Sarajevo, 2.dio

Sarajevo – nastavak putovanja s Pemom

Autor teksta: Kalina M. M.

Autori fotografija: Micho M. i Kalina M. M.

Pomalo smo ogladnjeli i odlučimo krenuti u preporučenu Ferhatovićevu ćevabdžinicu Petica . Gužva je, ali ulovili smo mjesto. Konobarice su obučene u tradicionalnu nošnju. Jedva smo dočekali svoje porcije ćevapa u polovici somuna (lepine), tako je mirisalo. Guštali smo jedući i pijući colu. Nekima fali pivo, ali ovdje to ne toče 😆 .  Na vratima se pojavi zanimljiv lik – Kinez/ Korejanac/Japanac s lijepom ženom. Nosio je maleni repić. Nikad ne bih slutila da ćemo ga sresti tu večer još jednom.

Poslije smo išli u kupovanje. Uputili smo se prema robnoj kući. Dosta vremena smo se zadržali, a ja nisam tip za šoping 🙁 , spašavala me opuštena ekipa koja nije jurcala okolo od dućana do dućana. Nešto smo ipak uspjeli pronaći.

Jedva smo čekali poći u Kuću sevdaha na “kahvu” i kolače! Čak je i Seka odlučila naručiti kavu. Spominjala nam je kako će joj smetati jedna cola i ova kava, ali nama koji svakodnevno trošimo kofein to nije izgledalo moguće. Tufahije su bile za 5, ali ja sam  uspjela pojesti samo pola.

Moramo se odvojiti od grupe, jer smo dogovorili posjet Narodnom pozorištu s prijateljima. Brzo na tramvaj, pa u hotel odnijeli stvari i za 10’ nazad u grad.

Večernji izlazak

Jedva sam čekala vidjeti Verdijev Bal pod maskama. Susret s prijateljima i ulazak u Narodno pozorište nakon toliko vremena. Sarajlije su prava gospoda i nema puno primjera neukusno odjevenih (ipak ima par prevelikih dekoltea i prekratkih minica).

Nisam smjela snimati, samo sam ulovila zavjesu prije samog početka predstave.

Svidjelo mi se što je bio prijevod na titlovima iznad zavjese. Operu su izvodili na talijanskom, a ja ga ne znam.

Kad je na binu izišao glavni tenor, učinio mi se poznat, ali onako pod bijelom perikom, teško bih i brata prepoznala. Odjednom mu skinuše periku i ugledam “repić iz ćevabdžinice”. Jedva sam se suzdržala da ne prasnem u smijeh. Njegova pratilja je bila glavna glumica na predstavi. Znači i operni pjevači jedu ćevape!!!!!!!!!

Nakon dosta dugog izvođenja, koje se meni najviše svidjelo, išli smo s prijateljima vani. Bilo je skoro 23h, a oni nas odlučili voditi na večeru. Bunim se kako je kasno i kako sam jela u 16:30h pola kolača i bila sita,  naš domaćin se ne obazire. Završili smo u VA PIANU – tratoriji prekrasno uređenoj. Sami birate pastu, umak, preljeve. Prostor se nalazi u prodajnom centru Alta na Marijinom dvoru i preporučujem ga. Pikantni umak s piletinom, narančama i curry-em je bio vrhunski.

Prijatelji su nas dovezli do hotela,  pozdravili smo se i zahvalili na krasno provedenoj večeri.

Dan povratka

Spakirali smo rano stvari i krenuli na doručak. Uživam u obilju doručka i polagano jedem čekajući spavalice.  Seka će dobro upamtiti  “kahvu ” iz Kuće sevdaha – njoj nije dala spavati 😉 Javljamo se ostalim nagradnim dobitnicima – kupcima  i razmjenjujemo dojmove.Već žalimo što se putovanje privodi kraju. Ne znam na koji način nas je PEMO birao, ali da smo sami radili popis putnika, ne bismo uspjeli uskladiti takve karaktere – svi mirni, tolerantni, a bilo nas je više generacija.

Opet nas je vozač iskrcao na Vijećnici i dogovor za povratak prema Mostaru je bio u 12h.

Dugo smo tražili preporučeni kafić na Baščaršiji “To be or not to be”, ali kad smo konačno nabasali na njega, vidjeli smo da je zatvoreno. Odlučili smo poći u kultnu Parkušu, preko puta bivše robne kuće Sarajka, sadašnjeg prodajnog centra BBI. Djelovalo je otmjeno, a jučer zauzeto. Prodavali su  čokolatine Kraša; dojmila nas je fontana od čokolade. Boženu je tako omađijala da je zaboravila torbu sa svim dokumentima 😉

Sretali smo naše suputnike u posljednjim kupovinama, najviše na tržnici (kajmak, sir kod Pjane), pa u Saraj Bosni – baklava, neki su čak kupili i bureke! Dosta prodavnica je radilo u nedjeljno jutro, što nas je iznenadilo.

