i sama plašila. Nisam htjela djetetu činiti dodatne strahove. Ohrabrivala sam je. Vidjela sam kako me doktorica, koja je stalni član ekipe Ski škole, pozorno sluša.

Dan je bio hladan, vjetar je tako puhao, mislila sam se da li će uopće ići na skijalište. Ovdje rade na čeličenju karaktera i poveli su djecu na mjesto za učenje. Opet smo bili logistika koja ide pješice. Ovaj put djeca razdvojena. Nisam smjela gledati strminu kojom se Nika spustila. Sandy gledala umjesto mene. Odahnula sam kad mi je rekla :”Gotovo, prošla je!”

Instruktor je stalno bio s našom skijašicom i rekao nam kako je izrazitio nadarena, ali još osjeća strah. Zamalo mu nisam rekla da se ja bojim više nego dijete. Suzdržala sam se i mirno rekla kako je to razumljivo, pa tek je četvrti dan na skijama u životu!

Nakon 8 km skijanja, vratili su se u hotel i dobili diplome.

Dječaci su, rumenih obraza,  već sjedili na ručku s ostalom djecom skijašima i spremali se na još malo skijanja nakon jela. U meni sumnja, jer je hladno, puše jaki vjetar. Opet se suzdržavam, ne želim da moji strahovi pređu na djecu.

Sve je prošlo odlično. Curica je ručala s trenerom i prijateljicom s Hvara. Bilo mi je drago da se Hvaranka odvažila poći na ski lift. Njih dvije su se skompale. Djevojčica skija već 4 godine, ali je zbog jednog pada bila u strahu poći na pravu stazu. Ovako su, obje preplašene,  jedna drugoj ulijevale snagu. Tako je rođeno novo prijateljstvo.

Nakon objeda u hotelu,  gdje nas je posluživao naš omiljeni konobar, trebalo se spakirati i krenuti nazad. Pola stvari je već bilo na pravom mjestu.

Prepuni pozitivnih dojmova, dobrih vibracija i slatkog umora ulazimo u turistički autobus i krećemo nazad. Naše zimovanje je završilo. Pozdrav s osobljem hotela i ostatkom grupe, koji ostaju duže.

Sutra smo čuli da se vrijeme pokvarilo i snijeg počeo topiti. Kao da je samo čekao dok smo bili na odmoru.

Tako je završila naša ovogodišnja Bjelašnica. Sigurno ćemo joj se vratiti. Već smo počeli reklamirati i Hotel Maršal i hranu. Mislim da je već reklama što smo je postavili na Putopise 😉