Autor: Ivan A.
1. dio putopisa: pročitajte na poveznici –> Lihtenštajn i Luksemburg
2. dio putopisa: pročitajte na poveznici –> Bruxelles
LJETNA TURA 2022. – 3. dio: Bruges-Ghent, Dinant i Bruxelles
20. kolovoz (Bruxelles – Bruges – Ghent – Bruxelles)
Nakon što sam prvi dan u Belgiji ostavio isključivo za obilazak glavnog grada, sljedećeg dana odlazim na jednodnevni izlet u flamansku pokrajinu Belgije – Flandriju, točnije u gradove Bruges i Ghent. Radi se o izletu koji sam prethodno već bio rezervirao na internetu. Premda bih u samostalnoj organizaciji i solo obilasku imao više slobode sam odlučiti rutu i koje znamenitosti bih posjetio u oba grada, nekako mi se učinilo praktičnijim, za promjenu, rezervirati izlet na kojem bih imao i prijevoz i vodiča. Najprije smo iz Bruxellesa išli prema Brugesu, odande prema Ghentu i na kraju natrag prema Bruxellesu, što mi je znatno pojednostavilo dan i smanjilo brige oko prijevoza. Nisam morao razmišljati gdje moram ići na autobus, kako doći do autobusne stanice, kakav je vozni red itd. Bilo je dobro psihološki se rasteretiti i prepustiti nekome drugome da razmišlja o svemu tome, a ja da uživam u slušanju priče o znamenitostima.
Našli smo se oko 8 sati u Bruxellesu, na trgu naziva Raskrižje Europe (Carrefour de l’Europe). Trg je na sve strane vrvio turistima koji su tražili svoje vodiče za izlete. Nije bilo lako snaći se u toj masi. Imate ljude koji traže vodiče na engleskom, španjolskom, nizozemskom, francuskom i brojnim drugim jezicima. Zatim imate izlete u Bruges, Ghent, Antwerpen, pa kombinacije Bruges+Ghent, Bruges+Antwerpen, Antwerpen+Ghent i tko zna koliko još. Nakon što sam par vodiča pitao znaju li nešto više o mom izletu, uspio sam naći svoju grupu, koju je predvodio Palestinac koji se zove Jamal. Ako se dobro sjećam agencija koja je organizirala izlet je Buendia tours. Za vodiča mogu reći da se čini svestranim – govori engleski, talijanski, arapski, te nešto nizozemskog i francuskog. Premda je otvoren i komunikativan, s njime se nije za šaliti. Ako je sastanak dogovoren u 8 sati, čeka maksimalno još 5 minuta i tko se dotada ne pojavi – može se pozdraviti s vodičem. Na jedan način to mi se čini skroz u redu. Ako netko želi biti uspješan u životu, onda se mora pridržavati svojih dogovora i obveza. Vodič je pridodao da taman i da čekamo dolazak belgijskog kralja na turu – neće mu tolerirati kašnjenje, on ima svoja pravila i ljudi ih se moraju držati.
Dok smo se vozili autobusom prema Brugesu, jednoj od svjetskih prijestolnica kada je u pitanju proizvodnja čokolade, vodič je s nama podijelio nekoliko informacija. Prema njegovim navodima, godišnje se u Belgiji pojede oko 90 milijuna kilograma čokolade! Dok smo izlazili autobusom iz grada, prošli smo i pored Godiva chocolatier, svjetski poznatog proizvođača čokolade. Međutim, vodič je za njih istaknuo da se ondje uglavnom danas proizvodi čokolada za izvoz te da ćete teško naći Belgijca koji će jesti njihove čokolade. Drugim riječima, ondje proizvode industrijsku čokoladu, a ne “artisanal”, odnosno ručno rađenu čokoladu.
Kad je riječ o Brugesu (to je francuski izraz, na nizozemskom se zove Brugge), mnogi taj grad nazivaju i “Venecijom sjevera” zbog brojnih kanala i mostova. Porijeklo imena može se naći u staronizozemskom izrazu za most – brugga. Jamal nas je informirao da je u Brugesu praktički svaka treća trgovina specijalizirana za čokoladu. Zamislite to! Ako je u gradu 300 trgovina, od toga je 100 trgovina čokoladom! Dok smo došli na našu prvu postaju – most naziva Bargebrug, Jamal nam je ispričao nešto o povijesti grada, premda to nije izgledala kao neka tipična priča kako inače vodiči u većini slučajeva pričaju. Nekako je to ispričao poput neke bajke za malu djecu, poprilično pojednostavljeno. Tako nam je pričao kako su nekoć davno vikinzi došli u Bruges, osvojili grad a zatim odlučili napasti i Ghent i Francuze. Međutim, od njih su izgubili, pa su došli na novu ideju: “Ako ih ne možemo pobijediti, možemo trgovati s njima”. Tako je Bruges postao trgovački grad, odnosno jedno od glavnih trgovačkih uporišta u Europi, što nije za čuditi ako uzmemo u obzir i da je grad bio član Hanze, odnosno Hanzeatskog saveza, koji je u stvari bio srednjovjekovna trgovačka i obrambena konfederacija gradova srednje i sjeverne Europe (područja današnje Njemačke, Nizozemske, Poljske, Belgije, Rusije, Švedske, Latvije i Estonije).