Mi smo tri dana tražili čudnovatu kapu kao jež u bojama za djecu, ali bezuspješno. Kad smo na kraju slučajno nabasali na trgovinu LEGO, koja osim kocaka prodaje i odjeću, našoj sreći nije bilo kraja – krasne majice za djecu – poskupe, ali jako kvalitetne. Dojmila nas je prodavačica, koja je htjela pomoći kad je načula kako nam je prijateljica izgubila torbu u Parkuši. Cijelo vrijeme nam je spomen Dubrovnika bio propusnica. Sarajevo i Dubrovnik se vole od davnih vremena.

Uskačemo u autobus i uskoro smo svi na broju. Bez obzira na sve nevolje, skupili smo se u 10’ kašnjenja. Bravo ekipa, sve u akademskim granicama.

Mostar

Autobus nas je vozio prema Jablanici, a mi sretni, nasmijani i gladni, jedva smo čekali domoći se janjetine s ražnja.

Sad već naučeni na enterijer Zdrave vode, nalazimo ugodna mjesta za sjedenje i gledajući Neretvu uživamo u mirisu svježe spremane hrane. Gustali smo i mislili se hoćemo li imati snage hodati još po Mostaru.

Napola spavajući, dolazimo u Mostar, parkirajući se kod Franjevačke crkve. Dočekuje nas vodič – Selmir. Njegova osebujna pojava, mostarski naglasak i zabavljački duh nas je prenuo iz poluhibernacije. Ne sjećam se da sam odavno tako zasuzila od smijeha uz nekog vodiča.

Autobusom smo prešli preko Lučkog mosta, a vodič nam pokazivao kuću Alekse Šantića i spomenik njegovoj Emini, kojoj je napisao svoju najljepšu pjesmu.

Iskrcavamo se i krećemo prema džamiji – Karađozbegovoj. Nismo se morali omotavati šalovima i raditi oglavlja, Mostarci su nešto liberalniji. Pratimo pomno vođenje, snimamo i ponešto bilježimo.

Sljedeći cilj je obilazak Starog (obnovljenog) mosta. Ispod teče hladna Neretva, a mi slušamo kad je sagrađen, tko ga je projektirao, a tko gradio, itd.

Sami  Mostar je nastao oko kula  Teba i Helebija. Između njih je bio drveni most. Zamijenjen je kamenim u vrijeme osmanlijskog perioda vlasti, točnije  1566. Gradio se punih 9 godina. Projekt je izradio turski   – Mimar (graditelj)  Hajrudin, navodno prema manjem mostu – Krivom na zapadnoj  pritoci Neretve – Radobolji. Ni sam nije bio siguran koliko je uspješan  njegov projekt, pa se , prema jednoj  legendi,  sakrio u  pećinu  dok su dizali skele, ne vjerujući da će most biti ispravan. Prema drugoj legendi, uopće nije bio u Mostaru  na dan otvaranja mosta.

Most je srušen 1994.  u posljednjem ratu, a obnovljen 2004. godine. Veličina luka je 28,7 m, a izdignut je iznad Neretve 21m prema ljetnjem mjerenju razine rijeke. Sami most spada u popis UNESCO-ve baštine od 2005. godine.

Zanimaju nas skakači s mosta. Oni imaju svoj Klub koji radi tijekom cijele godine. Vodič nam je objasnio da se skokovi mogu izvoditi tijekom cijele godine i za ugovorenu cijenu bi netko mogao skočiti i u siječnju. To stvarno nisam znala!

Vidjeli smo i Tabhanu i  džamiju Tabačicu izgrađenu samo za radnike koji su obrađivali kožu. Nisu vodom mogli oprati miris obrađivane kože s ruku i tijela, pa su im napravili posebno mjesto za njihovu molitvu. U blizini se nalazi i kupatilo.

Nakon obilaska, zahvaljujemo ljubaznom vodiču i sami šetamo i slikamo most i rijeku.

Čak smo pronašli i starinski kafić Maršal, koji ima odličnu glazbu, ali higijena nije na nivou. Ne preporučujem.

Sjedamo u autobus i krećemo prema Gradu. Naše nagradno putovanje je završilo. Hvala Pemu!!!!!!!!!