Sarajevo – Pemova nagrada – 1.dio

Sarajevo – 1. dio, sretne rukavice

Autor teksta: Kalina M. M.
Autori fotografija: Micho M. i Kalina M.M.

Jutro je krenulo uobičajeno, samo umjesto na posao, uputili smo se na stari autobusni kolodvor gdje nas je čekao autobus s vozačem i pratiteljicom. Stigli smo prvi gledajući kako pristižu ostali putnici za Sarajevo. Svi su bili ozareni i veseli, jer nije mala stvar ići na putovanje besplatno!  Božena kasni, Seka se smije; sačuvali smo mjesta za njih dvije iza nas. Božena izvlači sretne rukavice i svi se smijemo.

Slušamo pratiteljicu koja nam priča o Stonskim zidinama, Neumu.

Pomalo se upoznajemo s ostalima. Vrijeme je prekrasno – oblaci koji su bili na polasku su se razišli, uživamo promatrajući kako se more presijava.

Prolazimo Klek i približavamo se delti rijeke Neretve.

Prošavši Opuzen, Kulu Norinsku i Metković, našli smo se na granici s BiH. Odlučila sam zapisivati detalje s putovanja, pa mi Seka spremno dodaje listove blokića – moje šalabahtere, kojih je vremenom ponestajalo.

Na istočnoj obali Neretve, u njenom mirnom toku smjestio se Počitelj, stari  grad s kulom Gavran Kapetanovića koja ga čini prepoznatljivim. Prošetali smo, uživajući u tišini. Oglasio se mujezin s obližnje Šišman Ibrahim-pašine džamije. U ovom malom mjestu uočava se preplitanje orijentalne i mediteranske gradnje.

Boženi i Seki su prišle domaće mačke, poznaju one ljubiteljice životinja. Pomislila sam da će završiti s nama u autobusu 😀

Ovaj put nismo htjeli propustiti janjetinu i uštipke u restoranu Zdrava voda iznad Jablanice, kao kad smo išli na Bjelašnicu. Naručili smo kombinirane porcije i u slast ih smazali. Umirili smo se nakon jela i krenuli u bosanske planine počevši s Ivan planinom. Oblaci su se počeli navlačiti, ali nama nisu kvarili raspoloženje. Ima snijega u krpicama, prekrasni su predjeli, čujem kako škljocaju foto-aparati i mobiteli.

Dolazak u Sarajevo

Malo smo se vrtili u krug po Ilidži dok nismo pronašli ulaz u  hotel. Jedva smo čekali ostaviti stvari i krenuti u prvo razgledanje grada. Preuzimamo ključeve i idemo po sobama. Sve je na karticu – hotel izuzetno moderan. Soba odlična, ali pregrijana. Kupaonica ukusno namještena s masažnim stupom.

Na recepciji se smijemo kako se tko snašao s karticam u sobama. Najviše je nedoumica oko zatvaranja vrata i gašenja ventilacije u kupaonici koja je prilično bučna. Ne sviđa mi se miris sumpora oko hotela. Dan poslije mi prijatelj priča o ljekovitosti sumpornih izvora i kako su stari Rimljani dolazili u čuvene ilidžanske terme na izlječenje.

Autobus nas je iskrcao ispred  Vijećnice. Gledam – ne prepoznajem zgradu, sva je u skelama – obnavlja se nakon rata. Taj vrhunac austrougarske arhitekture (građena 1892-1894.) radila su čak tri arhitekta.

Laganom šetnjom se približavamo Baščaršiji – (prij. “glavnoj čaršiji”) i divimo se Sebilju – fontani zaštitnom znaku glavnog trga. Nekad je sebiljdžija tasom zahvatao vodu i besplatno napajao žedne.

Naša četvorka ide na kolače u Ramiza kod Slatkog ćošeta. Odabrali smo havana tortu, šampitu i kolač od badema. Seka je imala prvi susret s neobičnim konobarom – pitao je nakon što je slistila kolač, ostavivši listić čokolade:”A neš čokolade?” 😛

Žedni smo i pije nam se kava. Vodim ih na provjereno mjesto – Kuću sevdaha. Seka i Božena su oduševljene ambijentom, poslugom. Nas troje naručujemo kavu, a Seka bira čaj. Zamirisala kava, unutra kocka šećera i kocka rahatlokuma. I sad osjećam miris (preporuka – obavezno poći!). Ne slušam sevdah, ali ovdje tiho svira i uklapa se u prostoru.

