Špilja Vjetrenica, Zavala

VILA U VJETRENICI

Autor teksta: Kalina M. M.

Autori fotografija: Kalina M.M, Micho M. i Romana K.

Prvi dan mjeseca kolovoza 2010. Osvanuo je lijep ljetnji dan. Dilema je kako ga što bolje iskoristiti – ići na kupanje na otoke ili negdje gdje je malo svježije, a zaintrigirat će dječju i našu maštu. Izbor je pao na Vjetrenicu, špilju udaljenu 54 km od Dubrovnika, 25km od Slanog. Istražena je oko 6000m, a za turistički razgled se koristi samo 550m. Špilja se spominje u davnim radovima Plinija starijeg u 1. stoljeću.

Brzo sam se spojila na Internet tražeći informacije kako i kada doći posjetiti meni najdraži doživljaj iz djetinjstva. Želim ga prenijeti svojoj djeci.

Prošle godine sam se spremala poći, ali već je bio 9. mjesec i kad smo zvali na ponuđeni broj telefona, rekli su nam da špilja tad nije otvorena. E, sad je srce sezone, nadamo se da će biti!

Na prvi telefon mi se javio ljubazni gospodin, ali je rekao da je on vodio u Vjetrenicu prije dvije godine, ali više ne vodi grupe u Zavali. Tražila sam drugi telefon Turističke zajednice općine Ravno i dobila ženu, kojoj sam najavila dolazak. Rekla mi je da imaju najavljenu grupu Rusa oko 12:30h, pa se možemo pridružiti njima. Uputila me da svakako ponesemo i jakne i tenisice, jer je unutra hladno i sklisko!

Zovnula sam prijateljicu, koja se sa svojom kćerkom brzo spremila, te se zaputili prema Slanom. Ona se ponudila voziti našu malu i veselu grupu.

Putokazi?

Kad ste išli iz smjera Dubrovnika prema Neumu imali ste tablu Špilje Vjetrenica. Dođemo na novouređeno križanje – table nema. Što sad? Prijateljica telefonom zove poznate iz Slanog i upute nas na put preko Čepikuća i Ravnog. Vozili smo se lijepim i nepoznatim krajolikom, prešli granicu BiH (tu nam carinik reče da se vozimo dužim putem, kako smo mogli kraćim preko Orahovog Dola), ali nije nam bilo žao, ovo je jedinstvena prilika da malo istražimo Dubrovačko primorje. Došli smo u Zavalu i tražili ulaz u Vjetrenicu. Pokušali smo naći tragove tračnica kud je išao ćiro, ali nismo ih vidjeli na zemlji, kad odjednom ugledam – ograda napravljena baš od njih!

Na ulazu u špilju nas je dočekala gospođa i uputila gdje treba parkirati.

Ulazak u špilju

Vjetar koji je zapuhao na samom ulazu me podsjetio na moj prvi posjet Vjetrenici i nezaboravni doživljaj. Roditelji su nas tad vodili ćirom, vlakom koji je vozio uskotračnom željeznicom. To je bila jedna od njegovih zadnjih vožnji. Sjećam se vodiča, svećenika i kabanica – vjetrovki koje su nam navukli da se ne smrznemo, jer temperatura je unutra stalna ,11.4 °C tijekom cijele godine. Što je vani toplije, vjetar je jači – prirodni klima uređaj.

Svi smo uzbuđeni i jedva čekamo da krenemo u obilazak. Dobili smo ulaznice.Navlačimo tenisice i jakne. Stigli su Rusi.

Iza ulaznih željeznih vrata uočila sam reljef, crtež kao na stećcima – ljudi u lovu . Čak i praljudi su ukrašavali špilje (Francuska , Španjolska). Da li je netko čitao Pleme špiljskog medvjeda (Jean Auel)? Ejla, glavna junakinja, je živjela u mnogo različitih špilja i opisivana su ta njihova ukrašavanja.

Na ulazu još jači vjetar, moramo se sagnuti, jer su niske stijene. Jako je klizavo. Postoji metalni rukohvat, ali je i on klizav. Djeca su navukla kapuljače i ruke su im se sledile, prestrašeno me gledaju, ali vidim da uživaju u avanturi. Mala Ruskinja se tako „prosula“ pored mene – bila je u nekim sandalama. Napomena: Svakako treba pripremiti odgovarajuću odjeću i obuću.

Prošli smo Prvu dvoranu i tu su Vrata, koja su ovalnog oblika, nisu na samom ulazu, nego su udaljena 40-tak metara od njega.

Teško se priviknuti na mrak, pokušavam slikati, ali su mi snimci nedovoljno oštri.