O tome svemu smo slušali dok smo gledali Jezero ljubavi (Minnewater) te Minnewater park, koji se nalazi odmah uz spomenuto jezero. Već na samom početku razgledavanja smo imali priliku uvjeriti se u to koliko je Bruges fotogeničan grad, s lijepo usklađenim zelenim i plavim površinama. Nažalost, kako smo išli sve dalje prema središtu grada, taj ugođaj je jednim dijelom poremetila sve veća gužva na ulicama, mostovima, kanalima i gdje god sve ne. Gužvu ne rade samo pješaci, već i biciklisti. Vodič nas je posebno upozorio na domaće bicikliste, za koje je rekao da su kamikaze, koji smatraju da su im turisti “preoteli” grad pa im se zabijanjem biciklom u njih žele osvetiti. Ako vam ondje netko od biciklista zvoni svojim zvoncem, ima da ozbiljno shvatite to upozorenje, jer ako se ne pomaknete – neće vas zaobilaziti, nego će uporno ići svojim zacrtanim putem. Nije ih briga ako im se netko nađe na putu. Ne samo da neće zaobići osobu, nego će i vikati na nju. Kako je to Jamal sročio: Ako vam biciklist zvoni – “better run run run. Otherwise it will be hit hit hit”.
Još nešto o povijesti grada: Bruges svoj sjaj duguje ponajprije zlatnom razdoblju kasnog srednjeg vijeka, kada je njegova moć najviše porasla, kao što je to bilo i u većini slučajeva s ostalim gradovima Hanzeatskog saveza. Inače, prvi kraljevi Jeruzalemskog kraljevstva, koje su križari osnovali 1099. godine, bili su upravo s područja Flandrije, pokrajine koja se nalazi na području današnje Belgije, Nizozemske i sjeverne Francuske. Tako je i relikvija Svete krvi dospjela u Bruges. Naime, Thierry Alzaški (iz pokrajine Alsace na istoku Francuske) je nakon Drugog križarskog rata donio relikviju Svete krvi, koju je kao nagradu za zasluge dobio od kralja Baldwina III. Upravo je u tom razdoblju, od 1134. do 1157. godine, izgrađena i Bazilika Svete krvi u Brugesu (niz. Heilig-Bloedbasiliek, fr. Basilique du Saint-Sang), koja se prostire na dvije etaže. Otada su krenula i hodočašća u Baziliku Svete krvi, u kojoj se čuva spomenuta relikvija. Ta se relikvija svake godine na blagdan Uzašašća pronosi ulicama grada u procesiji koja je od 2009. godine na UNESCO-vom popisu nematerijalne svjetske baštine. Inače, Bazilika se nalazi na trgu naziva De Burg. Na istom trgu nalazi se i Gradska vijećnica (niz. Stadhuis), koja je jedna od najstarijih gradskih vijećnica u državi. Bruges je svoj stari sjaj uspio sačuvati ne samo zahvaljujući trgovačkoj moći iz kasnog srednjeg vijeka. Naime, vodič nam je spomenuo da je grad izbjegao uništenje tijekom Drugog svjetskog rata zahvaljujući dogovoru nacista i zapadnih saveznika da se grad ne bombardira.
Sljedeća postaja bila je Begijnhof (fr. Beguinage), koji predstavlja kompleks stvoren za smještaj begina, odnosno redovnica koje su živjele u zajednici bez polaganja zavjeta ili povlačenja iz svijeta. Drugim riječima, radi se o skupini malih građevina oko zajedničkog dvorišta u kojima skupina žena posvećuje život službi Božjoj. Kasnije smo išli do Crkve Naše Gospe (niz. Onze-Lieve-Vrouwekerk). Građena je od 13. do 15. stoljeća u gotičkom stilu, a vrijedi napomenuti da se ističe Michelangelovom skulpturom Madonne. Crkva ima 120 metara visok toranj, koji je bio najviši na području Belgije sve do 1521. godine, kada je u Antwerpenu izgrađen 127 metara visok toranj na njihovoj Katedrali Naše Gospe. Kada je u pitanju toranj na Crkvi Naše Gospe u Brugesu, to je treći najviši cigleni toranj na svijetu, nakon Crkve Svete Marije u Lubecku i Crkve Svetog Martina u Landshutu.