Poslije smo se vratili u hotel, pošli na večeru. Švedski stol – dosta ponuđenog, ali ništa spektakularno. Nedostaje mi toplina i ljubaznost konobara. Kao da bježe od gostiju, stalno skreću pogled i ne reagiraju na formalni pozdrav. Osmijeha, pa makar i profesionalnog, nema. Hotel je prepun, moguće da ne raspoznaju tko je gost hotela?

Zanimala nas je kuglana, ali kad smo se približili zadimljenom prostoru gdje je treštala techno glazba, samo smo se okrenuli nazad. Umjesto  kuglane pošli smo na piće u kafić ispred recepcije. Dolazi konobar. Tražim čaj i pitam koji imaju. Na moj upit za čaj od jabuke i cimeta, neartikulirano mi odgovori : ”TZZZ” i odmahnu glavom. Neshvatljivo mi je nešto takvo u hotelu s 4 *!!!! Čudo da odmah nisam prasnula u smijeh. Smješkam se u sebi, jer mi je praćenje konobara na putovanjima postalo zabavno.

Mislili smo još malo prošetati, ali zbog neugodnog mirisa oko hotela odustajemo.

U kasne večernje sate stiže sms od prijateljice: ”Spavate li u vinogradu ili voćnjaku?” Stvarno, tapete na zidovima su izgledale upravo tako 🙂

Obilazak s vodičem

Jedva sam čekala kako će to izgledati. Jedna je stvar živjeti u gradu kao student, a drugo kad vas vodi stručno obučena osoba. Tad su me privlačile druge stvari.

Elza je došla na vrijeme i vođenje počela ispred Vijećnice. Pokazala nam je Kulu Tabiju, Bembašu i Inat kuću, koja se nekad nalazila na mjestu današnje Vijećnice. Tražili su od  vlasnika preseljenje na drugu stranu obale rijeke Miljacke. Prenosio je drvo po drvo, kamen po kamen i na kraju dobio naknadu za to. Preživjela je sve ratove.

Begova džamija

Krećemo u Gazi Husrefbegovu (Begovu) džamiju, izgrađenu 1530. prema nalogu turskog namjesnika Gazi Husrefbega.

Većini je to prvi posjet unutrašnjosti islamske bogomolje. Prema uputama, mi žene stavljamo kape i šalove kako bismo pokrili kosu. Elza je u sekundi promijenila identitet. Kojom brzinom je smotala šal oko glave, vidi se iskustvo vođenja. Nismo morali izuvati obuću – postavili su zaštitu  – linoneum preko tepiha kako bi nam olakšali posjet.

Divimo se u tišini tom mjestu za meditaciju i molitvu. Vidimo natpise na zidovima, mimbare – uzvišena mjesta u džamiji odakle imam (islamski svećenik) vodi molitvu. Ona se obavlja  nekoliko puta dnevno kad mujezin (čovjek ugodnog glasa koji pjeva s minareta) poziva na molitvu. Muškarci su odvojeni od žena. Žene ili mole u drugim prostorijama ili iza muškaraca. Elza odgovara da je tome razlog kako šejtan (vrag) ne bi ušao u muškarca kad vidi ženu ispred sebe da moli, jer mu se muškarci ne mogu oduprijeti. Vjernici su uvijek okrenuti prema Meki. Raspored na tepisima ih postavlja u redove kako bi se postigla harmonizacija molitve.

Pažljivo smo je slušali i fotkali.

Vani nam je pokazala šadrvan (fontanu) u kojoj se voda koristi za obredno umivanje prije molitve – abdest. Perzija je domovina šadrvana,  preuzeli su je Arapi , pa Turci, koji su je proširili na Balkanski poluotok.

Sahat kula pored minareta pokazuje lunarno vrijeme i zovu je Baby Ben, ima isti satni mehanizam kao Big Ben u Londonu.

Slijedi obilazak Ulice Kujundžiluk, gdje su tipični dućani u kojima se izrađuju bakreni predmeti već 10 generacija istom tehnikom. Mogu se vidjeti kazani, posuđe, tacne, džezve, razni ukrasi.