Pjesma unutar špilje

Odjednom čujemo pjesmu. Stoji djevojka na jednoj uzvisini i pjeva. Obučena je u plavu dugu haljinu i ima plavu kosu, upletenu vrpcu na kosi – vila. Svi smo zastali i slušali. Čula se samo ona, a dvorana je izuzetna akustična. Mistično i neobično. Dobar početak. Vidjet ćemo što nas čeka dalje. Nakon pjesme nam javljaju da stanemo, jer će nas preuzeti vodička za hrvatski – Helena. Sačekamo i vidimo da nas vodi baš vila. Zanimljivo osmišljen program. Helena nam je ispričala da su uz Vjetrenicu vezane legende o vilama. One su zadržavale mladiće unutra, pjevale im, a bile su iznimne ljepote. Mladićima je bilo zabranjeno pričati o doživljajima u špilji.

Slične bajke mi je pričala moja baka. (Njene vile nisu bile vezane za špilje nego za Mogorjelo, arheološki nalaz iz rimskog perioda kod Čapljine).

Mjesto gdje je „vila“ pjevala zove se Vilino gumno, dio je Prostrane dvorane.

Zlatna dvorana

Krećemo se prema dijelu koji se zove Pjati (tanjuri). Okruglog su oblika. Zanimljivo kako voda formira kamenice, koje se nadovezuju jedna na drugu. Ako je kišni period kamenice su ispunjene vodom, a u slučaju suše, pjati su prazni. Mi smo vidjeli pune!

Desno je Absolonov kanal, ali nije za turistički razgled, idemo lijevo prema Zlatnoj dvorani. Na lijevoj strani je Žuti saljev, bogat kalcitom. Tu se nalazi stijena koju zovu Slon. Meni je ovo bio najljepši dio spilje. Dugačak je svega 45 m, ali je bogato ukrašen špiljskim ukrasima.

Pažljivo se krećemo klizavim Glavnim kanalom do Turskog groblja. To je skupina stalagmita, koji izgledaju kao nadgrobni spomenici muslimana. Jedan je čak nagnuti zove se Kosi toranj.

Nalaze se u blizini Trećeg kalcitnog jezera. Iza je Hajdučki stol, navodno su se na tom mjestu skrivali hajduci. Inače, na njemu služe rakiju, ali nije bilo ništa za nas. Možda su Rusi probali? Oni su bili veća grupa.

Životinjski svijet – čovječja ribica

Na kraju, na iznenađenje mojih prijatelja, bolje polovice i djece dolazimo do čovječje ribice. Postavili su je u jezerce. Djeca su oduševljena. Cijelo vrijeme su nekako prestrašeno i uzbuđeno pratili vodiča i grupu. Držali smo ih za ruke, oni su se sami snalazili zavirujući, ali ovo je bio potpun doživljaj. Iznenadilo nas je kad smo čuli da može živjeti do 100 godina. Ta endemična životinja u stvari živi u Donjoj Vjetrenici, naime tamo ih ima više. Ovdje je samo jedan izložbeni primjerak. Dok sam je snimala brinula sam se da joj svjetlost mog blica ne zasmeta. Djeca su se skupila da je bolje osmotre. Ovo im je prvi put da vide nešto slično! Kažu: „Ni riba, ni žaba.“ Čovječja ribica jest vodozemac, izgubila je boju kože zbog života u podzemlju. Malo diše na škrge, malo na pluća. Ima odlično čulo sluha, ali je slijepa.

I tu se dolazi do kraja staze.

Velški speleolozi su pronašli šezdesetih godina prošlog stoljeća leopardov kostur u špilji, pa se taj dio špilje zove Leopardov kanal i Leopardov potok. Nisu dostupni turistima. Ove godine su speleolozi pronašli koštanu iglu staru 2000 godina. Još se čekaju rezultati istraživanja. Priča se kad su speleolozi tražili kraj špilje pustili su u jezero boju. Za par dana jedan krak je izbio u Slanom, a drugi kod otoka Šipana. Znači, spojena je s morem.

Kraj staze

Meni je žao, nisam gledala na vrijeme kad smo ušli niti kad smo izašli. Sve mi je išlo nekako prebrzo. Stalno sam zaostajala za drugima pokušavajući upiti ljepotu prirode i ovjekovječiti pokoji snimak. Čekali su me da zatvore vrata, a ja tužno gledala što je razgled tako brzo završio.

Vani smo se snimili s vodičkom Helenom – vilom, koja se izuzetno trudila prezentirati nam špilju. Čini mi se da sam joj ja postavljala najviše pitanja. Zanimala me legenda o vili. Na kraju mi je pokazala monografiju VJETRENICA – pogled u dušu Zemlje gosp. Iva Lučića. O kako bih je voljela imati!

Upisali smo se u knjigu dojmova.

Helena i druga gospođa iz Turističkog ureda su nam preporučile pogledati Manastir Zavala, koji smo posjetili, a o čijoj jedinstvenosti mi je pričao kolega s posla. Ali to je već posebna priča.

Kako sam im napomenula da će biti objavljeni, ovom prilikom zahvaljujem na ljubaznosti i gostoprimstvu. I još nešto, najveća turistička agencija u Dubrovniku je već izviještena kako radite i da ste osmislili program vezan za legendu. Nemojte se čuditi ako vam dođu ovih dana u razgledanje 🙂 Pripremite i ostale vile!

Na ovoj Web stranici možete doći do vodiča: http://www.vjetrenica.ba/