Vodič nas je odveo u jednu od brojnih prodavaonica čokolade u Brugesu, imena Chocolalino. U gradu postoji preko stotinu prodavaonica čokolade, što je dovoljan pokazatelj koliki značaj ondje ima industrija čokolade po kojoj je grad prepoznatljiv. Vodič nam je istaknuo da, premda postoje uistinu brojne prodavaonice čokolade u gradu, trenutno samo njih 7 proizvodi vlastitu, ručno izrađenu čokoladu, a upravo je Chocolalino jedna od njih. Čak smo dobili i malo čokolade za degustaciju, pa nisam propustio priliku probati. Iskreno govoreći – čokolada je dobra, ali ne mogu reći da me je oborilo s nogu i da je najbolja koju sam ikada probao. Svakako sam puno puta probao bolje. Osobno, čak su mi draže, primjerice, Zvečevo tamna čokolada s borovnicom, Dorina Petit beurre ili pak Kandi Milky plus. A po reakcijama drugih izletnika, čini mi se da ni drugi nisu bili nešto posebno oduševljeni. Možda je ta belgijska čokolada malo i precijenjena, tko zna.
Nakon toga je prvi dio naše ture u stvari na neki način završio. Dobili smo onda nekih sat i pol – dva sata na raspolaganje da se samostalno prošećemo, uz upute gdje i kada trebamo doći kako bismo nastavili dalje. Ja sam tako odlučio ući unutra u Baziliku Svete krvi, da vidim kako izgleda interijer. Osim toga, otišao sam do glavnog trga u gradu (Grote Markt), koji se od 1999. godine nalazi na UNESCO-vom popisu zaštićene svjetske baštine. Smješten je u samom središtu grada, a inače je dom neogotičkoj zgradi Provincijskog suda zapadne Flandrije te srednjovjekovnom zvoniku (Belfort van Brugge), jednom od glavnih simbola grada. Toranj sa zvonikom ima 348 stepenica te nam je rečeno da se s vrha tornja vide Rotterdam, Bruxelles i Lille, jer je Belgija, kako je to vodič istaknuo, “plitka kao ruka”. U sredini trga nalaze se kipovi Jana Breydela i Pietera de Conincka, dvojice vođe ustanka protiv francuske vlasti tijekom flamansko-francuskih ratova 1297. – 1305. godine, nakon kojih je Flandrija prepustila Francuskoj gradove Lille, Douai i Bethune. S obzirom na sve navedeno, ostao sam djelomice neugodno iznenađen što nas vodič nije proveo po glavnom trgu te kroz interijer Bazilike Svete krvi, kao što nas nije odveo ni do Katedrale Svetog Spasitelja (Sint-Salvatorskathedraal), premda ju je ukratko spomenuo. Tako sam odlučio prošetati i do Katedrale, koja je jedna od veoma rijetkih građevina u gradu koja je bez većih oštećenja zadržala stari sjaj još od 1250-ih godina kada je izgrađena. Vodič nam je ukratko također napomenuo da je to prva vjerska građevina u Brugesu koja je izgrađena na temelju “blue print”, odnosno shematskog plana.
Što se tiče Ghenta (nizozemski izraz, na francuskom se zove Gand), to je treći najveći grad u državi, kojeg nadmašuju jedino Bruxelles i Antwerpen. Također, radi se o najvećem i glavnom gradu belgijske pokrajine istočna Flandrija, a grad je osim toga poznat i po svom sveučilištu, koje je najveće na području istočne Flandrije. Većina povjesničara vjeruje da je ime grada poteklo od keltske riječi ganda, koja znači sutok, odnosno mjesto gdje se spajaju dvije tekućice. Vrijedi istaknuti da je Ghent jedan od najstarijih belgijskih gradova te da je u tom gradu rođen Karlo V., car Svetog Rimskog Carstva i španjolski kralj, koji je dolazio iz habsburške dinastije. Inače, već i u autobusu do Brugesa i u samom gradu Brugesu vodič je s nama počeo dijeliti neke čudne podatke, kao i svoja viđenja raznih situacija i događaja u Belgiji. S time je još pojačano nastavio u Ghentu, pa je tako rekao da su u Brugesu i Antwerpenu više prisutni desničari i kapitalisti, a u Ghentu ljevičari i socijalisti, a primjer toga su, po njemu, javni toaleti, koji se u Brugesu i Antwerpenu plaćaju, dok je u Ghentu većinom besplatan. Nekako sam stava da vodiči ne bi trebali previše dijeliti svoja stajališta i tako utjecati na percepciju ljudi odnosno izletnika u njihovoj grupi, već bi trebali govoriti činjenice i ostaviti posjetiteljima vrijeme i prostor da sami stvore svoje dojmove.
