Autor teksta: Kalina M.M.
Autori fotografija: Micho, Kalina M.M.
„Neka mjesta ostavljaju duboki trag i neodoljivo vas privlače za ponovo posjetiti.” Jedno od takvih je svakako Vjetrenica. Sjećam se fragmenata kad sam je posjetila kao sasvim malena djevojčica – vlaka ćire, svećenika koji nas je vodio obučen u halju i kabanica koje smo dobili na ulazu. Moje oči su cijelo vrijeme bile tako širom otvorene i upijale čudesni ambijent. Ne vjerujem da sam uopće treptala. Nisam tad baš razumjela svećenika dok je moj tata s njim cijelo vrijeme razgovarao. Koliko se sjećam, njega su zanimale povijesne činjenice pećine. Žao mi je što nemam fotografije iz tog perioda.
Drugi posjet je bio prije 13 godina s mojom obitelji te prijateljicom i njenom kćeri, o čemu sam pisala u putopisu Špilja Vjetrenica. Naša djeca su bila oduševljena, ali su poprilično zaboravili što su vidjeli. Znaju da je bilo mračno i sklisko, ali uzbudljivo.
Treći posjet se odigrao prošli vikend i bilo je dosta iznenađenja. Napravljene su replike spiljskog medvjeda kao i snježnog leoparda, čije su kosti tu pronađene. Također, ovaj put sam se pripremila kao puno bolji fotograf, s kvalitetnijom opremom. Čak smo ponijeli i velike svjetiljke maglenke, kako bih bolje snimila pećinu, ali nisam znala za nova pravila: nema fotografiranja s blicom, jer ugrožava floru i faunu, a ako se fotografira, može u nekom modu bez blica. Što se tiče svjetiljki, mogu samo LED. Ovo je sasvim u redu, poštujem prirodu kao i pravila, samo mogu reći da me rastužilo, jer nisam ni uključila foto-aparat.
Vjetrenica – doček
Čim sam kročila u taj veličanstven prostor, sve negativno je jednostavno odlepršalo. Priroda je uvjerljivo najbolji graditelj. Mene obuzme osjećaj uzvišenosti i radosti što ću ponovo ući u te skrivene kutke koje je netko vrlo pažljivo uredio kako biste bar malo osjetili draž istraživanja. Nismo ni speleolozi, ni biolozi, ali volimo ovakva mjesta koja zrače tajanstvenošću i misterioznošću. Moj suprug, geolog, bi sigurno napisao drukčiju priču, ali svakako su njegove fotografije, te pomno praćenje stijena njegovim očima doprinijeli bogatstvu saznanja.
Prijateljica, s kojom smo išli, veliki je putnik i obišla je dosta pećina po svijetu, ali u ovoj nije bila. Tako joj je bilo veliko iznenađenje i zadovoljstvo poći u naše kraško čudo.
Možete se parkirati prilično blizu ulaza u pećinu i to u hladu 😊 Dočeka Vas jedan od vodiča, u našem slučaju vodič Slavko i kaže da će vođenje biti na engleskom jeziku što nama nimalo ne smeta. Još kad sam spomenula kako je prijateljica profesorica engleskog, dovela sam vodiča u nelagodu.
Čekali smo trenutak kad će poveća grupa izaći iz pećine (njih 70), pa smo onda ugledali poznatu osobu – vodičicu /vilu Helenu. Budući je njena grupa bila puno veća od naše, nismo je ometali. Stavili smo kacige i krenuli s našom grupom.
Ulazak i obilazak
Na ulazu je medo, ne pravi 😊, replika životinje čije su kosti nađene unutra. Smije se pomaziti, a neće vam ništa.
Treba dobro pripaziti u nekim dijelovima špilje (odmah na ulazu) zbog smanjene visine, kaciga je dobrodošla.
Unutra je hladno, 11 °C, s velikom vlagom; na nekim mjestima padaju kapljice. Mi smo se pripremili s dobrom obućom (neklizavom) i jaknama s kapuljačom, ali ako to nemate, ljubazni vodiči će vam ponuditi prije ulaska.
Nešto je proletjelo iznad nas dok smo se sagibali na ulazu, šišmiš ili čiopa.
Mene obuzme euforija i poštovanje prema prirodi prilikom razgledanja tih fantastičnih pećinskih ukrasa koje je priroda izgradila kap po kap u trajanju par milijuna godina. Naravno, riječ je o stalaktitima i stalagmitima.
Geolog: Slatka voda prodire kroz zemlju i otapa vapnenačku stijenu; kalcijev bikarbonat vrlo je topljiv u vodi i nastaje nakon kontakta s CO2 koji voda donosi. Rezultat ove kemijske reakcije je da bikarbonat stvara izdanak, koji se taloži u obliku kalcijevog karbonata, a otpušta CO2 koji je “iskoristio” iz vode. Za samo centimetar duljine, potrebno je oko 2,5 do 4.000 godina
Novost mi je, u odnosu na prošli put, stijena nalik na zmaja.