Morića Han

Krenuli smo zatim prema Morića hanu (izgrađen krajem XVI i početkom XVII st.) – odmorištu za karavane koji su trgovali u Sarajevu. Zanimljivo je da su prva tri dana boravka bila besplatna i gosti su davali dobrovoljne priloge za održavanje Hana.

Konje su vezivali na mjestu današnje galerije Isfahan. Neobično je kad se popnete uskim drvenim skalama na kat – toliki prostor se pojavi pred vama. Nekadašnje sobe su uglavnom uredi, najčešće advokata i raznih organizacija. Nakon brojnih požara sačuvana je krovna konstukcija koja je neki tip klimatizacije, temperatura je ljeti 2-3 stupnja niža od vanjske.

Tu smo naučili za razliku između ćilima i tepiha. Naziv galerije Isfahan me inicirao na pitanje odakle su ćilimi. Vodička kaže kako se izrađuju u Sarajevu, samo je naziv iranskog grada izabran jer su tamo izrađuju svjetski najpoznatiji ćilimi.

Bezistan

Sljedeća stanka Bezistan bazar – odmah pored Begove džamije. Pun je dućana i Gazi Husref beg ga je posvetio Dubrovčanima, a oni su ga i izgradili od 1542. do 1543. godine. Ima s obje strane 52 dućana. Povezuje Begovu džamiju i Latinluk, četvrt u kojoj su bili Dubrovčani i trgovali s raznim zemljama.

Dolazimo do Latinske ćuprije ili Principovog mosta. Vodička nam priča o Sarajevskom atentatu i ubojstvu prijestolonasljednika Ferdinanda, njegove žene i njihove nerođene bebe. U Kraljevini SHS Gavrilo Princip, atentator, je predstavljan herojem, neki ga smatraju zločincem, odležao je dugo u zatvoru, a bio je i bolestan od tuberkuloze. Od toga je i umro.

Vraćen je stari naziv mosta nakon zadnjeg rata. Nismo stigli ući u Muzej gdje su prebačene stope Gavrila odakle je pucao na Ferdinanda. Njegov atentat je bio povod 1. svjetskom ratu.

Sinagoga i priča o Hagadi

Razgledanje se nastavlja odlaskom do sinagoge. Elza priča zanimljivu priču o sarajevskoj Hagadi, knjizi koja se čuva kao najskuplji artikl u Zemaljskom muzeju grada Sarajeva. Neobična knjiga kao kodeks Židovima je najvjerojatnija rađena u Španjolskoj. Pisana je kaligrafijom, ali su prikazani motivi ljudi što je nespojivo za Židove (kao i za Islam). Sarajlije su je uvijek sakrivale, pa tako i u Drugom svjetskom ratu su je sačuvali katolik i musliman (zaposleni u Zemaljskom muzeju) pred Gestapoom. Pozitivna je činjenica da Hagada nije postala bečkom, jer kad su je slali za provjeriti autentičnost u Beč, bila je vraćena gradu Sarajevu. Valjda zato jer je tad Sarajevo bilo u sklopu Austro-Ugarske monarhije.

Više o misteriji Hagade u tekstu Jakoba Fincija ćete saznati ovdje.

Pišem o sefardskoj sinagogi na Baščaršiji;  ima još i novija  sinagoga aškenjazi s druge strane Miljacke.

Istok ljubi Zapad

Vodička nam je pokazala mjesto gdje Istok ljubi Zapad, tj. spajanje dvaju kultura – istočnjačke – arapske  i zapadnjačke – austrougarske. Tu, u krugu od 350m, nalaze se čak 4 bogomolje različitih vjera.

Krećemo se prema Katedrali Srca Isusovog. Zatvorena je za posjetitlje, jer se obnavlja. Zraka sunca prolazi točno u podne kroz rozetu na Katedrali, osvjetljavajući je 🙂 Vidljivi su tragovi rata, oštećena je fasada i taj dio nije obnovljen.

Sljedeća točka je Saborna pravoslavna crkva, koja je tik uz Ekonomski fakultet. Čak je i ona bila oštećena u prethodnom ratu, pa su je renovirali Grci.

Tu je bio kraj službenog vođenja po Sarajevu.

Nastavlja se …