Prva znamenitost koju smo posjetili u Ghentu bila je Katedrala Svetog Bave (Sint Baafskathedraal), koja je građena od 13. do 16. stoljeća u gotičkom stilu. Ovo je bila tek prva znamenitost na ovoj turi gdje nas je vodič uveo baš unutra u građevinu te nam nešto više pokazao i ispričao o njoj. U ovoj katedrali nalazi se oltar slavne braće van Eyck, a katedrala je inače nazvana po svecu koji se slavi i u Katoličkoj crkvi i u pravoslavnim crkvama. Na istome trgu, preko puta, nalazi se Belfort van Gent, srednjovjekovni zvonik i stražarska kula iz 14. stoljeća, koji je od 1999. godine upisan na UNESCO-vu listu zaštićene svjetske baštine. Koliko sam shvatio, mnogobrojni su srednjovjekovni zvonici na području Belgije i Francuske koji su upisani na UNESCO-vu listu, a oni iz Ghenta i Brugesa samo su neki od njih.
Još neke od atrakcija koje bi u Ghentu mogle privući pažnju posjetitelja su Gradska vijećnica, koja ima 51 dvoranu te je građena u neogotičkom, baroknom i renesansnom stilu, kao i Werregarenstraat, odnosno Ulica grafita. Ipak, vodič nam je samo pokazao gdje je ulaz u tu ulicu, premda se nismo prošetali kroz nju. Odlučio sam onda to obaviti kasnije kad nam vodič ostavi nešto vremena da sami obiđemo neke dijelove grada.
Jedna od upečatljivijih znamenitosti u gradu svakako je dvorac naziva Gravensteen, koji je izgrađen 1180. godine. Sve do 1353. godine upravo je ondje bilo sjedište grofa Flandrije, s time da valja istaknuti da je dvorac kroz povijest djelovao kao kovnica, sud, zatvor pa čak i kao tvornica pamuka. Zanimljivost koju sam pronašao tijekom naknadnih istraživanja po internetu: jedini put da je ovaj dvorac bio zauzet bilo je 1949. godine, kada su studenti prosvjedovali – zbog povišenja cijene piva. Mora da im standard nije bio toliko težak (barem u usporedbi s mnogim drugim europskim zemljama u isto vrijeme), kada je najveća briga tih ljudi bila cijena piva. Neki bi se možda brinuli oko cijene mesa, kruha, mlijeka, voća i povrća, ali njima je očito pivo bilo na prvome mjestu. Malo čudan narod, što se može.
Kao i u Brugesu, i ovdje svakako možete primijetiti da grad živi na rijeci te da ima uistinu velik broj kanala te krcatih turističkih brodova i čamaca. Čini mi se da se Bruges i Ghent mogu međusobno natjecati tko ima više kanala, turističkih brodova i ljudi u njima.
Slobodno vrijeme koje nam je vodič ostavio na raspolaganju za samostalno istraživanje iskoristio kako bih se prošetao spomenutom Ulicom grafita i nešto detaljnije ju izučio. S obzirom na naziv ulice, ne bi trebalo čuditi što njezin izgled može varirati iz tjedna u tjedan, imajući u vidu da ljudi ondje većinom koriste sprejeve za umjetnički izražaj. Unatoč tome što ovdje postoje brojna i raznolika djela, ne mogu reći da sam bio pretjerano impresioniran onime što sam vidio. Mogu iskreno reći da mi se čak i onaj niz grafita u Ulici kneza Branimira u Zagrebu čini dojmljivijim i kvalitetnijim. Ipak, mogu reći da je ova ulica zabavno i nešto drugačije mjesto gdje ljudi mogu provesti vrijeme, posebice oni kojima je privlačna ulična umjetnost. Osim toga, posjetio sam Crkvu Svetog Nikole (Sint-Niklaaskerk), koja je jedna od najstarijih i najistaknutijih znamenitosti grada. Crkva je izgrađena u lokalnom Scheldt gotičkom stilu (nazvanom po rijeci koja se nalazi u blizini, a teče kroz sjevernu Francusku, jugozapadnu Nizozemsku i zapadnu Belgiju). Za ovaj stil tipična je upotreba plavo-sivog kamena iz područja Tournaia (gradića u Valoniji čija je katedrala na UNESCO-vom popisu zaštićene svjetske baštine), jedan veliki toranj iznad prijelaza i vitki tornjevi na uglovima zgrade.
Koliko god u Brugesu i Ghentu ima lijepih znamenitosti za posjetiti, moram napomenuti da u u tim gradovima inače vladaju jako velike gužve. Ne samo što su inače poprilično gusto napučen (Bruges – 840, Ghent – 1 700 stanovnika po kvadratnom kilometru), već i hrpa turista sa svih strana znatno otežava hodanje po tim gradovima. Još tome pridodajte masu turista u brodovima po brojnim gradskim kanalima. Nisam bio siguran je li veća gužva vladala na kopnu ili na vodi. Iskreno, ne bih znao u kojem razdoblju godine bi bilo najbolje posjetiti Bruges i Ghent ukoliko želite u nešto lakšem i mirnijem tempu obići spomenute gradove. Eventualno jesen ili proljeće, dok ljudi možda ne uzimaju godišnje odmore u tolikoj mjeri kao preko zime i ljeta.