U blizini takozvanog Vilinog gumna, gdje nam je prošli put pjevala vila, postavljena je replika leoparda. Tu su mu pronađene kosti, kompletan kostur. Očigledno je životinja tražila zaklon od nevremena, ali poslije nije mogla naći izlaz jer ga je voda zatvorila, nađeni su tragovi grebanja po zidovima pećine.
Također je puno više betonirane staze koja je neklizajuća. Cijelo vrijeme imate ogradu za koju se možete pridržavati.
Vodič nam je ispričao da je jedan bogataš na vrh brda sagradio kuću u davna vremena, a Vjetrenicu je koristio kao klima uređaj.
Čovječja ribica
Čovječja ribica je na istom mjestu gdje smo je vidjeli prije 13 godina, možda je čak ista. Slušajući koliko dugo može živjeti bez hrane (čini nam se 10 godina), neki posjetitelji su se od srca nasmijali i zaželjeli da imaju takav metabolizam.
Taj nevjerojatni vodozemac stanuje u krškim područjima Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, a također su ga pronašli i u Italiji kod Vicenze. Može disati na kožu, škrge, čak i na pluća. Zanimljivo je razmnožavanje: mužjak ispušta spermije, ženka ih prekriva kloakom dok se ne formiraju jajašca koja poslije otpusti. Otkriveno je čak da ako su niske temperature, čovječja ribica može rađati žive mlade. Rađaju se s očima, ali kod starijih jedinki su prekrivene opnom kod većine vrsta, osim istarske. Budući da im je osjetilo vida smanjeno ili potpuno neupotrebljivo, pojačano im je čulo mirisa i sluha. Većinom su prozirne, ali neke vrste, koje dolaze u dodir sa svjetlošću imaju po koži i neke tamnije dijelove.
Čovječja ribica je živi fosil, a zovu je još pećinski salamander.
Hajdučki stol
Na kraju turističkog obilaska špilje nalazi se tzv. Hajdučki stol. Zašto je tako nazvan ne zna se sigurno – nije potvrđeno da su tu boravili hajduci, ali je oko stola postavljeno 8 „stolica“. U svakom slučaju je novijeg datuma, jer koliko sam vidjela, korišten je beton za učvršćivanje.
U jednom trenutku, slušajući vodiča, prijateljica i ja smo opazile grafite, potpise na stropu i to ogromnim crnim slovima – prava devastacija tog bisera podzemlja. Suprug je to dokumentirao slikom sasvim slučajno. I sad se pitam: kome je to palo na pamet? Takvo uništavanje prirode me neizmjerno ljuti i ne razumijem ljude koji u tome nalaze zadovoljstvo. Strogo bih sankcionirala počinitelje. Kako bih ih deklarirala: kao pojedince koji ništa u životu nisu izgradili, pa su ljuti na svakoga oko sebe, čak i na prirodu koja je ovaj fenomen izgrađivala milijunima godina. Takvi ne zaslužuju da vide nešto ovako čudesno!
Pametno su učinili djelatnici Vjetrenice – više ne dozvoljavaju ulaz bez vodiča!
Nešto za kraj
Obilazi se 650 m, a Vjetrenica je duga skoro 7 km. Naše vođenje je trajalo 40 minuta.
Prijateljica je spomenula da su vodiči u špilji u Južnoj Africi (Cango Caves) u jednom trenutku isključili svjetlo kako bi se osjetila tama. Ne znam koliko je ovo preporučljivo za klaustrofobične osobe, ali je sigurno efektno.
Moj geolog je na kraju vođenja spomenuo svoja opažanja vodiču, koji je arheolog, pa su se nasmijali: Ondje gdje završava arheologija – u sloju crvenice, tu počinje geologija!
Na izlasku dočekao nas je pljusak i puno toplije vrijeme – naočale mi se zamaglile.
I onda iznenađenje: Helena nas je primijetila i prepoznala. Slikali smo se s njom za uspomenu . Šteta što nisu bila i djeca kao prošli put. Sad je to troje studenata.
Pokupili smo prospekte, a postoji i knjiga koju prodaju na ulazu. Žao mi je što nisam stigla razgledati/kupiti. To preporučujem sljedećim posjetiteljima.
Naša ekipa je pošla na ručak u susjedno Ravno u Hotel Stanica koji je preuređen od bivše željezničke stanice vlaka – dok je vozio ćiro. Vrlo lijepo iskorišten stari prostor, bez previše intervencija arhitekata. Sačuvao je stari izgled, samo je „uglađen“ i malo popravljene fuge. Ali ovo je već materijal za neku drugu priču.
Ako vas je privukla ova priča, slobodno pođite na Vjetrenica.ba i tamo nađite detalje o posjetu, cijeni i sve što vas zanima.