Nakon svega toga, bilo je vrijeme za povratak u Bruxelles. Vodič nas je u povratku u autobusu svakog ponaosob pitao kakvi su bili naši dojmovi. Ne mogu reći – lijepo od njega. Ipak, čule su se kritike od par sudionika – neki su rekli da je prekratko trajalo, a drugi pak da nam nije pokazao sve znamenitosti koje su bile spomenute u opisu putovanja. Po povratku odlazim ponovno tražiti neko belgijsko tradicionalno jelo za večeru, pa je tako izbor pao na flamanski gulaš (niz. stoofvlees, fr. carbonnade à la flamande). Radi se o gulašu od svinjetine (ili junetine) i luka, koji se radi s pivom i senfom te se svemu tome pridoda malo timijana i lovorovog lista. Jelo je popularno na sjeveru Francuske (točnije na području francuske Flandrije) te u Nizozemskoj i Belgiji. Nakon ukusne večere ponovno slijedi rani odlazak na spavanje jer sutra u ranim jutarnjim satima imam vlak za Dinant, gradić u Valoniji. Ako sam već osim Bruxellesa posjetio Flandriju, svakako bi bio red posjetit i pokoje mjesto u Valoniji, drugim riječima frankofonom dijelu Belgije.
21. kolovoz (Bruxelles – Dinant – Bruxelles)
21. kolovoza ustajem rano ujutro kako bih probao uhvatiti što raniji vlak za Dinant. Koliko sam uspio razaznati, svakih sat vremena je išao vlak iz Bruxellesa za Dinant i jednako učestalo natrag. Na ruti kojom sam putovao Dinant je bio posljednja postaja. Do grada je potrebno oko sat i pol vremena vožnje vlakom od Bruxellesa (ako se dobro sjećam cijena je bila oko 15 eura u jednom smjeru). Jedan dio Valonije koji sam vidio tijekom vožnje vlakom činio mi se veoma lijepim. Taj kraj je djelovao nekako pitomo i činilo se kao da ima nešto više zelenila negoli u Flandriji. To je posljedica činjenice što je Flandrija bila jedno od središta Industrijske revolucije, zbog čega je taj dio Belgije bio više industrijski, a Valonija više poljoprivredno orijentirana. Također, barem u tom dijelu Valonije kroz koji sam prošao, bilo je lijepo vidjeti kako se rijeke stapaju sa šumama, sa zelenilom, u kontrastu s rijekama na području Brugesa i Ghenta koje su vrvile turističkim brodovima i gužvama.
Kada krenete od željezničke stanice u Dinantu, prvo na što ćete vjerojatno naići jest Most Charlesa de Gaullea (Pont de Charles de Gaulle) te kip istoimenog francuskog predsjednika u blizini mosta. Neki će se pitati što radi kip francuskog predsjednika u Belgiji. Naime, de Gaulle je sudjelovao u Prvom svjetskom ratu, i jedna od bitki u kojima je sudjelovao bila je upravo bitka za Dinant, koja se odvila u kolovozu 1914. godine između njemačkih i francuskih snaga. Njemačke jedinice su tada pobijedile, ali su imale četiri puta veće gubitke od francuskih branitelja.
Na spomenutom mostu možete vidjeti niz saksofona. Neki bi se opravdano pitali zašto su baš saksofoni na tom mostu. Odgovor leži u činjenici da je Dinant rodno mjesto Adolphea Saxa, izumitelja saksofona, bez kojega bi jazz glazba bila praktički nezamisliva. Mogu reći da mi je ta ideja mosta sa saksofonima stvarno genijalna, jer tako je most dobio svoj šarm, čar i prepoznatljivost. Saksofoni su obojeni u boje raznih država, a među njima je, barem kada sam ja bio u gradu, bio i saksofon u bojama naše domovine Hrvatske. Iskreno, nisam znao za to prije nego sam došao u grad, tako da mi je to otkriće bilo jedno jako ugodno iznenađenje. Stvarno je bilo fora vidjeti ne samo saksofon u bojama Hrvatske, već i lokaciju Hrvatske na karti svijeta, tako da svi znaju gdje smo. Ne može vas ne proći osjećaj ponosa dok ste u inozemstvu, a vidite nešto svoje.
Građevina koja se u Dinantu svakako ističe svojim oblikom i značajem jest Katedrala Notre-Dame de Dinant. Ova gotička katedrala s temeljima iz 1220-ih svakako zaslužuje divljenje, s obzirom da je uspjela opstati usprkos učestalim napadima na grad kroz prošlost. Imajući u vidu njezin specifični zvonik, kao i njezin položaj u središtu grada, odnosno uz rijeku Meuse i uz glavni most u gradu, razumljivo je da je i danas glavni simbol Dinanta.
Nakon posjete Katedrali uslijedio je uspon na tvrđavu (Citadelle de Dinant). Nisam imao pojma koliko ima stepenica do gore, samo sam znao da želim “osvojiti” taj vrh pješice. Dostupna je i žičara, ali to jednostavno nije moj stil. Stepenice su poprilično strme, ali ne dajte se obeshrabriti pa odustati od uspona u slučaju da dođete u ovaj grad. Nekad se treba malo više potruditi i uložiti malo više napora pa ćete biti još zahvalniji i još više cijeniti onaj osjećaj kada dođete gore na vrh. A kojeg li boljeg načina za to od stepenica koje datiraju još u 1577. godinu. Kao da odmah prilikom uspona osjetite i povijest toga grada, odnosno njegovu slavnu prošlost. Tvrđava je u svom trenutnom izdanju izgrađena 1815. godine, na mjestu koje je izvorno utvrđeno još od 1051. godine. Inače, cijena ulaznice za tvrđavu je 11 eura, osim ako želite kombinirati posjetu tvrđavi, vožnju žičarom i vožnju brodom po rijeci Meuse, što bi vas koštalo 19 eura. Ono što mi je bilo posebice zanimljivo na tvrđavi bila je prisutnost jezika na nekim uputama i kartama. Primjerice, na nekim kartama i uputama gdje se što nalazi čak i nije bilo engleskog jezika, a budući da ne razumijem nizozemski, na kraju sam se snalazio na francuskom jeziku koji donekle znam (diploma B2 stupnja), pa čak i na poljskom, koji sam nekoć učio.
Nakon solidnih 408 stepenica uspona (točan broj stepenica doznao sam tek po dolasku gore), stižem na vrh tvrđave. Ne znam li je to bilo zato što možda jedno dulje vrijeme nisam posjetio neku tvrđavu na uzvisini, ali pogled s tvrđave je uistinu fantastičan. Mislim da bih na njenom vrhu mogao bez problema provesti pola dana, diveći se pogledu na glavni gradski most, rijeku Meuse i Katedralu Notre-Dame koja dominira panoramom. Također, valja napomenuti da je građevina koja se ovdje najviše ističe s druge strane rijeke Meuse bez sumnje katolička srednja škola Collège Notre-Dame De Bellevue. Onako okružena zelenilom svuda oko sebe djeluje zaista bajkovito i dojmljivo.
U unutarnjem dijelu tvrđave možete vidjeti rekonstruirane sobe i prostorije raznih tipova, poput pekare, spavaćih soba i oružarnice. Ipak, najveći dio izložbenog prostora u tvrđavi prikazuje predmete, opremu i plakate iz razdoblja Prvog svjetskog rata, posebice s obzirom na gore spomenutu bitku za Dinant iz 1914. godine, koja je bila jedna od najžešćih u povijesti grada. Savjet vezano uz posjetu tvrđavi: možda ne bi bilo loše tvrđavu posjetiti tijekom dana (pogotovo ako nisu visoke temperature), jer mi je nekoliko drugih posjetitelja koje sam ondje upoznao reklo da je prethodni dan u predvečernjim satima red za kupnju ulaznica bio 50-ak metara.
Po povratku dolje u grad, hodam nasumice nekim ulicama, pa sam tako u jednoj trgovini vidio plišane igračke štrumfova. I onda sam se sjetio – pa da! Štrumfovi su iz Belgije! Preciznije, osmislio ih je crtač stripova Peyo, pravim imenom Pierre Culliford, i to 1958. godine (u izvornom nazivu strip je poznat kao Les Schtroumpfs).
Osim štrumfova, vafla i brojnih drugih zanimljivosti, još jedan izum je potekao iz Belgije, a to je saksofon. Naime, njegov izumitelj, Adolphe Sax, rođen je upravo u ovom gradiću na rijeci Meuse. Posjetitelje koji dođu u Dinant, a posebice glazbene entuzijaste, mogla bi privući i rodna kuća Adolphea Saxa (La Maison de Monsieur Sax), ispred koje je i kip Adolphea Saxa, prikazan kako sjedi na klupi i drži svoj izum – saksofon. Kada je njegova rodna kuća u pitanju, ona je u stvari pretvorena u svojevrsni muzej, u kojem je ukratko prikazan njegov život, kao i razvoj saksofona kroz povijest. Inače, Adolphe Sax bio je ozbiljna faca u Belgiji, što je vidljivo iz činjenice da je upravo njegovo lice sve do 2002. godine bilo na prednjoj strani novčanice od 200 belgijskih franaka. Od raznih informacija i natpisa koje sam vidio u toj kući najupečatljiviji mi je bio natpis: “Što bi glazba bila bez jazza? Što bi jazz bio bez saksofona?” (“Que serait la musique sans le jazz? Mais que serait le jazz sans le saxophone?”). To dovoljno dočarava značaj saksofona i jazza za glazbu. Također, imate priliku uživati i u laganoj melodiji saksofona koja se na trenutke čuje na zvučnicima u rodnoj kući. Dovoljno glasno da vam upotpuni doživljaj, ali ne i preglasno da se previše ne nametne. Ne tako daleko od njegove rodne kuće (kojih stotinjak metara) podignut je spomenik i samom instrumentu saksofonu. Grad očito zna dobro iskoristiti svoje adute za reklamu.
Nakon svega toga, odlučio sam se prošetati uz rijeku. Uz rijeku se proteže niz otmjenih i lijepih zdanja, i s tom šetnjom nikako nećete pogriješiti, iako je, naravno, i vožnja po rijeci također odlična ideja. Nije bilo puno ljudi koji su se odlučili prošetati uz Meuse, zbog čega mi je to bilo još i bolje iskustvo. Premda ni na drugim lokacijama nije bilo pretjerane gužve, ovdje sam najbolje uspio shvatiti koliko mi je bolje sjeo miran i lagan tempo, odnosno ritam života u Dinantu u usporedbi s gužvetinama i masama ljudi u Brugesu, Ghentu i Bruxellesu. Svakako mi je kudikamo više odgovarala ta “pitomost” Dinanta naspram urbanih džungli u drugim belgijskim gradovima koje sam posjetio.
Kada se radi o znanju engleskog kod lokalnog stanovništva, nema potrebe za brigom oko toga, s obzirom da se dosta dobro snalaze u tome. Ipak, unatoč tome što ne trebate brinuti oko znanja engleskog kod lokalaca, ovdje se frankofona kultura mogla osjetiti više nego u svim drugim belgijskim gradovima koje sam posjetio, toliko da sam na trenutke čak zaboravio da sam uopće u Belgiji. Nažalost, ne mogu reći da sam stigao za vrijeme svog izleta u Dinant isprobati i neka njihova tipična lokalna jela. Ono što pak mogu ustvrditi je to da su cijene ovdje (ili mi se barem tako činilo) nešto niže negoli u Bruxellesu, Brugesu i Ghentu. Primjerice, u sendvičeraju/zalogajnici Le Coin des Gourmets uspio sam za samo 5 i pol eura kupiti pola litre vode i solidno velik i natrpan sendvič s pršutom/suhom šunkom, sirom, namazom i nekoliko vrsta salate. I djelatnici su se činili jako ljubaznima, tako da mislim da ondje ne možete promašiti.
Dok sam šetao gradom također sam uočio i neočekivano velik broj motorista. Čini mi se da sam ih vidio jedno 40-ak taj dan, što mi se za gradić te veličine čini poprilično puno. I to nije prošlo njih 40-ak u komadu, nego bi se uredno pojavljivale grupice po njih 5 do 10. I tako nekoliko puta taj dan. Možda je iz nekog razloga motoristima baš Dinant veoma zanimljiv.
Jedna od zadnjih lokacija koje sam posjetio taj dan u Dinantu bila je njihova špilja (Grotte de Dinant La Merveilleuse), koja mi se čini odličnom idejom za hlađenje u slučaju da posjećujete grad u vrijeme nešto većih vrućina tijekom ljeta. Premda je pomalo sklisko u toj špilji, temperatura je ondje bila nekih 10 ili čak 15 stupnjeva niža negoli vani, tako da sam se ugodno osvježio i predahnuo. Ulaz u špilju je 10 eura, a također postoji i mogućnost ture po špilji s vodičem, koja ide svakih sat vremena (ako sam dobro shvatio njihova objašnjenja tamo). Čak je i jedan peso tamo nestrpljivo čekao ulazak u špilju. Međutim, meni se nije dalo čekati turu još nekih pola sata, nego sam odlučio sam krenuti u ekspediciju. Na web stranicama špilje istaknut je upečatljiv citat američkog filozofa i pjesnika Ralpha Emersona: “Nemojte ići ondje gdje bi vas put mogao odvesti. Umjesto toga odite tamo gdje nema puta i ostavite trag”. Djelomice me podsjeća na pjesmu jednog drugog američkog pjesnika, Roberta Frosta, naziva The Road not taken, u kojoj su znameniti stihovi: “Dva puta razdvojila su se u šumi, a ja sam krenuo onim kojim se rjeđe hodalo”.
Sve u svemu, mogu reći da je Dinant bez sumnje jako simpatičan i pitoreskan gradić. Jedna je od idealnih ideja za izlet, s obzirom da se radi o manjem i mirnijem naselju, a koje istovremeno sadrži velik broj zanimljivih aduta – priču o izumitelju i glazbeniku, tvrđavu s fantastičnom panoramom, prelijepu katedralu, divne šetnice uz rijeku, upečatljiv glavni most, špilju, zelenilo i brojne druge atrakcije.
Vraćam se vlakom natrag prema Bruxellesu, kako bih pokušao još par znamenitosti i ondje obići dok sam još u Belgiji. Dok sam se vozio vlakom, primjetio sam da je nekoliko ljudi nabacalo svoje bicikle na hrpu tako da su praktički zablokirali i jedna izlazna vrata i prolaz prema daljnjem dijelu vagona. Malo me to neugodno iznenadilo, posebice s obzirom na našu ponekad pretjerano bajkovitu percepciju zemalja zapadne Europe. Također, u oko mi je upala činjenica da, barem na toj trasi (Bruxelles – Dinant) nije bilo previše engleskog jezika prisutnog na zaslonu koji prikazuje stanice na ruti, već su na ekranima prevladavali francuski i nizozemski jezik. Stoga, ne bi bilo loše razmisliti da se prije posjete Belgiji nauči i neki od ta dva jezika, ili barem neke osnove, čisto radi još lakšeg snalaženja.
Po povratku u Bruxelles odlazim najprije do Mont des Arts (fr.), odnosno Kunstberg (niz.), što u prijevodu zapravo znači Brdo umjetnosti. Radi se o urbanom kompleksu i povijesnom lokalitetu u središtu Bruxellesa, ispred kojeg se nalazi kip kralja Alberta I., koji je vladao od 1909. do do 1934. godine. Ovaj kompleks obuhvaća otmjeno uređeni javni park, Kraljevsku knjižnicu (Bibliothèque Royale de Belgique) te Nacionalni arhiv (Archives générales du Royaume). Ova površina na neki način predstavlja zeleni prijelaz između gornjeg i donjeg dijela grada, odnosno između “Kraljevske četvrti” i Grand Placea u središtu grada. Na ovome brdu možete se diviti jednom od najljepših pogleda u gradu, s obzirom na rasprostranjeno zelenilo, brojne fontane te Gradsku vijećnicu na Grand Placeu u daljini.
U blizini Mont des Arts nalazi se još jedna važna znamenitost, a to je Crkva Svetog Jakova (fr. Église Saint-Jacques-sur-Coudenberg), koja je smještena na Kraljevskom trgu (Place Royale). Ovo impresivno neoklasicističko zdanje počelo se graditi 1776. godine, da bi bilo dovršeno 1849. godine. Osim što je župna crkva, također je od 1986. godine i katedrala za vojni ordinarijat Belgije. Upravo je na stepenicama ispred ove crkve princ Leopold od Saxe-Coburg-Gotha dao prisegu, kojom je postao prvi kralj Belgije – kralj Leopold I., koji je vladao od 1831. godine do svoje smrti 1865. godine.
Još jedna značajna crkva je Notre-Dame du Sablon, koja je izgrađena u 15. stoljeću, a povijesnim spomenikom proglašena 1936. godine. Njezin eksterijer je jedan od tipičnih primjera brabantinske (brabantske) gotike (spomenute u prošlom nastavku o Bruxellesu), a također se može ponositi svojim raskošno ukrašenim interijerom, koji uključuje dvije barokne kapelice. Preko puta crkve nalazi se simpatični park Square du Petit Sablon u kojemu se, osim fontane i lijepo ukrašenih cvjetnjaka, ističu i kipovi knezova Edgmonta i Horna, koji predstavljaju simbole otpora španjolskoj vladavini. Naime, upravo je nakon njihovih ubojstava u 16. stoljeću počela pobuna protiv španjolske vlasti.
Nakon toga svega lagano završavam svoju turu po Belgiji. Putem sam uočio još neke primjere dominacije frankofone kulture u Belgiji, pa mi je tako i “Café Paris” upao u oko. Stižem uskoro i natrag u hostel, kako bih spakirao stvari i pripremio sve za sutrašnji put. Sljedeća destinacija – Francuska!
Epizodu putopisnog serijala pod imenom “Dva dragulja Flandrije: Bruges i Ghent” možete pogledati na poveznici:
https://www.youtube.com/watch?v=R9ksBNbdBU8
Također možete pogledati i sljedeću epizodu, naziva “Biser Valonije: Dinant”, koja je dostupna na sljedećoj poveznici:
https://www.youtube.com/watch?v=6sQ4sts1ZpQ
Ako netko želi, instagram profil može zapratiti ovdje:
https://www.instagram.com/travellingcroat/